petak, 20.07.2012.
DI SMO, ŠTA SMO
|
Za nazad, u žegu Tbilisija maršrutka je parkirana u leru na glavnom trgu, koji je u stvari asfaltirana ledina. Opet se čeka da se napuni do čepa. Iznenađenjima nikad kraja: barba od 120 kila (na Općini) ulijeće sa bančićem; sjeda ispred nas, oslanjajući se Sputniku 1 na potkoljenicu. Za krepat.
Put vodi serpentinastom cestom bez bankina i branika, uz kontinuiranu provaliju. Nekoliko sati lešavanja i poskakivanja na zadnjem sjedištu. Tu se svaka rupa na izrupanom makadamu načetom od leda, kiše, odrona, rijeka manifestira kao pojedinačni hemeroid. Tbilisi. Autobusni kolodvor. 13:00. 40 stupanja na suncu. Mašrutke iz cijeloga svijeta. Horde ljudi, bezbroj taksista, vonj friganog mesa, prašina. Nick Cave iz obližnje kafane. Mi smo uprtili svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu (uključujući fen i peglu za kosu). Lagano i lepršavo tražimo prijevoz za dalje na gruzijskom alfabetu koji izgleda kao hijeroglif malim slovima. Hrabro odolijevamo naletima malih debelih šofera koji na tečnom gruzijskom nude prijevoz na sve 4 strane svijeta. Sretni dobitnik je fini gospar u, za promjenu, klimatiziranom autu. Za 5 larija odvest će nas u Gori. Ali avaj, i on čeka da napuni taksi do čepa. Na putu prema Gore (mornari ti mašu, žene te vole). Prolazimo dolinama Gruzije, ugodno bruji klimatizacijsko puhalo, suputnici u trećem redu taksija (od ukupno 2 reda) bune se da im prostrana pleća mojih Sputnika brane prolaz hladne arije. Uz put ugledamo veliki izbjeglički kamp sačinjen od montažnih kućica. Izbjeglice su JužnoOsetijanci. Dostatno dugo su tu da su formirali vrtove i prave urban gardening. Jedan komšija je zasadio kukuruz tako velik da mu se kuća skoro ne vidi. U Goriju nas iskipava; opet na asfaltiranoj ledini.    |
