nedjelja, 30.12.2012.
CORDOBA LEYANA E SOLA
|
Gospođa iz bajke uputila me na Mahmouda Darwisha - pjesnika čije pjesme vole čitati svi - od male djece do baba na pazaru. Nije pretjerala. Pri čemu, nije poezija nivoa Zlatka Pejakovića. Dapače. Eto nek' znam da ima i pravijeh poeta sa širokom publikom. Zapisala sam mu ime u tekicu.
Tako sjedim danas u kafani. Spremam se na veliki razgledavalački pohod. Dođe gazda i baš bi se rado razgovarao. Iz aviona se vidi da je legenda. Al na arapskom... Majke mi, čim se vratim kući - upisujem tečaj. Na vratima može pisati ćenifa, a ja ću se popiškiti u gaće jer neću znati. Tako sam opet komunicirala pikšnerijem. Dok smo škrabetali, Fuad je pročitao Mahmoudovo ime na stranici gdje pišem zadatke i navalio da me vodi u njegov mauzolej. Strašljivo sam negodovala par minuta. Onda smo otišli. U mauzoleju radi neki momak sa znanjem engleskog, pa nam je pomogao u komunikaciji. Fuad mu je ispričao kako sam se poplašila i jedva se otisnula s njim. Neki momak se okrenuo prema meni (ovakav pogled sam vidjela još 2 puta prije) i... Zemljo, otvori se da propadnem od gluposti. Da mi bude gore - o ovom piše i Usamljeni planet.  Tražeći ostatke El Mizbaha, doklipsala sam do bizarnog suburbanog križanja sa asfaltiranom širinom zasjenjenom grubo tkanim platnima. Tu dečko prodaje biljke u loncima. Neke će u njima ostati zauvijek, neke se moraju presaditi. Svakako, ozbiljna trgovina. Palestinska čeljad (barem tu u Ramalli) ima manje kuće, a veće i bogate vrtove (govorim o četvrtima sa manjom gustoćom, uglavnom napravljenima prije polovine prošlog stoljeća - ima naime i priličan broj zgrada, ali su sve novijeg datuma). Kuće su decentno, u islamskoj maniri, urešeni blokovi; bez osi; polutvrđene i sa čipkicama po prozorima. Vrtovi: vrtovi su puni mandarina, banana, limuna, nešpula, tikava što vise sa stabala, maslina. Koječega. Taj se Isus najeo voća i povrća u životu bolje nego kruha i ribe, kladim se. Al nema kuće bez četiri-pet spremnika vode na krovu. Kiša će tek u januaru. I onda opet nikada. I tako sam stala s dečkom ovo prokonstatirati. Kaže da to što je meni banana, nije banana nego cvijeće. Ali ima i banana. Pokazao mi je sve kulture. Moja ambicija učenja jezika danas je sa Ahmadom napravila veliki iskorak. Pokazao mi je cvijet "riblja usta". Na arapskom se zove tem el samake. Obje riječi znam još iz pustinje, ali nikako ih složiti. I ostale riječi koje znam su imenice, jer glagole ne crtam, a imenice se same slabo slažu. E pa od danas znam arapski genitiv partitivni. A big deal. Vrlo sam ponosna. Ponudio mi je razgledavanje Mizbeha kad zatvori radnju. U drugom dijelu dana više nisam mislila. Bauljali smo do univerziteta, po gradilištima jer se sad na tom Mizbehu grad širi (svu će arheologiju potaracati), uzbrdo, nizbrdo... Pa smo išli popit po kafu i piwo i grickali usoljene i marinirane grahorice. Toga ima na svakoj trpezi. Pričao je o studiju agronomije u Nablusu, kako tome kako putuje po svijetu... Potonje je bolje ne prepričavati! U Palestini ima jako puno starih utilitarnih stabala. Naravski, kad je ovo jedno od najstarije kontinuirano naseljenih i kultiviranih teritorija na Zemlji. Ponekad dođu oni iz prijateljske države i iščupaju nasade. Ponesu ih preko da ih presade. Pravim bananama treba minimalno 6 godina da porastu za eksploataciju. Dečko mi je ispričao još i to kako su ih nedavno iz jednog staklenika nedaleko Jenina počupali sve, a tek im je bilo 5. Za okusiti palestinske banane u svjetskom shopping centru treba tražiti deklaraciju na kojoj piše (takvo je diplomatsko pravilo) made in holy land :) |
subota, 29.12.2012.
