ordinarylove

Nije to što sam ja danas vidjela i slušala bilo ništa čudno. Zapravo, bila je to sasvim uobičajena situacija za ovo doba i ovu provinciju, koju će još malo i štakori početi napuštati.

Dakle, uđoh ja tako u jedan od onih kombija, koji 'na crno' vozikaju putnike na relaciji Split-Trogir i obratno, te na taj način predstavljaju, možda ne opaku, ali svakako spomena vrijednu, konkurenciju 'Prometovim' autobusima. A spomena vrijednu, ako ne zbog ničeg, onda bar zbog živopisnog interijera i još živopisnijih vozača.

Ovom je mom (vidite kako ga već svojatam...), na primjer, čitav strop bio pokriven prostirkom od pruća. Onom, kakve možete kupiti u bilo kojem kineskom dućanu i koje nemaju neke prave svrhe, osim da se raspadaju brzo i učinkovito. E, po toj su prostirci od pruća bile obješene školjke, kućice od ježinaca i slične stvari morskog karaktera. Po golim, limenim stranicama kombija (umalo rekoh: zidovima, jer sam se u roku od svega dvije-tri minute tamo počela osjećat kao kod kuće) bijahu obješene - valjda da prekriju rupe ili mjesta gdje se skinula pitura, šta li - fotografije brodova i morskih krajolika, pomno izrezane iz valjda nekog kalendara iz '85. Na tim ste fotografijama prosto moglo osjetit' dah prošlih vremena i samo što se nisam počela okretat' oko sebe ne bih li ugledala koju vremešnu Čehinju, skrivenu negdje u pozadini kombija, kao tek još jedan testamenat vremena koja su, naravno, bila bolja i ljepša...a di i ne bi bila, pored takvog libida, mladosti i čega sve još ne...

U tim me reminiscencijama ometala tek monotona kretnja koja mi se upletala u vidno polje - ona, vozačeve ruke, kako skida i ponovo vraća tablu Split - Trogir na šofer-šajbu. Stavlja je, jel'te, kad god dođe pred autobusnu stanicu, a skida kad ju prođe. Ju get d point.

I tko zna bi li čitav put do Splita provela tako, uljuljkana blagim povjetarcem tuđih sjećanja, da nije u tom času, u tom trenu, u kombi ušetala ta individua.

Lični opis: lice starije nego što zapravo jest, pušački ten, izrupani obrazi. Kožni kaput, ruke pune prstenja i rečenica: "Momak, imam ti samo tri kune za do Splita. Može li...?"

Ma mo'š mislit, mislim ja. Momak je bio milosrdniji od mene, ili mu je možda samo bilo svejedno, pa ju pustio unutra. I nije joj uzeo ništa, eto, takav je to tip bio.

Krenula je serija ili, bolje rečeno, rafaljna paljba svakakvih pitanja. Te kako se zoveš, te tko ti je mater, otac, a znaš li ti onog mog, od prijateljice mi sina šta je isto vozio, zar on ne vozi više, a kakav je to divan momak bio, dakle, znaš ga...?

I sve u tom tonu.

Vozač je odgovarao, mršteći se, pokušavajući dati do znanja da mu i nije baš do priče. Ali ništa, ćorak. I na kraju svega njeno pitanje upućeno, kao i sve do tada, vozaču: 'A je li, momak, a zašto si ti tako nervozan...?'

Svašta, baš...svašta.

I tko zna do kada bi i ta farsa trajala, da se dotična gospođa nije okrenula iza sebe i primijetila stariju ženu koja je sjedila iza nje, prepoznala je, te ju stala na sav glas (ako mene pitate, odveć prisno za danu situaciju) pozdravljati. Isti sam tren skužila da starija žena, zapravo, nije baš priželjkivala taj susret - htjela je, eto, ostati nevidljiva do kraja puta. Kao i, uostalom, jedan krupniji, ćelavi tip koji je sjedio sprijeda koji ju je također, ispostavilo se, poznavao. Al' je reunion nastojao spriječiti krupnim naočalama, baseball-kapom i šutnjom.

