Pregled posta

Rođendanski

Kao neizlječivi lakovjernik i naivčina, oduvijek gajim uvjerenje da će moj život završit predvidljivo. Onako, baš kao u filmovima: kamera će se ugasiti, zastori spustiti pa ponovo podići, polako ću se i graciozno nakloniti, podižući skute haljine (iako uopće nisam tip od 'aljina), popraćena pljeskom i razgaljenim povicima svih koji su tu Sprdačinu od Života gledali i koji, kao i ja, vjeruju da sam ispunila sve što sam htjela, trebala i naumila u tom kratkom periodu od rođenja do smrti.

Ali! Alas, samo patetika vječna jest!

Ono što, zapravo, htjedoh reć', jest da više nisam sigurna ni u šta, a ponajmanje u činjenicu da će se bilo šta u mom životu, pa i život sam, završit predvidljivo. Nastojim, ujedno, i živjet po onoj: 'da mi danas na glavu padne višetonski uteg, bi li žalila za ičim?'

Bih - ooo, itekako bih, i to puno više nego prije, kad sam o malo toga mislila i sve prepuštala Svetom Kaosu.

Danas pod punom odgovornošću izjavljujem da još uvijek nosim titulu Miss 'Život mi se događa, a ne ja njemu', ali eto, nekako sve manje i manje.

Danas ću ići na kafu i kolače s njom i njom, nakon toga možda u kino i potom doma družit' se malo s Marquezom (jer je lijepo družit se s Marquezom na rođendan) i spavat', jer mi je ovaj tjedan upravo ubitačan i u fantazijama mi je jedino moj lični king-size krevet.

Ujedno se nadam da ću u narednim godinama nalaziti sve manje i manje razloga da slavim obljetnicu činjenice da se galopom približavam grobu. I ne, nisam crna. Ni siva. Ni zloslutna. Samo priznajem stanje stvari, štono bi se reklo.

Ajmo, 'oću čestitke! Šta više njih!