|
Prva dobra stvar u vezi ovog filma, i ona koja me 'kupila' da ga pogledam još jednom, ovaj put u još 'krupnijem planu', bila je ta da su svi, baš svi glumci actually pjevali.
Druga dobra stvar su glumci sami: Reese Witherspoon i Joaquin Phoenix (koji mi je, uzgred budi rečeno, ovom ulogom uspio anulirat' gorčinu ostalu po njegovoj weird ulozi u weird Shyamalanovom filmu 'Signs'. Majkemi, tad sam počela ozbiljno sumnjat da ce mu svaka uloga bit ista - ona, dežurnog weirdo-a).
Redatelj je, u komentaru filmu, pričajući kako-je-stvar-počela, rekao da je dao Joaquinu scenarij jednog petka 2001. g. Joaquin ga je nazvao u ponedjeljak i upitao ga, citiram, 'very sweetly', što treba uraditi da dobije ulogu u ovom filmu.
Redatelj mu je rekao: 'Kupi gitaru'.
I Joaquin je kupio gitaru.
I svirao je on tu gitaru naredne 4 godine, dok se nije počelo sa snimanjem filma.
Mali Johnny Cash u filmu, pak, proživljava smrt svog brata, s kojim je bio jako blizak. Otac mu je dežurni alkoholizirani pripametni gad, koji ga krivi za bratovu smrt i govori kako mu je ‘vrag uzeo krivog sina’. Po njegovom odlasku od kuće majka mu daje knjigu crkvenih pjesama. U jednom trenutku, filmski nedugo nakon toga, John odlučuje pokucati na vrata Sam Philipsova studija u Memphisu (gdje su snimali i Jerry Lee Lewis, Elvis i ini) te nakon malo povuci-potegni epizoda uspije snimiti ploču, koja vrlo brzo postaje hit.
Jednostavno zvuči, zar ne? Malo i naivno, čak. Gotovo da smo se već naveli da pomislimo, 'Pa, zar tako ne počinju svi snovi? Sve velike, larger than life, priče?'.
Možda da, možda i ne. Zapravo, 'klica' je u tome što većina takvih, ‘velikih’ priča nije baš ni romantična, Više je, ako ćemo pravo, pretjerano ne-romantična.
Ono što jest u svojoj biti romantično, i što u biti jedino može potpasti pod taj epitet jesu i ostaju samo scene - filmske i ine - zaustavljene u vremenu i po moći i volji nas samih.
But hey, baš taj romantični mit, ti trenuci zaustavljeni u vremenu i prostoru i u svom svojem sjaju predani nama na divljenje su, kad se stvar ogoli do koske, ono što nas uvijek iznova kupi, kod filmova specifično, kod glazbenih i ostalih biografija 'iz blata do zvijezda' još specifičnije, a, ako ćemo širit' cijelu stvar, i u životu općenito.
Gola, prosta romantika i zanos lijepim osjećajima i idejom da je sve moguće. Ili, kako bi to lijepo posprdno opjevali roditelji 'South Parka' u svom marionetskom spektaklu 'Team America' - 'All we need is montage'. Montage oliti montaža bi u ovom kontekstu značila onaj prikaz 'od trnja do zvijezda', a sve svedeno u 5 min ili dva sata nekog filma.
Montaža, kao simbol američkog sna i bilo kojeg sna, for that matter, ono, ukratko, što će nam dati nadu, bar privremeno, da se uvijek moguće izvući 'iz govana', da je svijet jedno divno, divno mjesto a život švedski stol prepun mogućnosti, s kojeg možemo uzet što nam se hoće i kad nam se hoće.
No, vidim da je vrag odnija šalu, da ne mogu odoljeti praznom filozofiranju pa ću se ovdje zaustaviti jer, nije da to ne želim - sambogzna kako ja volim prazne filozofije - ali širiti granice ovog filma u sveživotne, svevremenske istine zbilja nema potrebe jer to su redatelj, scenarist i glumci, kao i u svakom dobrom američkom filmu s porukom, napravili umjesto mene.
'Everybody gets a second chance', to je ona obećavajuća poruka, krilatica kojom nas ispraćaju slova odjavne špice.
All in all, 'Walk the Line' je dobar film. Sa tek nekoliko rupa i rupica u priči, od kojih su neke nastale, kako sam iz gledanja 'deleted scenes', skužila, kao posljedica rezanja suvišnih scena, a od kojih su bar dvije-tri nosile određeni kontekst tijeku priče ili bar olakšavale razumijevanje iste.
Al' ja ionako uvijek padam na glazbene biografije, pa nisam baš mjerodavna. Mene jednostavno svaka takva priča kupi, ako je u njoj dovoljno dobrih, ili bar osrednjih, glazbenih brojeva, Osim, dakako, u slučaju 'Spice World', '8 Mile' i nastavite niz.
|