Svakako, u namjeri nisu uspjeli i ja sam ih, s neskrivenim guštom, promatrala kako su oboje pokorno, šutke prihvatili poraz.

Pa kada je dotična stala mljeti o svojih bezbroj apartmana, o tome kako namjerava ponovno otvoriti jednu diskoteku u blizini Trogira, inače poznatu po ekscesima raznih vrsta, kako planira dignut jedan kredit preko jedne banke, drugi preko druge i kako ima već toliko i toliko u pričuvi (na što se sjetih one tri kune koje je, jadna, imala za put do Splita...) i kako će i nju i njega uvaliti u Biznis (da, sa velikim B), oni su samo sjedili,slušali i prihvaćajuć' sveudilj, klimali glavom.

Kada im je predložila, ili - da li da kažem - naložila, da s njom izađu na idućoj stanici, jednako su šutke prihvatili i izašli a ja sam se i dalje cerila u sebi, gledajući ih na stanici - nju, mafijašicu u kožnom kaputu, koju bi čovjek teško zamijenio za nekog finijeg od švercera duvana, postariju ženu, nalik kakvoj dobroj baki s pazara i krupnog tipa, izbacivaču-nalik, kakvog ni Rocky Balboa himself ne bi htio sresti u zakučastoj uličici, kako kreću prema kakvoj birtiji za ostvarit' dogovor.

Čistim stvari, zapravo, čistim život. Takav mi je, valjda, horoskop ovih dana. Ključna riječ ovih dana su promjene. Svakakve su prirode te promjene i najviše su nalik izbacivanju starih djevojačkih haljina iz ormara, onih starih bakinih i maminih, danih nam u nasljeđe, nikad obučenih ali ipak čuvanih negdje u najdubljem, najnesvjesnijem dnu ormara, ergo, života.

Neki su ljudi koji su prošli kroz moj život baš takvi, baš poput tih haljina, netko koga držiš spremljenog duboko negdje, dajući mu kredite i opravdavajući njegovo postojanje u tvom kontinuumu, dok ga zapravo nikad nisi isprobao, od kojeg je štofa i od kakvog spleta strahova, krvi i suza satkan.

Sve dok jednog dana - nekakve, recimo, dokone subote popodne - ne odlučiš konačno izvaditi tu haljinu i prisloniti ju uz sebe te, ne skidajući joj vješalicu, kinđuriti se pred ogledalom. Svežeš punđu po starinski, obuješ mamine stare postole iz tamo neke '72 i pretvaraš se da si netko drugi, iz nekog posve drugog vremena, gdje svijet još nije znao za surova nova pravila instant-poznanstava i isto tako instant-manipulacije.

I vrtiš se tako pred ogledalom, pučeći usne, namještajući frizuru, popravljajući nabore haljine. I traje to nekih par trenutaka, dok u užasu kakav prati svako osvještenje ne shvatiš da je ta, jednom moguće predivna haljina (dobro, bar je nekome bila predivna u nekom datom momentu i prilici), prepuna rupa od moljaca, da smrdi po vlazi i da ju, uopće, nikakva kemijska ni bilo koja druga metoda čišćenja ne može spasiti.

Pa je baciš. Suho, onako. Bez emocije, zapravo, bez dvojbe, zato što ni u jednom momentu ne sumnjaš u to što si vidio svojim očima. Jer, svijet u kojem živimo je takav, u svojoj biti vrlo, vrlo jednostavan: ako si nešto vidio ili ti se, pak, zloslutno pričinilo far too many times, šanse su prilično velike da je to nešto doista tako.

I malo tu mjesta ima za grižnju savjesti i dječje ja tebi-ti meni dobacivanje, jer, vremena je malo, osvete su alat zavidnih, a riječi su ponekad, zapravo, odveć često, prosto - suvišne.

Jer, nas ne obilježavaju tek naša djela, riječi, privremene i prolazne misli i emocije. A zapravo nas sve to obilježava, plus skup krvi, mesa i kostiju koji će se raspasti prije nego se stignemo osvrnuti više puta zaredom. A onda, u tih odlučujućih par trenutaka neće vrijedit' više sva zamjeranja, proizvoljni zaključci ni sve prazne riječi, koje iz zraka dolaze i u zrak se vraćaju.

