Jordanci proizvode svoje piwo maštovitog imena Petra. Dolazi u dvije boje. Zateklo me (naravno tek kad smo pošli kući) da Crvena Petra ima čak 8% alkohola.
Dakle, zadržale smo se ponešto u hostelskoj birtijici! Skupila se ekipa polubeduina s dva instrumenta pa su "zapivali po svoju". A gdje su polubeduini, tu je odmah i veselo. Pretpostavljam da ih dobar dio dođe na ovo mjesto obrlatiti poštenog turista. Nude se za vođenje na friendly izlet, a onda te oderu ko jaganjca. Lijepo je popodne govorio naš cimer: ne vjeruj ni jednom Arapu.
Jedna od kuharica je iz Bangladeša. Đuskale smo na ove plači-ritmove do 1 po noći. Sutradan je bila ap-tak na poslu. Koji kapitalizam...
Bubnjar iz ekipe nam je, nakon nekoliko komplimenata, preporučio shopping u svojoj radnji. Naime, on ima trgovinu suvenira na ulazu u Petru. Šarmatni neki biznismen. Nema tu mile-lale, uvijek je prilika za biznis. Mene je interesiralo naučiti svirati taj bubanj, pa sam lupkala po stolu. Kad se raja razišla, dao mi je bubanj da probam zapravo. Nisam specijalno talentirana, ali je čovjek bio strpljiv. I spreman za biznis.