LOVE COMES IN EVERY SHAPE
|
"Dobro došli! Dobar dan, kako je, šta ima..." Takvim riječima domaćin br. 1 na ulazu u državu dočekuje putnike. Uza se ima mitraljez oblijepljenim sličicama medvjedića. Personalizirana oprema. Vjerojatno mu je i ime dao. Gu-gu-gu. Mene komunikativnost nije poslužila prilikom susreta s gospodinom mitraljezom pa se nisam ispitivala ni o medvjediću ni o čemu drugome.
Dok me crnomanjasti graničar gledao pravo u oči i ispitivao o raznoraznim detaljima - od imena preko krvne grupe do jutarnjih navika, od silne koncentracije da sve ispravno kažem - TUF - nisam ga stigla zaustaviti da udari pečat u najdraži mi dokument. Naime, jako sam htjela iskoristiti mogućnost da ne fasujem izraelski pečat u pasoš, ali je on je očito pročitao moje namjere. Identična situacija dogodila se i Mahici, na šalteru do. Stvarno su napravili majmune od nas. Mijenjat ću pasoš! Nemilo isfrustrirane graničarskim šarmom, predale smo backpackove na pomičnu traku, onakvu kakve postoje na aerodromima. Između ostaloga, imala sam paket od kilo rezanog vakumiranog pršuta i slikovnice za Klaru, sve spakirano za poznanike koji žive baš u Svetom gradu, baš u kvartu gdje je nama hostel. Graničarka je sve detaljno pregledala. Na pola puta više nije bilo bitno kako su stvari složene po backpacku, tako da sam vratila sve samo da vratim, jedva jedvice. Histerična graničarka me je pri tome gurkala, dajući do znanja da jedva čeka da odem. Gospođa Klarina mama se preselila iz Zagreba ovdje, u rat u kojem odnedavno ima obitelj. Klara će pričati arapski i hrvatski, a izgledno je da će biti pričljivo djetešce. Žive u divnom zamaku s četverolisnim svodovima, uz zidine utvrđenog grada - Jeruzalema, ni manje ni više. Sve sam u dilemi pisati o njima ili ne jer mi zvuči ko da izmišljam. I ipak neću više pisati o njima. Da se ne urekne. |
petak, 28.12.2012.
VADI RUM VADI MAST
   Osim Petre, svi turisti (a mi smo turisti) idu u Vadi Rum jer je to nacionalni rezervat. Nacionalni rezervat ovdje znači da je pustinja zaštićena nekakvim zakonom, a to znači da se u njoj se ne smije ništa brati, nikakvo kamenje kupiti, pticama smeta flash pa bi bilo dobro ne slikavatii slično. Sreća je da se nema šta za ubrati; ima lijepih kamenčića, a nikome normalnome se ne da tegliti aparat. Vidjeli smo samo jednu ptičurinu koja šiša brzinom svjetlosti. Kad je turist bez agencije, tj. u vlastitom aranžmanu, svaki će ga normalni Arap pokušati preveslati za koju tisuću novaca više. Budući da smo postale stare pustinjske lisičice, ne damo se. Pune samopouzdanja, uvalile smo se taksistu Angelu koji prilično dobro govori talijanski. On je te večeri za iduće jutro imao ugovorenu turu s talijanskom obitelji - penzionirani mama, tata i njihova tridesetsedmogodišnja kćerkica. I šta bi falilo da idemo i nas dvije s njima?! Ništa. I proć ćemo jeftinije... Jedino me ujutro ukratko uputio što trebam reći ako me tko od njih troje pita odakle se nas dvoje poznajemo. Mi smo stari prijatelji i zato s njima idemo na turu. Dakle, valja mi lagati