Rješenja ni zaključka, zapravo, nema. Nikad ga nije bilo, nikad ga neće ni biti. Postoje samo, i to pod velikim možda, kao i sve stvari koje mi vidimo, čujemo i mislimo da znamo u svom ograničenom svijetu, neki bliži i neki dalji ljudi, koji neprestano mijenjaju svoje pozicije. Za neke takve promjene pozicija dovoljna je puka riječ, mig ili čak uopće nikakva riječ, već samo kratki spoj možđanih.

Da sam pravi pripadnik ženskog roda, to mi je jasno. Svoju pripadnost tom ekskluzivnom klubu iracionalnih opravdavam i potvrđujem nekontroliranim impulsom za trošenjem beskonačnih svota novca (koji, kako bi narod rek'o, krvavo zaradim) na nešto tako banalno kao što je kozmetika. I dekorativna i preparativna, it's all the same to me (Muškarci nek' se informiraju što je dekorativa, a što je preparativa. I da mi niste došli na oči tj. na blog prije nego usvojite osnovna znanja o trackanju lica i ostalih dijelova tijela bojama, kremicama i kojekakvim mirisima.). O odjevnim predmetima, obući i window-shoppingu ilitiga priljepljivanju nosa na staklo dućana u nemogućnosti trošenja basnoslovnih svota novca da ne govorim.

Sve to skrušeno priznajem, polažem ruku na 'Vrag nosi Pradu' ili na, štajaznam, '4 plavuše' (al' pritom moram, k'o pravi pravcati snob, naglasit' da gotovo nikad nisam gledala 'Sex i grad', a bome ni čitala C. Bushnell) i obećavam da neću više toliko lagati dragome i inim nadzornim organima o stvarnom iznosu koji sam potrošila na fuckin' kozmetiku.

Da sam womanzilla/šopingmanijakuša to be, to smo apsorbirali. Pređimo, ergo, na pljucanje onih koji su po potrošačkom mentalitetu i razini iluzije daleko ispred mene. Drugim riječima, kad pričamo o trošenju novca, snobizmu, opsjednutosti ljepotom, ja gutam njihovu prašinu.

To su, kako sam suptilno dala naslutiti iz naslova, žene koje rade u kozmetičkim salonima ili, točnije, beauty studijima, wellness centrima ili beauty centrima (moram napomenut' i da sam posebno alergična na miješanje engleskog sa hrvatskim samo kako bi bolje zvučalo - jer salon ljepote je tako profan izraz...ali beauty centar, e, to je već nešto). Te su šinjore i šinjorine vrsta za sebe i, kao takve, više nego bilo tko drugi, zaslužuju posebnu klasifikaciju, posebnu ladicu u mom umu, jer ja tako volim trpati ljude u ladice.

Prije nekih dva-tri dana radila sam, poslovno, jel'te, đireve po tim, kozmetičkim salonima. Ta je moja obaveza bila jedinstvena prilika da uđem u više od onog jednog koji je držala prijateljica moje mame i gdje bih povremeno otišla očistit' lice. Jednom sam čak i bila u solariju, k'o prava kokoš, al' to je već posebna priča.

U prvom me salonu, pardon, wellness centru (Za dotični naziv nemaju nikakvo opravdanje, jer kad sam ušla, primijetila da je to ordinarni, najbanalniji kozmetički salon. Dakle, bez sauna, bazena i štatijaznam čega sve ne) dočekala teta koja mi je, jako ljubazno, izbiflala par cijena određenih tretmana za koje sam se, onako usput, zanimala. E, mogu se kladit' se da je čula i vidjela kako mi knedle u grlu prolaze na spomene nekih cijena. I mogu samo reć' - sreća i bog da sam sjedila, jer da sam stajala na nogama, srušila bih se poput onih fragilnih djeva iz nekih drugih stoljeća u paučinastim haljinama i korzetima. I morali bi mi davat' onu mirišljavu sol. Što i nije tako loše, jer treba i to jednom doživjet'. Svakako, puno je veća mogućnost da se takva imitacija desi, nego što će se dogodit' da ikad više nogom kročim u taj salon. Osim poslovno, al' to se ne računa. Jer, bila sam pristojna i teta i ja smo ostvarile kontakt, ono što se kaže.

