Marketing
Umjesto epiloga jednom snu koji se, možda, i dogodio
Kako li se samo cijede trenuci niz očajne kapke, u grču,
jedan za drugim, kap - kap, 'u životu ne možemo stati ni na trenutak',
Gledam te i kao kad se mjesec kad odražava u bistroj vodi, prirodno, bez truda,
grči mi se ovo malo srca što ga imam kad se sjetim (a sjetim se uvijek)
da ćemo vrlo brzo, možda, biti sjene tek, ovoga što jesmo.
'Ona mi je rekla: mičeš usne, ali ipak, ne čujem ni glasa'.
U onim nekim danima, dok su kapci ljepljivi, kao jedini svjedoci navale sinoćnje vojske demona, sretna sam, ipak, jer sam isplakala bar malen dio grča.
'Ona mi je rekla: vrlo čudno, u tom pesku ja ne ostavljam ni traga'
Iako, suze nisu nikakav pročišćivač. Nakon njih ostaje tupost, ne mir. To što mirom zovu slabašna je utjeha za smrtnike poput nas, koji jedno drugom ne mogu dati ništa osim stiska ruke, zagrljaja i iluzije ulaska u svijet onog drugog, dok u stvarnosti, samo lupamo o zidove sebe. Ili, bolje rečeno, o zidove Velike Laži koju nazivamo - ja, moje.
Rađamo se sami i umiremo sami.
'Ona mi je rekla: tebe nema - nikad nisi bio stvaran.'
Ne bi li nas misao o tome da nismo čvrsti kao što se činimo, trebala učiniti barem - lakšima?
Post je objavljen 29.01.2007. u 11:15 sati.