cijeli dan. Ovaj diskurs nije bio dio sinoćnjeg dogovora, ali tu-smo-di-smo. Mahi je izračunala da će Angelo u bruttu zaraditi naše dvije žurnate, odnosno sveukupno četiri žurnate inžinjera Od brutta do netta ne bi trebala biti velika razlika - benzin i amortizacija vozila. Nota bene, tu je cijena života niža od naše. I ne samo raditi i zaraditi, nego će se divno provesti. Naime, mi smo svi od reda bili veseli, prpošni i raspjevani cijeli dan od jutra do samog kraja puta. Evo brzinske računice: + renta od agencije ++++ "zub" od domaćina svake štacije na kojoj smo investirali (dućan na polasku, čaj kod beduina, suvenir kod beduina, večera na kraju ture, rezervacija našeg hotela u Aqabi) + manča od Talijana + MI2 Pošto cijena nije bila dogovorena, kad sam na kraju dana izvadila novce koje smo bile predvidjele potrošiti, iz Angelovog pogleda bilo je izgledno da ćemo završiti na dnu rijeke, potoka... Sreća da je sve suho. Ili je čovjek ekonomski genije ili smo mi dvije tuke ili je obadvoje po sredi. U Vadi Rumu žive (original) beduini. Vadirumski beduini su ljudi pravilnih crta lica (da ne kažem lijepi), odrešiti, organizirani ko Japanci i vrlo vrlo dragi. Nije da smo se razgovarali, više smo si skicirali, nego onako - milo gledaju. Obzirom na uvjete života, ima logike što su takvi "grebatori". |
četvrtak, 27.12.2012.
KODAK KONTRAST
|
Bauštelci koji su štemali Petru nisu pretjeranih možjana napregli. Evo kako... Neka je svaki od onih portala 20 x 30 m površine. Radi slikovite usporedbe, neka je to cca veličina malo boljeg gotičkog portala. Nevoljnici sa skele od gotičkog portala imali su šta slagati: komadić po komadić tordiranih stupova, rozeta i drugih konstruktivnih elemenata; pa onda taj popišani vlak, moment sile... A koje su bile, radi usporedbe, gotičke prilike petranske gradnje?! Petranski bauštelci naišli su na kamen-živac ravne strane i označili konopcima trase kako će štemati fasadu. Iza fasade se naziđala poneka prostorija. I onda krešendo > kad prođeš iza portala od 600 m2 nađeš se u garsonjeri od svojih 15 kvadrata. Za pravo reći, nema tu ni nekih detalja. Di je tu ostatak katedrale?! Petra je stvarno Disneyland, poboljšan sa Snjeguljicom uživo i 7 patuljaka u vidu hrpe kakti beduina s devama, tovarima i drugim ovcama koji uporno upiru da te voze. Mislim, ima logike zajašit tovarčića jer šetnja Petrom traje cijeli dan. Naše nožice, navikle na sesilni uredski život, sve su mišiće dobile. Siq, odnosno prolaz kojim se ulazi u Petru jest impresivan. Jedino što nije tako šaren kao na fotografijama iz Nejšnl Điografika. Više slike neću gledati. Taj prolaz je djelo prirode. Ljudska (nabatejska) ruka ga je modificirala samo u postamentu. Naime, pri dnu su dodani vodovodni kanali (na slici Mahi odmjerava cole - tričetvrt). Osim toga služi kad ustreba i kao drenažni kanal. Može se reći da je Siq jedan (antički) malo veći instalacijski šaht. I sad se sjetim onog Babe Atifa od jučer, kako je govorio... A noge bole aaaaa.     * iza ove fasade je ta garsonjera! |
srijeda, 26.12.2012.