U jednom od salona sam, pak, doživjela upravo ono što sam očekivala svo to vrijeme. Ušetala sam, obučena sasvim pristojno, kose počešljane, al', eto, nesrećom nekom - odjevena u rebe i patike i s 'poštarskom' torbom preko ramena, a ne u bijele čizme i majice uzorka zebre te lica koje je uslijed korištenja bar šest puta tamnije nijanse pudera izgledalo savršeno crno (k'o mješanac Romkinje i Afroamerikanca, protiv kojih, dakako, nemam ništa, pa sam stoga i rabila politički ispravne izraze) poput djeva dotičnih koje tamo rade. Već kad sam ušla, primijetila sam jednu, izgleda koji je odgovarao ovom gornjenavedenom. I prvo što mi je palo napamet je: 'Kako ona, pobogu, uopće u tim bijelim čizmetinama potpetice promjera 2 cm i dužine 12 cm i sa onim dugim umjetnim noktima, može služiti za išta drugo na tom mjestu osim puke figure?'

Ne znam, možda sam ja čudna (a sambogzna da jesam, tako mi pomog'o), al' mi je zbilja teško vizualizirati takvu ženu, za koju mi se čini da će se rastopit ako je zaliješ vodom, kako nekome npr. štrukaje oliti istiskuje mitesere.

Druga, pak, koja je radila za pultom dobacila mi je jedan od onih pogleda iz kategorije: 'Ova sigurno nema love, pogledaj je samo kako je obučena'. Potom mi je moju osobnu paranoju i potvrdila, odgovorivši mi na pitanje koje sam joj postavila jednosložnom rečenicom i okrenuvši glavu od mene prije nego sam se stigla začudit'. Naravno da me nije pozdravila na izlazu, ta, nije ona tako jadna da će pozdravljat individue koje na sebi nemaju švercane Versace oli D&G hlače, plus Paciotti čizmetine.

Dva koraka niže niz ulicu, prošla sam pored jedne splitske oriđinalke, klošarice, stvarno gadne, crnih zubiju, vonja koji se širio bar pedesetak metara niz ulicu. U tom mi je momentu tako omilila ta spodoba koju život nije mazio kao onu kravu s umjetnim noktima. I kunem se, da sam imala love za tretman u tom njihovom vražjem salonu, dovela bih im tu tetu-klošaricu, platila i više nego treba a onda sjedila i gledala u detalje kako joj lakiraju nokte i čiste lice. I uživala ih, ooo, kako bih uživala, u svakom trenutku.

Imam ja tih, tako, par fiks-ideja.

Jedna od njih je da se prijateljstva ne dešavaju baš svaki dan. Zapravo, dugo vremena to je uvjerenje zvučalo više poput: prijateljstva se uopće ne dešavaju i svatko je sa svakim samo da bi napunio rupu.

Svi mi imamo te rupe i svi smo mi, dakle, ljudi koji, što smo dulje sami, bivamo sve luđima. I na tom već uznapredovalom stupnju ludila, o kojem ne odlučuju ni godine, ni iskustvo, ni ikoji drugi vražji parametar, učinili bi bilo šta samo da je pored nas neko drugo ljudsko biće, muško, žensko - nije važno, kojem bi mogli svečano, kao štafetu, predati svoj monolog o životu.

