Marketing
CORDOBA LEYANA E SOLA
Gospođa iz bajke uputila me na Mahmouda Darwisha - pjesnika čije pjesme vole čitati svi - od male djece do baba na pazaru. Nije pretjerala. Pri čemu, nije poezija nivoa Zlatka Pejakovića. Dapače. Eto nek' znam da ima i pravijeh poeta sa širokom publikom. Zapisala sam mu ime u tekicu.
Tako sjedim danas u kafani. Spremam se na veliki razgledavalački pohod. Dođe gazda i baš bi se rado razgovarao. Iz aviona se vidi da je legenda. Al na arapskom... Majke mi, čim se vratim kući - upisujem tečaj. Na vratima može pisati ćenifa, a ja ću se popiškiti u gaće jer neću znati. Tako sam opet komunicirala pikšnerijem. Dok smo škrabetali, Fuad je pročitao Mahmoudovo ime na stranici gdje pišem zadatke i navalio da me vodi u njegov mauzolej. Strašljivo sam negodovala par minuta. Onda smo otišli.
U mauzoleju radi neki momak sa znanjem engleskog, pa nam je pomogao u komunikaciji. Fuad mu je ispričao kako sam se poplašila i jedva se otisnula s njim. Neki momak se okrenuo prema meni (ovakav pogled sam vidjela još 2 puta prije) i... Zemljo, otvori se da propadnem od gluposti. Da mi bude gore - o ovom piše i Usamljeni planet.
Tražeći ostatke El Mizbaha, doklipsala sam do bizarnog suburbanog križanja sa asfaltiranom širinom zasjenjenom grubo tkanim platnima. Tu dečko prodaje biljke u loncima. Neke će u njima ostati zauvijek, neke se moraju presaditi. Svakako, ozbiljna trgovina.
Palestinska čeljad (barem tu u Ramalli) ima manje kuće, a veće i bogate vrtove (govorim o četvrtima sa manjom gustoćom, uglavnom napravljenima prije polovine prošlog stoljeća - ima naime i priličan broj zgrada, ali su sve novijeg datuma). Kuće su decentno, u islamskoj maniri, urešeni blokovi; bez osi; polutvrđene i sa čipkicama po prozorima. Vrtovi: vrtovi su puni mandarina, banana, limuna, nešpula, tikava što vise sa stabala, maslina. Koječega. Taj se Isus najeo voća i povrća u životu bolje nego kruha i ribe, kladim se. Al nema kuće bez četiri-pet spremnika vode na krovu. Kiša će tek u januaru. I onda opet nikada.
I tako sam stala s dečkom ovo prokonstatirati. Kaže da to što je meni banana, nije banana nego cvijeće. Ali ima i banana. Pokazao mi je sve kulture. Moja ambicija učenja jezika danas je sa Ahmadom napravila veliki iskorak. Pokazao mi je cvijet "riblja usta". Na arapskom se zove tem el samake. Obje riječi znam još iz pustinje, ali nikako ih složiti. I ostale riječi koje znam su imenice, jer glagole ne crtam, a imenice se same slabo slažu. E pa od danas znam arapski genitiv partitivni. A big deal. Vrlo sam ponosna.
Ponudio mi je razgledavanje Mizbeha kad zatvori radnju. U drugom dijelu dana više nisam mislila. Bauljali smo do univerziteta, po gradilištima jer se sad na tom Mizbehu grad širi (svu će arheologiju potaracati), uzbrdo, nizbrdo... Pa smo išli popit po kafu i piwo i grickali usoljene i marinirane grahorice. Toga ima na svakoj trpezi. Pričao je o studiju agronomije u Nablusu, kako tome kako putuje po svijetu... Potonje je bolje ne prepričavati!
U Palestini ima jako puno starih utilitarnih stabala. Naravski, kad je ovo jedno od najstarije kontinuirano naseljenih i kultiviranih teritorija na Zemlji. Ponekad dođu oni iz prijateljske države i iščupaju nasade. Ponesu ih preko da ih presade. Pravim bananama treba minimalno 6 godina da porastu za eksploataciju. Dečko mi je ispričao još i to kako su ih nedavno iz jednog staklenika nedaleko Jenina počupali sve, a tek im je bilo 5.
Za okusiti palestinske banane u svjetskom shopping centru treba tražiti deklaraciju na kojoj piše (takvo je diplomatsko pravilo) made in holy land :)
Post je objavljen 30.12.2012. u 19:21 sati.