ŠTO SE BABI SNILO (u wadi musi)...
|
Jordanci proizvode svoje piwo maštovitog imena Petra. Dolazi u dvije boje. Zateklo me (naravno tek kad smo pošli kući) da Crvena Petra ima čak 8% alkohola. Dakle, zadržale smo se ponešto u hostelskoj birtijici! Skupila se ekipa polubeduina s dva instrumenta pa su "zapivali po svoju". A gdje su polubeduini, tu je odmah i veselo. Pretpostavljam da ih dobar dio dođe na ovo mjesto obrlatiti poštenog turista. Nude se za vođenje na friendly izlet, a onda te oderu ko jaganjca. Lijepo je popodne govorio naš cimer: ne vjeruj ni jednom Arapu. Jedna od kuharica je iz Bangladeša. Đuskale smo na ove plači-ritmove do 1 po noći. Sutradan je bila ap-tak na poslu. Koji kapitalizam... Bubnjar iz ekipe nam je, nakon nekoliko komplimenata, preporučio shopping u svojoj radnji. Naime, on ima trgovinu suvenira na ulazu u Petru. Šarmatni neki biznismen. Nema tu mile-lale, uvijek je prilika za biznis. Mene je interesiralo naučiti svirati taj bubanj, pa sam lupkala po stolu. Kad se raja razišla, dao mi je bubanj da probam zapravo. Nisam specijalno talentirana, ali je čovjek bio strpljiv. I spreman za biznis.   |
POHOD NA AMMAN
|
Ammanska citadela odlično je utvrđena debelim pojasom nelegalne gradnje. Citadeline komšije su cimentale putiće pa se kroz njihova dvorišta može ući džabe na citadelu. Kada u Hrvatskoj prođe znameniti 01-06-2013, svim legalizatorima će biti najbolje uplatiti ekskurziju u Amman da se nauče kako se gradi po vlastitom nahođenju, naročito unutar povijesne jezgre. Ovdje mora da je divno biti arhitekt. Na primjer, ovdje nema natezanja s instalaterima: kabeli i cijevi se jednostavno i vidljivo sapliću po fasadi, spajaju kuće, spajaju ljude... Instalacije su vrlo opuštene. Po souqu nismo susreli niti jednog Jordanca; sve Sirijci, Palestinci, Libanonci koje je nevolja istjerala iz Domovina, a Jordanci su miroljubivi, pa nemaju frke ni sa kim. Al' dok oni miroljube, Izraelci im preliše svu vodu u svoje kanale. Tako u našem hostelu nije bilo niti tople vode. Zato smo smrdili po ovom dijelu svijeta. Napravili smo zvučni eksperiment na jednom vrlo dobro uščuvanom antičkom amfiteatru koji može akomodirati cca 6.000 duša u auditoriju. Ja sam se uspela na vrh tribina, a Mahi je na sceni recitirala Smrt Smail - age Čengića. I sve je u redu, fenomenalno se čuje bez mikrofona. Eto to je prava kvaliteta antičkog teatra. Ona 3 Joda koja smo uštedili na citadeli smo debelo povratili taksistu koji nas je oderao da nas prebaci na autobusnu stanicu. S te stanice idu minibusevi za Petru, tj. selo Wadi Ruma koje je u njenoj blizini. Spavala sam skoro cijeli put. Probudila sam se kad Mahi zahuktala u spikanju s jednim Izraelcem koji se sam pohvalio o svojoj nacionalnosti. Kasnije je ispilao čovjeka na recepciji za cijenu spavanja, pa se nama uvalio u sobu; pa je onda izvalio da misli da je puno dati 50 Joda za vidjeti Petru i da to sigurno nije tako senzacionalno. Vrijedilo je zbiti koju šalu na taj bračko - židovski račun.    |
ponedjeljak, 24.12.2012.
ISTAMBULSKA MINI - OVCA
|
Lijepo je svratiti u Istambul. Makar i na uru vremena. Maltene kao kod kuće. Nasumice smo odabrali metro stanicu za izletit.
I bogme nas je zapala respektabilna čaršijica. Ima zaburečit, kafenisat, zasladit se baklavicom. Ova moja Mahidevran svako četvrtu (ali ključnu) skuži, pa smo učinkovito marendali. Pojeli smo ko čorbicu, ko musakicu - glavno da je na kašiku. Čak smo i podranili na letjelicu. U letjelicu se ukrcala šačica turista, ostalo jordanska dijaspora. Od viđenijih (tj. čujnijih): trojica hrkača (uspavanih ko bebice), dvije obitelji sa kmečavom dojenčadi i jedan šizofrenik (sjedio odmah do Mahi) u fazi kad ga trese. A štaš'! Ni brige, ni pameti.  |
