ordinarylove

Kako li se samo cijede trenuci niz očajne kapke, u grču,
jedan za drugim, kap - kap, 'u životu ne možemo stati ni na trenutak',

Gledam te i kao kad se mjesec kad odražava u bistroj vodi, prirodno, bez truda,
grči mi se ovo malo srca što ga imam kad se sjetim (a sjetim se uvijek)
da ćemo vrlo brzo, možda, biti sjene tek, ovoga što jesmo.

'Ona mi je rekla: mičeš usne, ali ipak, ne čujem ni glasa'.



U onim nekim danima, dok su kapci ljepljivi, kao jedini svjedoci navale sinoćnje vojske demona, sretna sam, ipak, jer sam isplakala bar malen dio grča.

'Ona mi je rekla: vrlo čudno, u tom pesku ja ne ostavljam ni traga'

Iako, suze nisu nikakav pročišćivač. Nakon njih ostaje tupost, ne mir. To što mirom zovu slabašna je utjeha za smrtnike poput nas, koji jedno drugom ne mogu dati ništa osim stiska ruke, zagrljaja i iluzije ulaska u svijet onog drugog, dok u stvarnosti, samo lupamo o zidove sebe. Ili, bolje rečeno, o zidove Velike Laži koju nazivamo - ja, moje.

Rađamo se sami i umiremo sami.

'Ona mi je rekla: tebe nema - nikad nisi bio stvaran.'

Ne bi li nas misao o tome da nismo čvrsti kao što se činimo, trebala učiniti barem - lakšima?

Već sam vam spominjala kako smo Iks i ja stan & namještaj dobili božanskom intervencijom. Što bi značilo da se u onoj hrpetini stanova determiniranih cijenom koju smo mi mogli financijski progutat' a da se ne zagrcnemo, našao jedan upravo idealan. Toliko idealan da je bio sumnjiv, if you know what I mean.

Ovaj je bio 'preko poznanstva', ono šta se reče. Za koju sam provjereno znala da nije koristoljubiva kuja. Ljubopitljiva olitiga kurjožasta, svakako bijaše, ali koristoljubiva - njet. Stan je bio nov, novcat. U zgradi, stambenoj, a ne u podrumu neke potleušice u Varošu kojoj su se sva nastojanja po pitanju održavanja & gradnje od tamo neke 1945. godine svodila na dobre namjere, par zacementiranih rupa u zidu i jednu konobu/garažu/radionicu pretvorenu (neuvjerljivo, dakako) u garsonijeru ili jednosobni stan a potom iznajmljivanu po cijenu poslovnog prostora u Ginzi.

Svi koji su se u Splitu (a bogami i drugdje) seljakali s ograničenom budžetom, znat će o čemu govorim.

Uglavnom. Stan je bio prazan, kako već rekoh i trebalo ga je napunit. Sad, meni to nije predstavljalo bogznakakav problem, obzirom ja uvijek volim glumit' narodnog heroja, pa sam u skladu s tim i tada izjavila da me 'baš briga ako nećemo imat' frižider, krevet ili neku bezveznu kuhinju.' Jer, bože moj, frižider može zamijeniti najobičniji prenosivi 'model Čeh' sa par termofora, znate, onaj za plažu. Krevet bez problema zamijene dvije spužve kupljene negdje u nekom dućanu metraže ili gdje li se već takve stvari kupuju, a kuhinja...to je za pičkice. Iks mi je, kao i svako normalno čeljade, rekao da sam luda i da se odem liječit'.

A onda, tek par dana po tom razgovoru, pošto su shvatili da se ne šalimo, naši su nam roditelji mili udijelili većinu onoga što nam je trebalo, po sistemu, što je sigurno - sigurno je, daj im namještaj i odlaze, zagarantirano!

