ordinarylove

Oni među vama, koji su već bar niz dobrih i nepovratnih dana života protratili u nekoj usranoj kancelariji te koji još uz to - gle privilegije - imaju pravo na godišnji odmor duži od 5 dana u komadu godišnje ili su se, nedajbože, razbolili, znat će o čemu govorim kada tek ovlaš spomenem kombinaciju riječi 'povratak na posao nakon tjedana provedenih doma'.

Te će im riječi inducirati već poznat, malko nelagodan osjećaj, nešto što bi se moglo opisati kao svrbež u predjelu mozga ili pak bol u leđima (za koji je opće poznato da je posljedica stresa, kad nije nečeg drugog, jel'te). I sjetit će se, onako kao u filmskoj montaži, niza slika, dojmova i osjećaja koji će im u tili čas predočiti sav užas i svu beznadnost povratka u uredsku kolotečinu. Ponovni susret sa kolegama s kojima pričaš zato jer moraš i suptilno do potpuno očito ogovoranje te zabadanje noževa u leđa included.

Jedno mi pitanje, među svim tim trenutnim rojevima misli u umu, neprestano izlazi na površinu, poput dječjeg koluta za plivanje, a to je: 'Koji je idiot, koji kompletni moron izmislio ured kao organizacijski koncept, strpao u njega hrpu ljudi koji se ne podnose ni u kojem smislu (kao što se već ne podnosi nijedna grupacija beštija ove vrste, nakon izvjesnog vremena, koje se može razvuć' od par minuta pa do šačicu mjeseci. godine provedene u miru i skladu ovdje su ipak, složit ćete se, puka utopija) i očekivao da će to sranje funkcionirati?'

Voljela bih toga Mr. Ingenioznog uhvatiti za gušu i objasnit' mu neke stvari. Iako, slutim nešto da se taj već peče negdje na ražnju, jadničak, kao posljedica prokletstava mongih duša zatečenih (ili zatočenih, kako vam drago) u situaciji sličnoj mojoj.

Jučer sam od 7 do 14 h podnosila netrpeljivost toliko intenzivnu da se mogla rezati, od strane mojih poštovanih uredskih koleginica, klimakterij-ženetina, kako ih u slobodno vrijeme volim zvati i pritom sebi priuštiti bar malo smijeha u bradu u svom tom jadu i bijedi.

Pa sad još zamislite takvu netrpeljivost pomiješanu sa pogledima tipa B-48, popularno zvanim 'Ogovarale smo te svo ovo vrijeme dok nisi radila i sad te ne podnosimo i mislimo, uopće, o tebi sve najgore.'

Pa zamislite, za dovršenje ove pjesničke predodžbe, mme zvanu Stres kako me cijeli taj prokleti jučerašnji dan izjeda iznutra, manifestira se u vidu trbuhobolje, glavobolje a potom proste staromodne živačnosti i kulminira neviđenim umorom na kraju dana.

Danas slijedi nastavak, sve mi se čini. A ja ću, bome, morat pronać' način za sve to istrpit. Makar se šetala u koncentričnim krugovima po kvartu pola radnog vremena, slušajući mp3 plejer na maksimumu.

I ne, nisam paranoična. Ovo je stvarno istina. Znam, znam, to kažu svi paranoici, al' eto, vi birajte hoćete li mi vjerovat' ili ne.

PS. Bilježim se za prijevremenu penziju. Ako ću dobivat' i sto kuna mjesečno, i to je bolje nego ovaj ping-pong sa živcima.

Uobičajena nuspojava bolesti koja me prisili ležat' i ne mrdat dupetom više dana u nizu (čitaj: daleko previše) je pretjerana kontemplativnost te raščlanjivanje fenomena kao što su stvari i ljudi - na osobnu mi štetu.

To bi, riječju, značilo da imam previše slobodnog vremena i da mi kao posljedica toga svakojake pizdarije padaju na pamet.

