|

Čistim stvari, zapravo, čistim život. Takav mi je, valjda, horoskop ovih dana. Ključna riječ ovih dana su promjene. Svakakve su prirode te promjene i najviše su nalik izbacivanju starih djevojačkih haljina iz ormara, onih starih bakinih i maminih, danih nam u nasljeđe, nikad obučenih ali ipak čuvanih negdje u najdubljem, najnesvjesnijem dnu ormara, ergo, života.
Neki su ljudi koji su prošli kroz moj život baš takvi, baš poput tih haljina, netko koga držiš spremljenog duboko negdje, dajući mu kredite i opravdavajući njegovo postojanje u tvom kontinuumu, dok ga zapravo nikad nisi isprobao, od kojeg je štofa i od kakvog spleta strahova, krvi i suza satkan.
Sve dok jednog dana - nekakve, recimo, dokone subote popodne - ne odlučiš konačno izvaditi tu haljinu i prisloniti ju uz sebe te, ne skidajući joj vješalicu, kinđuriti se pred ogledalom. Svežeš punđu po starinski, obuješ mamine stare postole iz tamo neke '72 i pretvaraš se da si netko drugi, iz nekog posve drugog vremena, gdje svijet još nije znao za surova nova pravila instant-poznanstava i isto tako instant-manipulacije.
I vrtiš se tako pred ogledalom, pučeći usne, namještajući frizuru, popravljajući nabore haljine. I traje to nekih par trenutaka, dok u užasu kakav prati svako osvještenje ne shvatiš da je ta, jednom moguće predivna haljina (dobro, bar je nekome bila predivna u nekom datom momentu i prilici), prepuna rupa od moljaca, da smrdi po vlazi i da ju, uopće, nikakva kemijska ni bilo koja druga metoda čišćenja ne može spasiti.
Pa je baciš. Suho, onako. Bez emocije, zapravo, bez dvojbe, zato što ni u jednom momentu ne sumnjaš u to što si vidio svojim očima. Jer, svijet u kojem živimo je takav, u svojoj biti vrlo, vrlo jednostavan: ako si nešto vidio ili ti se, pak, zloslutno pričinilo far too many times, šanse su prilično velike da je to nešto doista tako.
I malo tu mjesta ima za grižnju savjesti i dječje ja tebi-ti meni dobacivanje, jer, vremena je malo, osvete su alat zavidnih, a riječi su ponekad, zapravo, odveć često, prosto - suvišne.
Jer, nas ne obilježavaju tek naša djela, riječi, privremene i prolazne misli i emocije. A zapravo nas sve to obilježava, plus skup krvi, mesa i kostiju koji će se raspasti prije nego se stignemo osvrnuti više puta zaredom. A onda, u tih odlučujućih par trenutaka neće vrijedit' više sva zamjeranja, proizvoljni zaključci ni sve prazne riječi, koje iz zraka dolaze i u zrak se vraćaju.
Rješenja ni zaključka, zapravo, nema. Nikad ga nije bilo, nikad ga neće ni biti. Postoje samo, i to pod velikim možda, kao i sve stvari koje mi vidimo, čujemo i mislimo da znamo u svom ograničenom svijetu, neki bliži i neki dalji ljudi, koji neprestano mijenjaju svoje pozicije. Za neke takve promjene pozicija dovoljna je puka riječ, mig ili čak uopće nikakva riječ, već samo kratki spoj možđanih.
|