Dobili smo redom: jedan kauč - udubljeni, jedan dvokrilni, ružni, smeđi lakirani ormar, al': 'bolje išta nego ništa', jedan 'Gorenje' frižider iz doba kad su njegovi bili mladi i zeleni - dakle, drevne povijesti, 'Slobodin' rešo, koji je puštao plin na sve strane i radi kojeg sam probdjela quite a few noći, u strahu da se oboje ne razletimo u tri prekrasna prikrajka, pa jedan madrac, rabljen, stariji od mene kojih pola godine. Ne moram niti spominjati da nas je kičma bolila narednih par godina, sve do lani, kad smo kupili brand new bed i kojeg sam, evo, baš otplatila. Kuhinja je, pak, koštala cijelih 1000 kn i time se još uvijek hvalimo gdje stignemo

Što se dekora i razmještaja tiče, nije da je baš bio po feng-shui-ju, ali nismo ni mi, pa nikom ništa. Radove tipa zakucavanje zidnih elemenata, postavljanje lamperije i slične, dosadnog tipa, mirne sam duše i u potpunosti prepustila Iksu. Svaki dan kad bih se vratila s posla, u tih mjesec-dva 'skućivanja' (kako li se to kaže? skućavanje? skućenje? skučenost?) sve što sam mogla čuti bilo je kočijaško psovanje na račun 'onih retardiranih, nezainteresiranih idiota kojima je neka jebena budala platila da sagrade kuću'.

Ja sam, pak, velikodušno na sebe preuzela postavljanje slika po zidovima, vješanje novogodišnjih svjećica koje su tu bile kroz cijelu godinu i slične djetinjaste ispade. Svake bih druge subote, jubilarno, okrenula i po koji komad namještaja, tipa krevet, kauč, stolice i stolove. Za malo promijenit' ambijent, da ne bude dosadno. Jest da bih otegla kičmu k'o magarica, al' sam tu žrtvu podnijela isključivo kako bih Iksa dovela pred gotov čin, gdje mu ne preostaje ništa drugo nego gunđat' kako je prije bilo bolje i prihvatit' stvari takve kakve jesu.

Kako prije, tako i danas. Kako sa namještajem, tako i sa svim ostalim aferama. Pametniji popušta. I plače kasnije, dok tvrdoglava budala vrijedna prezira tek - likuje i uživa u svojoj maloj, patetičnoj pobjedi. Al' ovoj je budali ta pobjeda sasvim zadovoljavajuća.

Na ovaj me post navela ona tema zadana by mme Atlantik, a razmišljanja o kojoj me odvedoše u - a kojem nego posve drugom - smjeru. Divljakuša, šta'š. Čak i kad mi čovik, nakon mog arlaukanja o tome kako ću zatvorit' blog, nacrta temu po temu o kojoj ću pisat, ja ipak odaberem ne pisat baš o tome nego o nečemu, eto, sličnom.

Nego, nisam vam pričala o tome kako smo Iks i ja uletili (rađe 'uletili' nego 'uplovili' - e, da, baš se dobro sjetih: čemu uopće te usporedbe sa lukama i uplovljavanjem kad se govori o zajedničkom životu? ono što ja zamislim kad netko kaže 'uplovili su u bračnu luku', su patkice u kadi. 7dl crnog vina. i pod pun puncat pjene. ne pitajte.) u zajednički život.

Naša je odluka da živimo zajedno dala riječi 'na prepad' još jedno značenje. On je bio štuf svojih, ja svojih (ne zamjerite mi, dragi moji, ako ovo čitate! ta, ljubav na daljinu je, složit ćete se, puno konstruktivnija) te nismo bili zajedno više od nekih 5 mjeseci.

Sjećam se kako mi je jednu večer rekao da se naumio odseliti u prijateljice, jer mu bijaše jadnom neugodno predložit' mi da skupa uselimo. Ta, ipak se prekratko znamo, a on je bio pred ženidbom, djecom i cijelim paket-aranžmanom prije mene, pa eto...nekako se čovjeku nije baš riskirao osmi nervni slom, kako bi jednom davno rekao onaj sad već poludjeli Čorba.

U tom času - tipično žemski - odlučih poduzet' korake. I to ne bilo kakve. O, ne. Pa neće meni friški momak ić' živjet' s tamo nekom prijateljicom aka cimericom aka potencijalnomogućojsvašta. Te ga stadoh turpijat' da se uselimo zajedno. Ovaj dio on ne zna, jel'te. Al' sad je već puno vode ispod mosta prošlo, pa se ufam da će taj moj pradavni čin doživjet' kao simpatičnu situaciju iz vremena dok nam veza još u povojima bijaše. U suprotnom...ma, nakon 4 i kusur godine zajedničkog života nema više 'u suprotnom'.