Kako se serijski ubojice obično vraćaju na mjesto zločina, tako sam se i ja mislima vraćala u razdoblje prije nego sam se razbolila, pokušavajuć' upratit' koje je, ehm, mentalno stanje narušilo fragilni balans organizma mi mog. Otkrila sam, dakako, šipak. Bolest k'o bolest, dođe i ode, ma što ti radio i mislio. Jest – ponekad je stres jedan od uzročnika degenerativnih bolesti. Jest – u zdravom tijelu zdrav je duh. Sve to krasno i baš tako obećavajuće, nju-ejdžerski, zvuči. Milina jedna. Naprosto da čovjek - naivčina, kao takav, povjeruje da će, ako precizno iskombinira ribu sa mesom, povrćem i voćem, u pravom omjeru boja, dakako (jer previše zelene naglašava žensku stranu bića, što li) sa tjelovježbom i umovježbom, sklopi krvno bratstvo sa svim doktorima u radijusu od par kilometara i izvede još pokoji splet autosugestivnih tričarija, biti zdrav bar - zauvijek. Ili bar dok ne umre - što je rok apsurdno, histerično malen u usporedbi sa čitavom vječnošću iz prvog primjera.

Nego, o nečemu sam drugom htjela lajat', sad kad se osjećam dovoljno sposobnom za lajanje već. Prije neki dan je u Splitu bio maskenbal. Sad, jasno mi je da sam u slobodno vrijeme grintava kokoš i donekle sam svjesna razmjera do kojih to moje žaljenje i naricanje uoči ovakvih manifestacija naraste. Što je najgore, ja upravo uživam u tome. Uživam hodati po gradu - nenamaškarana, naravno - režući na sve oko sebe, i mlado i staro, vampire il' klaunove. Zaboravimo sad tu moju grintavost, ako možemo, i iskoristimo ovaj objektivan trenutak za nabrajanje par stvari koje kronično strše u svakoj splitskoj manifestaciji, a pogotovo maskenbalu, karnevalu, krnjevalu, maškarama.

Kao prvo, ljudi apsolutno nemaju mašte. Dokle god mi pamćenje seže, sve su maske iste, sa eventualnim otklonima u vidu toga da su prije bile od trećerazredne plastike koja je pucala čim bi ju stavio na facu i pričvrstio laštikom, a sad su, eto, od gume. Ola ekskluzive! Gradom je defilirao red klauna, red šupjača oliti dama noći, red vampira, red vragova i vražica crveno-crne kose, pa red totalnih idiota koji su očevima ukrali trliše i stavili kutije na glavu, pa red još gorih idiota koji su se obukli u pripadnike Ku Klux Klana, jer im je bilo najlakše iz ormara izvadit' par bijelih plahti, izbušit' rupe za oči, uobličit' ih u konus i nakeljit' na glupu glavu. Na istu glavu, kroz koju nije ni u jednom momentu prošla čak ni natruha ideje o tome koji značaj nosi to što su, eto, tako duhovito i dovitljivo stavili na sebe. Mislim, nije da sam neki moralni čistunac ni išta slično, ali me za popizdit' ljuti ta moja vrlo moguće točna pretpostavka da nisu niti promislili dva puta prije nego su odlučili glumit' zločince na jednu noć.

