otokpiwa

Na dublinskom aerodromu su me ispregledavali i prevaspitali o svemu živome, bez obzira na to što sam skoro izvadila krv za dobiti vizu. Po prvi put u životu sam se susrela s Border preclearanceom sam se. Ovako vidim taj preclearance. Da se Amerima ne stvori gužva na aerodromu, iscijepe te odmah na domicijelnom aerodromu. To sam shvatila tek pošto pristigoh u Newark i pošto me blago izludilo traženje granične kontrole, tj. traženje passport controla. Jedan zločesti američko - aerodromski djelatnik mi se narugao.

Kraj mene u avionu su sjedali malo jače dimenzionirani bračni par, vjerovatno iz neke države a'la Utah. Zaspala sam prije nego smo poletjeli. Probudila sam se samo kad je teta stjuardesa donosila ručak. U polusnu sam čula gospara gdje naručuje light coke. Uffff, taj light dio će mu baš pomoći... Jedna trećina njegovog stomaka se bila prelila u moj kompartimenat stolice.

Najviše me bilo strah filmskih manijaka po metrou i prvog svog njujorškog dana sam mislila da su svi u metrou manijaci. Odmah sam imala dva bliska susreta. O.K., jasno mi je da sam izfazonirala, ali nije svako zlo za zlo. Dobro mi je došlo za PMS.

Dok sam kupovala kartu za metro skontao me neki lola i prišao. Dok sam ja upirala u botune koje prvi put u životu vidim, dok mi je koncentracija na 500, ovaj mi petlja petlja iza prednapregnute glave. Toliko sam se izderala na njega da se prepao i momentalno uhvatio crtu.

U kupeu mi se montirao jedan koji je svakoj putnici ponaosob čitao iz nekih papira. Unese se u facu i drži govor. Malo sam mlatila glavom lijevo - desno da pomisli da sam luda. Mimoišao me je.

Mjesto gdje stanujem iduća 2 tjedna je bilo sasvim jednostavno naći. Stan je velik. U njemu stanuju dva mladića s lijepim dvadesetrogodišnjim torzima, koja se po konstituciji mišića vjerovatno bave surfanjem. Tu je sveukupno šest gostiju raspoređenih u dvije spavaonice po krevetima na kat. To je taj AirBnb. Mene je dopalo spavati ispod trapavog Francuza. Samo čekam da se gornji kat kreveta uruši na mene.