I bijaše useljenje. Stan smo pronašli božanskom intervencijom, jer ne znam kako drugačije nazvati sve podudarnosti koje su zaredale tih dana. Namještaj smo dobili - kompletan - što od mojih, što od njegovih.

Baš k'o u jednoj od onih 'od trnja do zvijezda' priča.

Iako, hm, ne bi se baš moglo reći da smo bili u trnju prije toga. Bliže je istini, zapravo, da smo po useljenju, pa i popriličan broj mjeseci nakon useljenja bili do grla ne samo u trnju, ne ni u grmu kopriva već i u onim figurativnim govnima. Sve kombinirano. Financijskim, nego šta. Danima smo jeli jebene mahunarke i puru i metodama koje samo što nisu uključivale otvoreni plamen grijali kruh kojim si mogao zatuć' manje dijete. O izlascima smo mogli samo sanjat, iako nam do njih i nije bilo bogzna kako stalo, pošto smo došli u (bar najamni) posjed The Ultimate Party Place. Kokice i DVD, bila je i ostala deviza UMZ (ultramegazabavnog) provoda. Sad, kad više nemam doma TV, deviza UMZ provoda je odlazak u kino. Ipak mi se, jel'te, u međuvremenu malo popravila financijska krvna slika.

A nismo ni sad baš, precizno govoreći, u zvijezdama, iako bi se moglo reći da smo im bliže nego prije - i to, po onoj dobroj, staroj: 'kad umreš, sav se pretvaraš u zvijezde'. Eh i ah, što sve ljudi neće udrobit', kako bi smrt učinili romantičnom.

Ne, nismo u zvijezdama a ni ovo nije Hollywood a bogami ni reklama za prašak. Danas smo se baš porječkali - da ne kažem, posvađali - i potom odjurili svatko u svom smjeru, rintat' za pare kojih nam, eto, nikako dosta. Kako onda kad su nam mahunarke & krumpir u varijacijama činile bazu prehrane, tako ni sada, kad planiramo (povuci-potegni, doduše) put u London. Na kraju dana, kad se vidimo, oboje smo uglavnom preumorni za išta osim naklapanja u prazno, i staklene 'ne čujem te šta govoriš jer sam opterećena vlastitim problemima' poglede.

Al' zato zlata vrijedi onaj zagrljaj u krevetu, s boka, kad utoneš u san u naručju nekoga kome bezgranično vjeruješ, jer je s tobom bio i bit će 'i u dobru i u zlu', i bez onog fuckin' službenog komada papira.

(A jednom u budućnosti, možda, ipak napišem post o raspravama oko rasporeda namještaja u stanu. Iako, nema se tu bogzna šta za reć', jer obično sve ispadne po mom. Žensko, šta'š.)

Na samom početku dozvolite da kao blog-personu zaslužnu za ovaj ciklus imenujem Atlantik...jer je ona to tražila...a možda i odluči koji pogledat nakon ovoga, ako već nije.

A vama se moj nadolazeći izbor može i ne mora svidjet'. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, osim kad se, kako je jedna draga blogerica jednom rekla, radi o politici. I vjeri.

Dakle, Top Five In Random Order:

1. O Brother, Where Art Thou?
By far najbolji film braće Coen. Bolji čak i od Velikog Lebowskog, kojeg...hm...sjetite me zašto ga nisam stavila u ovaj izbor? Ah, da, zato jer sam, picajzla kakva jesam, odlučila da svaki od ovih pet mjesta pripadne različitom redatelju. Zašto baš ovaj film, pitate se? Ili vas to, pak, uopće ne zanima, jer ste na ovaj blog naletjeli dok ste dokono ukucavali u google pojmove kao što su 'Ljiljana Nikolovska' i 'Kome zvono zvoni'.

Jedan od razloga je T Bone Burnett, čovjek koji je radio soundtrack i za 'Walk The Line' (za koji je nominiran za Grammy Awards). i zbog kojega se, eto, dogodilo da soundtrack ovog filma ima life of its own, u smislu da ga se može tretirati kao jednog od glavnih glumaca filma. Zbog ovog sam filma počela pokazivat' znakove i naznake zanimanja za country i bluegrass.