Kao drugo, već tradicionalno u Splitu ne postoji nešto što bi se moglo nazvat' poštenim koncertom uoči maškara. Ovdje moguće griješim, jer i ne pratim tako blisko tu vrstu događanja, malo sam, što bi se ono reklo, 'ispala iz đira'. Al' se ne mogu, i takva neinformirana kakva jesam, otet' dojmu da nešto debelo smrdi kad su jedini mužikaši u gradu povodom ovogodišnjih maškara bili jebeni Gustafi. Jer, dajte, tko uopće aktivno sluša tu hrpu pripitih, neartikuliranih Istrijana koji na Poguese podsjećaju jedino brojem duša na bini? Možda tek pijani klinci i oni manje klincima nalik, ali svejednako pijani, kojima je zajedničko što ionako nemaju izbora ni kriterija, pa piju – i nedoslovno – što god im se servira? Jesu l' Gustafi, jel' Dalmatino, jel' Seka, jel' Dragana, jel' lokadur Ban, jel' onaj manijakalni čovjek-slučaj Grdović – sve je to njima isto jer na dernecima, na kraju krajeva, glazba ionako tek igra ulogu pozadine za oblejavanje. I to mi je jasno. Al' da je jedina koncertna opcija koja uopće postoji na maškarama drugorazredna sprdačina, to ne mogu progutat' nikako. A ne mogu progutat' ni šugavi osjećaj da je Grad Split Splićanima i inima opet prodao muda pod bubrege: unajmio najjeftiniji vokalno-instrumentalni sastav koji uopće postoji u Hrvatskoj, postavio par štandova sa točenim pivom (jel' onih preloših čevapa ove godine bilo, ne znam, nisam istraživala) i stavio prst – u uho.

Usred tog zuluma razmišljala sam i kako se gotovo divim sposobnosti Splićana i inih da unište grad u svega par sati. Plastičnih čaša, konfeta, WC papira, komada crnih kesa za smeće i komada folije koji su otpadali sa Star Wars wannabe likova bilo je posvuda. Ispovraćanih djevojčica i dječaka, koji su ležali po skalama, ispred portuna i po zidićima isto tako. I jubilarno mi je već u misli dolazio onaj jedan te isti, stari stih: 'Parada pijanstva i kiča…'

I ja sam sve to radila – i opijala se i povraćala i vraćala se kući u poderanom očajnom vještičjem kostimu. Od tamo negdje svoje šesnaeste pa do dvadeset i koje uoči maškara definitivno nisam cijukala od radosti što ću obuć' jedinstven i maštovit kostim za maskenbal koji sam pripremala i šila vlastitim rukama. Naravno da me zanimalo jedino kako ću se provest', što je obično bilo sinonimno sa: opit' se. I to je okej, tako je već stoljećima i generacijama. Dobro, možda ne stoljećima, ali…jasno vam je.

Kako bilo, u prolazu preko pazara, pored Realke, iza štandova začuh vonj grmuše i vina, pjesmu i lupanje boca. Bacila sam oko na tu družinu iza banaka i prva scena koju sam ugledala bile su dvije divovske igraće karte – pik i herc, valjda, koji brojevi, ne znam – kako se kucaju bocama. Oduševilo me to, jer sam se sjetila L. Carolla i povjerovala na tren da se nalazim u nekom drugom, stvarnom a izmaštanom, svijetu. Sva sila srednjoškolaca pod maskama pila je, pušila i radila sve što se već u takvim situacijama radi. Ma, baš sam na tren poželjela otić' do njih i pravit' se da imam bar deset godina manje, al' sam se onda sjetila da bi mi sva ta farsa vjerojatno dopizdila u roku od najviše tri minute.

Šta ja znam, možda ću uvijek ostat takva. Grintava kokoš, wannabe sedamnaestogodišnjakinja. Dobro je dok je to hobi, ma, čak je i šarmantno, iako vjerojatno samo meni.

Možda me maškare u Splitu svaki put bace u očaj jer me podsjete koliko je, zapravo, strašno puno mašte potrebno da bi zbilja povjerovao da si netko drugi, a na kraju taj netko drugi, željeni, i postao. I u tome postajanju nema ništa loše. Osim što smo mi ljudi dosadni i kad se pretvaramo. Tad smo, zapravo, čak dosadniji nego inače.