I kad taj netko naiđe, kad mi izlajemo sve što nam je na duši, od tog nekog počnemo očekivat izvjesne nemoguće stvari. Kao npr. da taj netko cijeni svoju privilegiranost, tu činjenicu da smo, eto, baš njemu i nikome drugome povjerili sve te stvari. Pa očekujemo od njega bar zahvalnost, psećoj nalik. Ili da nam uzvrati istom mjerom, da nam povjeri neku svoju mračnu, zapaučinjenu tajnu. A taj netko to tada, dakako, ne uradi, jer tim korakom obično život zapleše. Pa se mi nađemo uvrijeđenima, izgubljenima i iznevjerenima. U najboljem slučaju nastavimo dalje - do iduće igre kojoj se već zna kraj (osim u rijetkim slučajevima, a i rijetkih slučajeva ima).

Mirakul su ti ljudski odnosi, jer ponekad, ma što uradio, svaki se pokušaj izvrgne u neprepoznatljivu lošu namjeru.

Jedno sam vrijeme, ipak, naivno mislila da sam pronašla ključ uspjeha, formulu po kojoj je moguće predvidit svaki odnos od tog momenta pa do kraja života i svih ljudskih odnosa. Ključ bijaše: ako ti od samog početka neki odnos nije 'sjeo', šanse su velike da se to neće ni dogoditi, ma koliko ti ludio, ispravljao krive Drine, radio stoj na glavi, ili šta ja znam već šta sve ljudi ne rade zbog drugih ljudi.

Ali, ali. Ni to nije mjera, jer mjera za ništa na ovom uvrnutom svijetu, izgleda, ne postoji, ma ni u kojem agregatnom stanju. Pa sam, izgleda, opet pred zidom i opet osuđena na pokušaje i pogreške, 'neke prave a neke ne'.

Trebala bih, samo, za promjenu, uživat' malo u toj igri. I ne shvaćat' ljude preozbiljno, jer oni ni nisu tu da ih se ozbiljno shvaća. Osim nekih, kažem.

Najranije ujutru otvaran mail, lagano krmeljava još, ispod sloja pudera, korektora i ostalih nanosa. Bogajen na spamove i već poluautomatski povlačin prst i označavan špije od mailova šta su mi se uvukle u inbox. Međutim, u zadnji čas uočin da je među špijama oglas Virgin Trains-a i otvaran ga. Jer šta, putujen u Englesku u sedmi misec, a taj famozni Virgin Trains operira vlakovno tamo po otoku. I imala san šta i vidit...



Nesreća se desila upravo u području u koje bi ja tribala putovat. Kad san to vidila, smrzla san se! Jedna osoba mrtva, više ozlijeđenih, kompletna kompozicija - sa izuzetkom jednog vagona - izletila sa tračnica. Nitko, dakako, nema pojma šta je uzrokovalo cilu stvar.

Upozoravala me ona već na to da je Virgin Trains nepouzdan, nesiguran i slično, da je povećan rizik od nesreća i slično, ali ja sam, po svoju tvrdoglavu, odmahnila glavom na to. Jer, šta ću ja sad cjepidlačit, vlak k'o vlak, ne'š ti!

E bome, neće me vidit! Jebo ti i pare i sve, potrošit ću i iljadu kuna više ako triba, al' se bar neću trest četiri, pet uri vožnje od Londona do Cumbrie.

Sve me ovo sitilo na kako san lani pred let u Njemačku činila kombinacije tipa: "A ako poginemo svi skupa u avionu, bar će nam učinit lipi, veliki sprovod." ili "Samo da ostanem u komadu, pa da me mogu lipo obuć, u maturalnu veštu, i lipo našminkat, zdravo, zarumenit' obraze i onda lipo pospremit' u kapsil."

Dobro, dobro, vidin i sama da sam otišla predaleko. Al' nekako uvik mislim, pa i ta žena je možda prije tog putovanja isto činila ovakve kombinacije u glavi, mislila takve crne misli a onda uvjerila samu sebe da je paranoična i da će sve bit' u redu.

Ne virujen baš u boga kao takvog, pa slijedom toga ni u božanske intervencije ovog tipa, al' sad u biti, više nisan ni sigurna u šta virujen. Znan samo da sigurno neću ić Devičanskim Vlakovima, makar bicikletala uzduž & poprijeko Engleske. Praznovjerje, paranoja, whatever.