Priča je svojevrsna obrada Homerove 'Odiseje' smještena na jug 30-tih godina prošlog stoljeća. Ostali sudionici u toj odiseji su redom: George Clooney, John Turturro (glumio i famoznog Jesusa Quintanu), John Goodman.

2. Paklena naranča
Neću se sad pravit' pametna pa lajat' da mi se film svidio zbog svog kompleksnog pristupa tematici nasilja i ostalim socio-političkim i inim temama. Ali jest, i zbog toga. Jer, iako konfuzno i pomalo ekstremno, kako samo Kubrick to može i zna, dao je dobru sliku apsurda kojim se nasilje pokušava riješiti nasiljem ili nasilju sličnim.

Al' su mi se, kao pravoj predstavnici svog roda, u filmu ponajviše svidjeli interijeri te stiliziranost istih - u pravom stilu 70-tih. Pretjerivanje, u svakom smislu. U tome je gospon Kubrick maher. A meni, valjda zbog mog 'oroskopa, to paše. I baš zbog toga neću, dok sam živa, zaboravit' scenu u krčmi u kojoj su Alex i Co. ispijali mlijeko i stolove sa golim ženama. Ove, dolje:



I zbog ironije mi se svidio, dakako. I zbog onog uvrnutog slavenskog engleskog.

Totalno nenaviknutoj na jutarnje ustajanje sa kokošetinama (kako ljudskim, tako i onim pravim, pravcatim), želuca pojačane kisele sredine zbog koje više ne mogu nit' pogledat' nit' primirisat tursku kafu, baš kontempliram kako bih mogla prekršit sva svoja usrana pravila i ić' u dućan kupit nešto sa tonom cukra i kofeina. Kao, recimo, Coca-Colu. Živit' na rubu malo, za promjenu.

Ne idu mi jutarnje smjene, brate, ne idu nikako.

Jutros sam se greškom nastikovala (as in: deo-stick) odurnim Old Spajsom koji ne samo da zaustavlja znojenje već zaustavlja i kožu, samu po sebi. Strava, mora da ima bar jedno 508 kancerogenih i inih supstanci u tom biohazardu.

A onda se - nekim već slijedom, i vama i meni nepoznatim - sjetih one priče koja procuriše u javnost prije par dana. O Lill Kill, ex-Magazin pjevačici. Ljiljani Nikolovskoj, jel'te. Onoj, koju svi pamtimo i u zvezde kujemo. Ovo ovdje je njen blog, al' to vjerojatno svi već znate a ja sam se, baš, evo, spustila sa Glupitera i otkrila čovječanstvu toplu vodu.

Spomenuta je ispričala svoju verziju priče o grupi Magazin, Index je to objavio i žuto se kolo, eto, pokrenulo. Sad se bruji o tome, svi se čudom čude i vrte glavama amo-tamo u nevjerici sveudilj. Jer, kako to da je Huljić plagijator??

To je tako neobično!!

Pa normalno da je neobično, kad nitko od slušatelja Magazina, onih tada a bogami pogotovo ovih danas nije čuo niti za natruhu 'Starry, Starry Night'. Na temeljima koje je, tvrdi Lile, nastala ultrapopjular 'Piši, piši mi'.

Neobično je, dabome, i da je Mišo 'The Blacksmith' Mate isti takav lupež. Legenda, pa plagijator? Poslušajte onda ovo malo, pa prosudite sami:



Kako je ono išlo...'ajmo bekhend rukama, kako bi rek'o Fantasista:

Prva dobra stvar u vezi ovog filma, i ona koja me 'kupila' da ga pogledam još jednom, ovaj put u još 'krupnijem planu', bila je ta da su svi, baš svi glumci actually pjevali.

Druga dobra stvar su glumci sami: Reese Witherspoon i Joaquin Phoenix (koji mi je, uzgred budi rečeno, ovom ulogom uspio anulirat' gorčinu ostalu po njegovoj weird ulozi u weird Shyamalanovom filmu 'Signs'. Majkemi, tad sam počela ozbiljno sumnjat da ce mu svaka uloga bit ista - ona, dežurnog weirdo-a).