Zadnjih sedam (slovima: 7) dana provela sam ležeći u krevetu sa fibrom koja je varirala od 39 do 40.6 i lagala bih kad bih rekla da su mi objekti tipa internet, kompjuter, blog, tipkovnica (s kojom trenutno muku mučim i osjećam se k'o jebeni dislektičar. eh, što ti je moć navike...) bili prva stvar na umu. Dapače. Au contraire, my friends!

Dakle, sad izgledam i osjećam se otprilike k'o riba koju su uvatili, odnili na pazar prodat pa je proživljavala sve te užase bivanja na suhom i koju je kupila neka suosjećajna gđa Antibiotik i odlučila ju vratiti u more. Tako mi je sad. Navikavam se na novo stanje. I čudno je. Glava mi puca. Kašljem k'o konj. Boli me svaki mišić, svaka mala košćica, ma sve, sve, sve.

Sanjam o kavi na nekom lipom mistu na Bače, uz more. Jedino šta će me vjerojatno ta kava presjeć' ravno u srce jer je nisam pila svih ovih dana. Al' koga briga. U mašti je kava uvijek idealna, nema konobara koji ti je krate, pljucaju u nju, stavljaju mliko stoput prokuvano. A ne, ne. U mašti pijem pravi espresso, konobari pucaju od uslužnosti, donose ti i vodu uz kavu ničim izazvani, valovi šume a brnistra cvate...uglavnom, shvatili ste.

Idem bolovat. Još sedmicu dana. A onda opet sve ispočetka . red, rad i disciplina.

Slatko li sam se smijala - i prezrivo k tome - kad god bih čula da netko priča o borama i boricama ili, ako bih, pak, u nekom žemskom časopisu pročitala o najnovijom revolucionarnoj kremi koja zaustavlja starenje.

Moj bi, barem onaj unutarnji, komentar bio: "A jesu li izmislili kremu koja zaustavlja smrt?". Ili: "Te će se jadne, tašte žene namazat i psećim govnom, ako ih netko uvjeri da će ih to pomladit' kojih pet, deset godinica".

Sve što mogu sad na te svoje kontemplacije reć' je, "Sram me bilo!" Jer prije par mjeseci postadoh i ja član te "Bit' ću vječno mlada, moram bit' vječno mlada" sekte.

Sve je počelo jednim sasvim nevinim, usputnim pogledavanjem odraza moje njuške u ogledalu. Tada ih prvi put primijetih, izdajnice nijedne. Pa se malo približih. Jest, to su bore, moje prve. Oko očiju. Možda bih trebala nabavit' neku kremicu pa to malko izmazat...ili da čekam do tridesete? A vidi, vidi, imam i sijedih. Trebala bih se obojati...ma kad sam, jebemu, tako ostarila???

Prije nekoliko dana, kao što već znate, proslavih svoj dvadesetsedmi. I taj je dan sve bilo okej. Brojka ko brojka, ne'š ti. Pitah se ja tako, više za sebe, što li se po glavi vrti, koje li fobije, tom ogromnom postotku žena koje se smrtno uvrijede kad ih upitaš za godine. Kad kreneš s onom, "Oprostite, smijem li znati koliko imate godina...?", ukipe se kao da si ih upitao nešto vrhunski neumjesno, toliko bezobrazno da ne zaslužuješ ništa do pogleda B-18, u stilu: "Jesi li ti totalno bolesna ili ti je osjećaj za pristojno kirurški odstranjen?".

Ali, (and now something completely different - mjesto za rimu) ne lezi vraže, ili kako li se već kaže. Prolazih ja tako jučer kroz grad i ljutih se na kišu, blato i ostale nepogode kadli ugledah plakat za nekakav casting. Prvo što pomislih jest da mi je zbilja preko glave tih engleskih ubačaja u hrvatski jezik, kako bi sve zvučalo strašno fancy. Eto, vidite, i ja sam rob toga, a kamoli neće bit' tete koje pišu za Elle i Cosmopolitan i kojima je svaka druga riječ event, must-have, chic-lit, must-buy, fashionista i slično. Drugo što primijetih je rečenica koja je išla nekako ovako: "Ako imate između 17 i 25 godina i želite postati model..."

