Marketing
Kozmetički salon horror show
Da sam pravi pripadnik ženskog roda, to mi je jasno. Svoju pripadnost tom ekskluzivnom klubu iracionalnih opravdavam i potvrđujem nekontroliranim impulsom za trošenjem beskonačnih svota novca (koji, kako bi narod rek'o, krvavo zaradim) na nešto tako banalno kao što je kozmetika. I dekorativna i preparativna, it's all the same to me (Muškarci nek' se informiraju što je dekorativa, a što je preparativa. I da mi niste došli na oči tj. na blog prije nego usvojite osnovna znanja o trackanju lica i ostalih dijelova tijela bojama, kremicama i kojekakvim mirisima.). O odjevnim predmetima, obući i window-shoppingu ilitiga priljepljivanju nosa na staklo dućana u nemogućnosti trošenja basnoslovnih svota novca da ne govorim.
Sve to skrušeno priznajem, polažem ruku na 'Vrag nosi Pradu' ili na, štajaznam, '4 plavuše' (al' pritom moram, k'o pravi pravcati snob, naglasit' da gotovo nikad nisam gledala 'Sex i grad', a bome ni čitala C. Bushnell) i obećavam da neću više toliko lagati dragome i inim nadzornim organima o stvarnom iznosu koji sam potrošila na fuckin' kozmetiku.
Da sam womanzilla/šopingmanijakuša to be, to smo apsorbirali. Pređimo, ergo, na pljucanje onih koji su po potrošačkom mentalitetu i razini iluzije daleko ispred mene. Drugim riječima, kad pričamo o trošenju novca, snobizmu, opsjednutosti ljepotom, ja gutam njihovu prašinu.
To su, kako sam suptilno dala naslutiti iz naslova, žene koje rade u kozmetičkim salonima ili, točnije, beauty studijima, wellness centrima ili beauty centrima (moram napomenut' i da sam posebno alergična na miješanje engleskog sa hrvatskim samo kako bi bolje zvučalo - jer salon ljepote je tako profan izraz...ali beauty centar, e, to je već nešto). Te su šinjore i šinjorine vrsta za sebe i, kao takve, više nego bilo tko drugi, zaslužuju posebnu klasifikaciju, posebnu ladicu u mom umu, jer ja tako volim trpati ljude u ladice.
Prije nekih dva-tri dana radila sam, poslovno, jel'te, đireve po tim, kozmetičkim salonima. Ta je moja obaveza bila jedinstvena prilika da uđem u više od onog jednog koji je držala prijateljica moje mame i gdje bih povremeno otišla očistit' lice. Jednom sam čak i bila u solariju, k'o prava kokoš, al' to je već posebna priča.
U prvom me salonu, pardon, wellness centru (Za dotični naziv nemaju nikakvo opravdanje, jer kad sam ušla, primijetila da je to ordinarni, najbanalniji kozmetički salon. Dakle, bez sauna, bazena i štatijaznam čega sve ne) dočekala teta koja mi je, jako ljubazno, izbiflala par cijena određenih tretmana za koje sam se, onako usput, zanimala. E, mogu se kladit' se da je čula i vidjela kako mi knedle u grlu prolaze na spomene nekih cijena. I mogu samo reć' - sreća i bog da sam sjedila, jer da sam stajala na nogama, srušila bih se poput onih fragilnih djeva iz nekih drugih stoljeća u paučinastim haljinama i korzetima. I morali bi mi davat' onu mirišljavu sol. Što i nije tako loše, jer treba i to jednom doživjet'. Svakako, puno je veća mogućnost da se takva imitacija desi, nego što će se dogodit' da ikad više nogom kročim u taj salon. Osim poslovno, al' to se ne računa. Jer, bila sam pristojna i teta i ja smo ostvarile kontakt, ono što se kaže.
U jednom od salona sam, pak, doživjela upravo ono što sam očekivala svo to vrijeme. Ušetala sam, obučena sasvim pristojno, kose počešljane, al', eto, nesrećom nekom - odjevena u rebe i patike i s 'poštarskom' torbom preko ramena, a ne u bijele čizme i majice uzorka zebre te lica koje je uslijed korištenja bar šest puta tamnije nijanse pudera izgledalo savršeno crno (k'o mješanac Romkinje i Afroamerikanca, protiv kojih, dakako, nemam ništa, pa sam stoga i rabila politički ispravne izraze) poput djeva dotičnih koje tamo rade. Već kad sam ušla, primijetila sam jednu, izgleda koji je odgovarao ovom gornjenavedenom. I prvo što mi je palo napamet je: 'Kako ona, pobogu, uopće u tim bijelim čizmetinama potpetice promjera 2 cm i dužine 12 cm i sa onim dugim umjetnim noktima, može služiti za išta drugo na tom mjestu osim puke figure?'
Ne znam, možda sam ja čudna (a sambogzna da jesam, tako mi pomog'o), al' mi je zbilja teško vizualizirati takvu ženu, za koju mi se čini da će se rastopit ako je zaliješ vodom, kako nekome npr. štrukaje oliti istiskuje mitesere.
Druga, pak, koja je radila za pultom dobacila mi je jedan od onih pogleda iz kategorije: 'Ova sigurno nema love, pogledaj je samo kako je obučena'. Potom mi je moju osobnu paranoju i potvrdila, odgovorivši mi na pitanje koje sam joj postavila jednosložnom rečenicom i okrenuvši glavu od mene prije nego sam se stigla začudit'. Naravno da me nije pozdravila na izlazu, ta, nije ona tako jadna da će pozdravljat individue koje na sebi nemaju švercane Versace oli D&G hlače, plus Paciotti čizmetine.
Dva koraka niže niz ulicu, prošla sam pored jedne splitske oriđinalke, klošarice, stvarno gadne, crnih zubiju, vonja koji se širio bar pedesetak metara niz ulicu. U tom mi je momentu tako omilila ta spodoba koju život nije mazio kao onu kravu s umjetnim noktima. I kunem se, da sam imala love za tretman u tom njihovom vražjem salonu, dovela bih im tu tetu-klošaricu, platila i više nego treba a onda sjedila i gledala u detalje kako joj lakiraju nokte i čiste lice. I uživala ih, ooo, kako bih uživala, u svakom trenutku.
Post je objavljen 10.03.2007. u 09:50 sati.