Redatelj je, u komentaru filmu, pričajući kako-je-stvar-počela, rekao da je dao Joaquinu scenarij jednog petka 2001. g. Joaquin ga je nazvao u ponedjeljak i upitao ga, citiram, 'very sweetly', što treba uraditi da dobije ulogu u ovom filmu.
Redatelj mu je rekao: 'Kupi gitaru'.
I Joaquin je kupio gitaru.
I svirao je on tu gitaru naredne 4 godine, dok se nije počelo sa snimanjem filma.

Mali Johnny Cash u filmu, pak, proživljava smrt svog brata, s kojim je bio jako blizak. Otac mu je dežurni alkoholizirani pripametni gad, koji ga krivi za bratovu smrt i govori kako mu je ‘vrag uzeo krivog sina’. Po njegovom odlasku od kuće majka mu daje knjigu crkvenih pjesama. U jednom trenutku, filmski nedugo nakon toga, John odlučuje pokucati na vrata Sam Philipsova studija u Memphisu (gdje su snimali i Jerry Lee Lewis, Elvis i ini) te nakon malo povuci-potegni epizoda uspije snimiti ploču, koja vrlo brzo postaje hit.

Jednostavno zvuči, zar ne? Malo i naivno, čak. Gotovo da smo se već naveli da pomislimo, 'Pa, zar tako ne počinju svi snovi? Sve velike, larger than life, priče?'.

Možda da, možda i ne. Zapravo, 'klica' je u tome što većina takvih, ‘velikih’ priča nije baš ni romantična, Više je, ako ćemo pravo, pretjerano ne-romantična.
Ono što jest u svojoj biti romantično, i što u biti jedino može potpasti pod taj epitet jesu i ostaju samo scene - filmske i ine - zaustavljene u vremenu i po moći i volji nas samih.

But hey, baš taj romantični mit, ti trenuci zaustavljeni u vremenu i prostoru i u svom svojem sjaju predani nama na divljenje su, kad se stvar ogoli do koske, ono što nas uvijek iznova kupi, kod filmova specifično, kod glazbenih i ostalih biografija 'iz blata do zvijezda' još specifičnije, a, ako ćemo širit' cijelu stvar, i u životu općenito.

Gola, prosta romantika i zanos lijepim osjećajima i idejom da je sve moguće. Ili, kako bi to lijepo posprdno opjevali roditelji 'South Parka' u svom marionetskom spektaklu 'Team America' - 'All we need is montage'. Montage oliti montaža bi u ovom kontekstu značila onaj prikaz 'od trnja do zvijezda', a sve svedeno u 5 min ili dva sata nekog filma.

Montaža, kao simbol američkog sna i bilo kojeg sna, for that matter, ono, ukratko, što će nam dati nadu, bar privremeno, da se uvijek moguće izvući 'iz govana', da je svijet jedno divno, divno mjesto a život švedski stol prepun mogućnosti, s kojeg možemo uzet što nam se hoće i kad nam se hoće.

No, vidim da je vrag odnija šalu, da ne mogu odoljeti praznom filozofiranju pa ću se ovdje zaustaviti jer, nije da to ne želim - sambogzna kako ja volim prazne filozofije - ali širiti granice ovog filma u sveživotne, svevremenske istine zbilja nema potrebe jer to su redatelj, scenarist i glumci, kao i u svakom dobrom američkom filmu s porukom, napravili umjesto mene.

'Everybody gets a second chance', to je ona obećavajuća poruka, krilatica kojom nas ispraćaju slova odjavne špice.

All in all, 'Walk the Line' je dobar film. Sa tek nekoliko rupa i rupica u priči, od kojih su neke nastale, kako sam iz gledanja 'deleted scenes', skužila, kao posljedica rezanja suvišnih scena, a od kojih su bar dvije-tri nosile određeni kontekst tijeku priče ili bar olakšavale razumijevanje iste.

Al' ja ionako uvijek padam na glazbene biografije, pa nisam baš mjerodavna. Mene jednostavno svaka takva priča kupi, ako je u njoj dovoljno dobrih, ili bar osrednjih, glazbenih brojeva, Osim, dakako, u slučaju 'Spice World', '8 Mile' i nastavite niz.