E, kako me to deprimiralo, ta upravo idiotska misao u zakutku mozga, taj nemilosrdni podsjetnik da se više ne mogu odlučit' na karijeru modela, ako mi se hoće. Na stranu što ja uopće nisam tip za ikakvog modela u ikakvoj verziji, jer sam em preniska, em anti-ženstvena. Sama ta misao, poput čička koji se nalijepio za područje gdje se u umu rađa depresija i malodušnost, bila je dovoljna da me dotuče.

Zaključak? Žene su tašte. Sve, bez iznimke. Čak i one koje se cijeloj toj predstavi za vječnu mladost prezrivo smiju. A ta ih taština u jednom momentu dovoljno oglupi da pokleknu pred lažima i praznim obećanjima farmaceuta, kirurga i ostale đavlije ergele. Pa im se čak i onaj tekst iz naslova poželjnim i obećavajućim poput Božje Riječi te slamkom za uhvatit' se čini.

Ne znam kako vi, al' ja se često, zapravo, kad god dođem u kontakt sa luđacima i polu-luđacima koji me uvjeravaju da ću gorit' u paklu zbog svojih uvjerenja, sjetim jedne epizode 'South Park'-a u kojoj su se tvorci pošteno isprdali sa scijentolozima, olitiga, po njihovom - 'blaintolozima' (nazvanih po David Blaine-u, iluzionistu, vođi kulta). Blejntolozi ili blentolozi odluče počiniti masovno samoubojstvo jer im SAD odbije pravo na poreznu olakšicu te prijete da će se utopiti u bazenu dubokom cca 30-ak centimetara. Završetak je u već poznatom South Park stilu, pa se, ako ste orni, ili informirajte putem YouTubea i sličnog ili iščitajte (što je, jel'te, teže) iz gornje linkovanog.

A zašto, o, zašto mi je prva asocijacija na jadne ljude koji samo žele spasit' moju dušu tako nemilosrdna?

Pa, prosto jer duboko vjerujem da u pozadini svih tih ovčarskih religija oliti religija gdje se ljudi tretiraju kao ovce, k tome još i bezglave, a ti isti ljudi to samo potvrđuju svojom sljepoćom, stoje manje ili više uvijek isti, financijski prioriteti više nego ikakvo crno spašavanje duše ili bilo koja priča koju vam oni prodavači Biblije (Copyright by Fantasista), utiravači 'Kule Stražara' (na šta mi uvik nekako, spontano dođe da im pustim onu Dylanovu 'Kulu Stražara') i ini Ljudi u Crnom mogu i žele prodati.

Pomirimo se više s tim, svaka je organizacija tak'a, to je priroda svijeta u kom živimo. Kad se pastva poveća, razmišlja se o vertikalnom & horizontalnom umrežavanju, o svjetskim bankama, o preuzimanju svijeta...hm, hm, jesam li otišla predaleko? Vjerujem da ne, jer ono što ljudi obično etiketiraju kao Scenarij Jednog Paranoika u suštini je puno, puno gore. Orwell je, vjerujte mi, goli kurac za ono što se zapravo događa na svim vjersko-ekonomskim frontama.

Ljudima vjera treba, možda više sada nego ikada, ali ne treba im slijepa vjera bez razuma i provjeravanja, ispiranje mozga mini-washom, pripadanje grupi koje je samo sebi svrha i zatupljivanje tuđim bolesnim idejama.

Dakle. U onom momentu kad mi te jadne ovce, te sredovječne udavače kojima je lakše pronać' srodnu dušu udruživši se u skupinu Kucača Po Kućnim Vratima Nevinih Građana nego recimo, preko oglasa u Malom Oglasniku, dođu u MOJU kuću i počnu mi tumačit' kako mi pakao ne gine, e tada mi se zavjesa polako, ali sigurno, spusti preko očiju. Baš k'o onomad Lady Macbeth.

Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da se okolo širi nekakva radosna vijest. Platite kola sa megafonom dvjesto kuna i vozajte se po gradu 20 km/h izvikujući koju god idiotsku parolu hoćete. Ako vas čujem u prolazu, smatrat ću to omanjom nelagodom. Vaša glupost, vaš problem. Ja sam tolerantan tip

Ali, dajte, manite se kucanja na moja kućna vrata i širenja zlogukih proročanstava, krivog tumačenja Knjige Otkrivenja, krivog tumačenja čegagod, maknite mi s očiju te svoje brošure sa crtarijama žena-kurbača koje predstavljaju blud, smak svijeta ili koju li već griješnu pizdariju, kako jašu nekakve višeglave Tigrove.

Niste to vidjeli? Ne bojte se: danas su na mojim vratima, sutra možda već na Vašim!

A ovo je za razbibrigu:

Nego. Jučer sam doznala da mi, zapravo, živimo u godini 43. A.M. Šta 'oće reć', Ante Maradona. Ne, nije Maradonin rođak iz Rvacke, tamo negdi iz Dicma, već to 'ante' znači 'poslije'. Da, da, pravim se pametna

Stvarno, istina je. Tako vrijeme računaju pripadnici crkve Iglesia Maradoniana oliti Maradonine crkve. Dotična religija, dakle, broji oko 15 tisuća duša. Božić slave na Diegov rođendan, a Uskrs na dan kad je postigao onaj kobni, 'Božja ruka'-pogodak Englezima. Onaj famozni, o kojem sam - čak ni ja to ne vjerujem - već jednom pisala.

A ni ne tvrde, k tome, da je Maradona bog. Samo je čovjek, oh čuda li velikog, sa izvjesnim posebnim moćima. To što ga ne smatraju božanstvom i dalje ne znači da nisu totalno munjeni, ali se, eto, bar dobro zajebavaju.

Kao neizlječivi lakovjernik i naivčina, oduvijek gajim uvjerenje da će moj život završit predvidljivo. Onako, baš kao u filmovima: kamera će se ugasiti, zastori spustiti pa ponovo podići, polako ću se i graciozno nakloniti, podižući skute haljine (iako uopće nisam tip od 'aljina), popraćena pljeskom i razgaljenim povicima svih koji su tu Sprdačinu od Života gledali i koji, kao i ja, vjeruju da sam ispunila sve što sam htjela, trebala i naumila u tom kratkom periodu od rođenja do smrti.

Ali! Alas, samo patetika vječna jest!

Ono što, zapravo, htjedoh reć', jest da više nisam sigurna ni u šta, a ponajmanje u činjenicu da će se bilo šta u mom životu, pa i život sam, završit predvidljivo. Nastojim, ujedno, i živjet po onoj: 'da mi danas na glavu padne višetonski uteg, bi li žalila za ičim?'

Bih - ooo, itekako bih, i to puno više nego prije, kad sam o malo toga mislila i sve prepuštala Svetom Kaosu.

Danas pod punom odgovornošću izjavljujem da još uvijek nosim titulu Miss 'Život mi se događa, a ne ja njemu', ali eto, nekako sve manje i manje.

Danas ću ići na kafu i kolače s njom i njom, nakon toga možda u kino i potom doma družit' se malo s Marquezom (jer je lijepo družit se s Marquezom na rođendan) i spavat', jer mi je ovaj tjedan upravo ubitačan i u fantazijama mi je jedino moj lični king-size krevet.

Ujedno se nadam da ću u narednim godinama nalaziti sve manje i manje razloga da slavim obljetnicu činjenice da se galopom približavam grobu. I ne, nisam crna. Ni siva. Ni zloslutna. Samo priznajem stanje stvari, štono bi se reklo.

Ajmo, 'oću čestitke! Šta više njih!