petak, 20.07.2012.
WE ARE HUMANS, NOT POTATOES
|
Od Tbilisija do Kazbegija - naseobine na kavkaškim obroncima otišli smo maršrutkom. Cesta se zove military highway. Military se odnosi valjda na to što ju je vojska iskrčila, a highway se odnosi na visinsku kotu na kojoj se nalazi. To je ujedno i put za Južnu Osetiju. Trajalo je vječno, topili smo se i peštali. Maršrutka je vozilo za šofera + 10 sputnika + 2 suvozača. Nas je bilo sveukupno 18 + backpackovi + dječja bicikla + par punih kesa svega i svačega što su neke babe nosile svojima u Kazbegi. Od tih 18, na zadnjem sjedalu: 2 krumpira i 1 žuti batat.
Stali smo na prijevoju sa vodopadićima i štandovima na kojima se prodaje slatko. Nešto se ziđalo u blizini, ali to nisu bili sanitarni čvorovi. Piš - puš pauza. Sa boljom polovicom danskog para koji se odiljao gdje i mi obavila sam piš dio. Senzacionalno iskustvo. Ispod branika ceste, u bušku kopriva divan pogled puca na kavkašku dolinu sa potočićem. I moje prvo internacionalno mokrenje. Kazbegi je turističko mjestance. Gomila freakova dolazi tu planinariti. Na kolodvoru su zimmerfreirooms babe. Nas je zateklo da spavamo na kraju sela, na pitoresknom obiteljskom imanju. Ulazi se kroz kapiju, pored svinjca, pa kraj štale, pa kroz pomadore; pa na trijem; pa u sobe u nizu. Naša je bila bajkovita (u prilogu je slika). Kontakt broj (ako kome ustreba) je 595 56 64 26, potražite Mihalea Mashikopichelaurija. Interneta imade ispod jednog duda na kolodvoru.   |