Dakle, nakon ovakove prozivke nemam drugog izbora doli odgovorit' na izazov, poput prave samurajke, mušketirke i blogerice koja uglavnom piše o sebi i glupostima i te dvije teme tako neodoljivo i spretno kombinira.

Mislim da je razlog zašto mi je Ruby-Shmuby uputila prozivku ne taj što ona želi da otkrijem svoje mračne tajne blog-čiribimbašima. Već taj što je skužila, žemskom intuicijom, da sam u kroničnom deficitu inspiracije i pred zatvaranjem bloga mi mog. A možda i nije. Al' ja volim vjerovat da je tako.

Dlake brijem svakodnevno i po tom sam pitanju opsesivna, kao i po pitanjima svakodnevnog pranja kose te pranja lica specijalnim gelovima & pjenama. Nisam sigurna ide li i ovo u nominacije...

Dakle, ja stvarno jedem papir, kako sam navela ovdje. Ne, to nije bila samo dovitljiva metoda uvjeravanja ostalih kako nisam čudna. Doista žvačem papir, i to u mnogim oblicima - od A4 formatiranog, photocopy papira preko onih na kocke, crte i slično pa sve do papirnatih maramica. Iako, postoje iznimke, poglavito WC-papir (da ne spominjem onaj loše kvalitete, koji vam sadere stražnju stranu, a iako to nije vizualizacija koja vam je u ovom trenutku potrebna, bila mi je dovoljno dramatična pa sam ju navela. tralalala!) i post-it žuti papirići (zbog ljepila, dabome!).

Pa dalje...svi moji bližnji pate od tzv. šišmiš-sindroma, koji se, između ostalog, manifestira i izblijedjelom kožom, žmirenjem na najbalavijem suncu te opeklinama od istog, čak i zimskog, zubatog. Zašto, pitate se?

Jer u domu svom upravo ne trpim jarku svjetlost. Umjetnu, a bogami ni onu drugu. Pa tako na prozorima imam vječno navučene tamnomodre, teške zastore. Jer da ne bi kojim slučajem malko sunca unišlo u odaje mi Drakuljske moje. Pretpostavljate već, tko najviše pati od posljedica nedostatka svjetla našeg svagdanjeg. Da, da, jadničak onaj, koji sa mnom i obitavalište dijeli. Navika ta još iz dana u roditeljskom domu potiče - iz dana, kad sam u kupatilu na vešmašini imala specijalnu noćnu lampu instaliranu samo za sebe, jerbo neonsko svjetlo trpila nijesam. Da ne idem u daljnje tumačenje uzroka ovom ponašanju, svratila bih vam pažnju na još jednu moju idiosyncracy, štono bi se reklo, a koja je na misteriozan način povezana s dotičnom - razlučite sami kako...

Imam i pravu pravcatu, neizlječivu maniju premještanja stvari, pospremanja čarapa - čistih ili uglavnom čistih - u ormare, daleko od vidika, slaganja i preslagivanja deka i odjeće te kupljenja sitnih, gotovo nevidljivih čestica s poda. Koje su, već, pogađate, vidljivije na danjem svjetlu koje izdajnički unilazi kroz ponistre olitiga prozore. Say no more, kažete?

Pri odijevanju ne trpim kombinaciju više od dvije boje istodobno, osim u iznimnim situacijama. Kao kad sam, recimo, primorana nosit' neodgovarajuću torbu, kornjačolikog izgleda, jer običnu, poštenu, crnu ne imadoh sve do nedavno. Ili kad su jedine cipele koje stilski idu na određenu kombinejšn - zelene boje. Ergo moja sklonost crnoj, crvenoj i ljubičastoj boji. Za koje vrijedi pravilo da se, osim što se u njima najbolje osjećam, manje zaprljavaju razmazivim i teško isperivim supstancama kao što je, recimo, majoneza. Dobri je stari Murphy valjda, kad je došlo do pitanja mrlji na tamnoj odjeći otišao na godišnji odmor. Bar u mom slučaju, ne urekla se dabogda.

