|
Na ovaj me post navela ona tema zadana by mme Atlantik, a razmišljanja o kojoj me odvedoše u - a kojem nego posve drugom - smjeru. Divljakuša, šta'š. Čak i kad mi čovik, nakon mog arlaukanja o tome kako ću zatvorit' blog, nacrta temu po temu o kojoj ću pisat, ja ipak odaberem ne pisat baš o tome nego o nečemu, eto, sličnom.
Nego, nisam vam pričala o tome kako smo Iks i ja uletili (rađe 'uletili' nego 'uplovili' - e, da, baš se dobro sjetih: čemu uopće te usporedbe sa lukama i uplovljavanjem kad se govori o zajedničkom životu? ono što ja zamislim kad netko kaže 'uplovili su u bračnu luku', su patkice u kadi. 7dl crnog vina. i pod pun puncat pjene. ne pitajte.) u zajednički život.
Naša je odluka da živimo zajedno dala riječi 'na prepad' još jedno značenje. On je bio štuf svojih, ja svojih (ne zamjerite mi, dragi moji, ako ovo čitate! ta, ljubav na daljinu je, složit ćete se, puno konstruktivnija) te nismo bili zajedno više od nekih 5 mjeseci.
Sjećam se kako mi je jednu večer rekao da se naumio odseliti u prijateljice, jer mu bijaše jadnom neugodno predložit' mi da skupa uselimo. Ta, ipak se prekratko znamo, a on je bio pred ženidbom, djecom i cijelim paket-aranžmanom prije mene, pa eto...nekako se čovjeku nije baš riskirao osmi nervni slom, kako bi jednom davno rekao onaj sad već poludjeli Čorba.
U tom času - tipično žemski - odlučih poduzet' korake. I to ne bilo kakve. O, ne. Pa neće meni friški momak ić' živjet' s tamo nekom prijateljicom aka cimericom aka potencijalnomogućojsvašta. Te ga stadoh turpijat' da se uselimo zajedno. Ovaj dio on ne zna, jel'te. Al' sad je već puno vode ispod mosta prošlo, pa se ufam da će taj moj pradavni čin doživjet' kao simpatičnu situaciju iz vremena dok nam veza još u povojima bijaše. U suprotnom...ma, nakon 4 i kusur godine zajedničkog života nema više 'u suprotnom'.
I bijaše useljenje. Stan smo pronašli božanskom intervencijom, jer ne znam kako drugačije nazvati sve podudarnosti koje su zaredale tih dana. Namještaj smo dobili - kompletan - što od mojih, što od njegovih.
Baš k'o u jednoj od onih 'od trnja do zvijezda' priča.
Iako, hm, ne bi se baš moglo reći da smo bili u trnju prije toga. Bliže je istini, zapravo, da smo po useljenju, pa i popriličan broj mjeseci nakon useljenja bili do grla ne samo u trnju, ne ni u grmu kopriva već i u onim figurativnim govnima. Sve kombinirano. Financijskim, nego šta. Danima smo jeli jebene mahunarke i puru i metodama koje samo što nisu uključivale otvoreni plamen grijali kruh kojim si mogao zatuć' manje dijete. O izlascima smo mogli samo sanjat, iako nam do njih i nije bilo bogzna kako stalo, pošto smo došli u (bar najamni) posjed The Ultimate Party Place. Kokice i DVD, bila je i ostala deviza UMZ (ultramegazabavnog) provoda. Sad, kad više nemam doma TV, deviza UMZ provoda je odlazak u kino. Ipak mi se, jel'te, u međuvremenu malo popravila financijska krvna slika.
A nismo ni sad baš, precizno govoreći, u zvijezdama, iako bi se moglo reći da smo im bliže nego prije - i to, po onoj dobroj, staroj: 'kad umreš, sav se pretvaraš u zvijezde'. Eh i ah, što sve ljudi neće udrobit', kako bi smrt učinili romantičnom.
Ne, nismo u zvijezdama a ni ovo nije Hollywood a bogami ni reklama za prašak. Danas smo se baš porječkali - da ne kažem, posvađali - i potom odjurili svatko u svom smjeru, rintat' za pare kojih nam, eto, nikako dosta. Kako onda kad su nam mahunarke & krumpir u varijacijama činile bazu prehrane, tako ni sada, kad planiramo (povuci-potegni, doduše) put u London. Na kraju dana, kad se vidimo, oboje smo uglavnom preumorni za išta osim naklapanja u prazno, i staklene 'ne čujem te šta govoriš jer sam opterećena vlastitim problemima' poglede.
Al' zato zlata vrijedi onaj zagrljaj u krevetu, s boka, kad utoneš u san u naručju nekoga kome bezgranično vjeruješ, jer je s tobom bio i bit će 'i u dobru i u zlu', i bez onog fuckin' službenog komada papira.
(A jednom u budućnosti, možda, ipak napišem post o raspravama oko rasporeda namještaja u stanu. Iako, nema se tu bogzna šta za reć', jer obično sve ispadne po mom. Žensko, šta'š.)
|
