Armenska emigracija je čuvena. Svakog ljeta sjati se u formaciju 4-4-2 (djeca - tetkići - roditeljstvo), pa u obilazak PraDomovine. Zatekli smo se sa tridesetak takvih na izletu prema Nagorno Karabahu.
Putne znamenitosti su druga tema. Prvo Nagorno
Karabah > samoproglašena republika koja se na jedvite jade otela
Azerbedžanu. Nakon nekoliko obostranih genocida čeka na priznanje i
ujedinjenje sa Maticom.
Njih tridesetak u Nagorno kao da smo se nas tri, recimo, Stevana Prvovenčana iz Južnoafričke Republike uputila u Prizren na sightseeing.
Evo i liste putnika (svi po nacionalnosti Armenci osim posljednja dva):
- libanonske sestre u srednjim četrdesetima - botoksirane i sa zubnim navlakama
- kćer izbjeglica u Siriju u srednjim sedamdesetima (živi sa mužem Armencem u Parizu; muža je ostavila doma)
- losanđeloska šesteročlana familija
- bračni par iz Teherana - jako nedruželjubiv
- Izraelac sa ćelom preko koje je prebačen kovrdžavi pramenčić
- 4 međeda iz Bejruta na zadnijm sicevima (sveukupno 880 kg)
- nekolicina neudanih djevojaka i neoženjenim mladića u potrazi za boljom armenskom polovicom
- Ante Gotovina
- bahreinski mladić i lijepa djevojka
- četvoro pravih turista
- MI3
Parižanka je imala ulogu Kraljice Majke. Bila je puna ljubavi prema nama, njima, Domovini...
Naravno da su se svi međusobno pobratimili i posestrimili. Pjevale su se budnice, plesalo se kolo, razmjenjivali su se mailovi. Pronašla su se i četiri srca.
Post je objavljen 27.07.2012. u 09:47 sati.