Što me vodi, neprirodnim i neočitim slijedom, do posljednje točke na ovoj Hall Of Shame. Koja bi bila moja potpuna isključivost po pitanju vode koju pijem. Da, da, dobro ste čuli. V-O-D-E. Banalni H2O, kako bi rek'o šjor Ante Tomić. Dakle, taj banalni H2O, onaj koji teče direkt iz slavine, teškog srca konzumiram. Jedina je časna iznimka voda koju ti donesu zajedno sa kavom u pristojnim i normalnim kafićima, gdje takav običaj još njeguju. Inače u svim drugim prilikama, dakle - kod kuće i u uredu - pijem flaširanu ili Brita filtriranu vodu. S njom kuham kavu, čaj i uopće sve što ne zahtijeva ogromne količine iste pri kuhanju - kao, recimo, kad je u pitanju grah. Ili manistra. Onda se pregorim. Ali ako mi u mojoj kući donesete čaj ili kavu skuhanu prostom vodom, vrlo je vjerojatno da ću vas vratit' na popravni - natrag u kuhinju. Po onoj devizi, neću unosit' nepotrebno kamenac u organizam mi najmiliji. Meni je to posve razumljivo. Drugi smatraju, pak, da sam čudna i moram priznat', ne krivim ih.

Eto. Ukoliko još imate, čak i nakon ovog weird posta, perverznu želju da nastavite pohodit' ovaj blog, be my guest. Tada ću bit' sigurna da me volite zbog onog što jesam

I, da, volim Darkness. I ovoga gore. Znam već tko će pošizit na ovu zadnju i mogu samo reć'...BUAHAHAHAHA!

Koncentracija. Snaga volje. Jedne od Onih stvari, s kojima nikad nisam bila na ti.

Pa još dalje...pouzdanje u vlastite odluke te nepokolebljivost po pitanju iste problematike. Not exactly my cup of tea, ma'am. Pa čak i kad se radi o nečemu toliko užasno banalnom kao što je kupovina tunike, komada 1, na sniženju. Da, da, takve, samo plave. Koja se ne sviđa nikome do meni. A mene to straaašno nervira. Jer se osjećam k'o zadnja budala, zadnja rupa na svirali, zadnji preostali u šumama Južne Amerike po dolasku konkvistadora.

Jest da su potonji ginuli stravičnom smrću, za ludilo - ne čak ni svoga već tuđeg - ideologa, ali, eto, nisu morali prolaziti muke paklene dilema 'manje-ili-više-nabrana-tunika-ljubičasta-ili-azurnoplava-sa-puf-rukavima-ili-bez-njih'. A sve to zbog dva, tri, naizgled potpuno ista odjevna objekta. Izgled vara, u to sam se ohoho uvjerila izvodeći akrobacije u kvadratnom metru garderobe, na +40, skidajući pet-šest slojeva odjeće kako bih isprobala sve što sam sa sobom u megalomanskom naletu ponijela.

O, strave li, o užasa paklenskih kad moradoh konačnu odluku donijet! I previranja koja prođoh!

Na kraju, jako, jako loše glumeći odlučnost, dovukoh se do kase k'o zgaženi pas, izvadih novčanik te stavih To na kasu.

Da, To, samo plavo.

I pitah se sa neskrivenim čeznućem, gdje li su oni minuli dani, kad bijah nesvjesna poput nevinog dvomjesečnog djetešca te potpuno ignorantna po pitanju sezonskih sniženja, tih tako varljivih događaja, upravo skrojenih za budale poput mene.

Po dolasku doma slijedi pravo razočaranje. Prvo Iks.

'I...kakva ti je??' (trepćući okicama, trep, trep)

'Paaaa....ne sviđa mi se.'

'Kako to misliš, ne sviđa ti se??' (naporna kuja mode - on)

'Pa eto, samo mi se ne sviđa. To je sve. Izgledaš u njoj kao trudnica.'


Htjedoh stavit' sliku trudnice, al' se predomislih, jer mi se ne navlači takvu sudbu ipak.

Danas opet isto. Zapravo, dijalog sumnjivo sličan, protagonisti različiti. Namely, moj Matori.

'Daj mi reci jel' ti se sviđa ova TUNIKA (ustvari mislim: ' Daj mi nemoj reć' da izgledam k'o trudnica u njoj')?'

'Pa, šta ja znam. Dobra je. Nego, ne nose li trudnice takve vešte?'

'To nije vešta. To je tunika (Kaftan. Goddamit!)!'

Sve se nešto tješim, čitav današnji dan, da ipak ne ostavljam u njoj dojam trudnice jer trudnica nisam a ni stomaka nemam. A ni želuca za daljnje komentare, bogami.

U nastavku, koji će uslijedit' već jednom, čitajte o mom nedostatku koncentracije, spomenutom na početku ove jadikovke.

A sad adio, odo' se liječit'.

Oduvijek sam se, još kao mala, mala, ježila i grozila tog dana, kada Kurbin Pir prestaje, a počinju grozomorne obaveze u vidu škole, vrtića i posla i kad se život vraća u staru, poznatu kolotečinu od koje svi onih dana u godini kada bjesomučno kupuju, izlaze, piju i žderu pokušavaju pobjeći. Neuspješno i na vrlo, vrlo kratak rok, smijem li primijetiti, jer ih u glavurdu tek onda bejzbol palicom lupne Teta Stvarnost.

Ni jučer nije bilo drugačije. Takvi su dani upravo izmišljeni za familijarne rasprave i svađe te spominjanje majke u negativnom kontekstu bližnjima i daljima. Ni ja ne bijah po tom pitanju iznimka. Pa se nađoh tamo, negdje, oko šest uri popodne u praznom centru grada, sa papirnatom kesom u ruci (sadržaja: njoki i pašticada za ponit' doma iz babe, dvajst deka kave i malo kolača, zdrobljenih u transportu) sama, samcata. Jer sam baš netom prije toga uspješno digla tlak dragome na neviđenu razinu. Pa sam nekih pola sata hodala po gradu, zivkajući uvrijeđenu stranku na telefon, naslanjajući se na izloge (u kojima su već, dan nakon stare godine, majkuim, počela vrtoglava & fantastična sniženja), šuteći u slušalicu i slušajući šutnju s druge strane. A da to ne bi bilo sve, moram primijetit' i kako su ljudi kurjožasti i glupavi u isti mah, pa su se sposobni pretvarat' da gledaju cipele u izlogu do, naćulit uši da čuju s kime se raspravljam i pritom mislit' da ih nisam primijetila.

Pomirenje je uslijedilo brzo, iz čisto tehničkih razloga, jerbo smo morali ić' u kino gledat 'Apocalypto', Navijala sam za 'Happy Feet', kako bi se bar na sat i po oslobodila depresije prvog dana u godini, ali djelatnici 'Ekrana', koji očito ne prate svjetske trendove i kino top-liste pa slijedom toga i ne znaju da je dotični ctrić po gledanosti premašio famozni 'Casino Royale', stavili su jednu jedinu predstavu, i to u 17.00 h.

'Apocalypto' je odličan film. I uopće nije krvav k'o što pričaju. Ni pretjeran. I baš me briga što su se sve politički korektne glavice kupusa i svi ostali koji već vole izvlačiti stvari i ljude iz konteksta koji je ionako preširok da bi ga oni tim istim, uskim glavicama pojmili - nameračili na jadnog Mela. Dotični može bit' i ovakav i onakav, al' kao redatelj je zaslužio svaku pohvalu. Al' šta to vredi, kad mi ljudi, ispranih glava od žutog tiska, tako volimo miješati private with business.

I last but not least, Novi sam godinu dočekala na svojoj teraci, promatrajući dragog kako diže jabuke i naranče u zrak petardama i učeći o svim načinima na koje je efektivno moguće što dalje izbaciti petardu iz cijevi od metle. Oko jedan sat napravili smo đir po gradu. Jedna od prvih stvari koje sam vidjela u Novoj, osim lica meni dragih ljudi, bio je i savršeno pijan Marijan Ban na Prokurativama.

Neloše je počelo. Svima vam želim sve to šta već ide, od srca , i onima dragim stalnim gostima i svima drugima koji se ovdje namjere.

A sad idem malo-pomalo čituckat kako je vama bilo. Ne bijah neko vrijeme tu, pa moram nadoknadit' propušteno.