ordinarylove

I dok ljudi oko mene - što u uredu, što u tzv. bližem krugu - cvrkuću o kolačima koje su napravili i mesu koje su ispekli za božićni ručak, o planovima za novu i sličnim, uobičajenim stvarima, ja, već poslovično, upadam u klišej grintanja i anti-protivnog stava, te sama sebi mumljam u bradu kako sada razumijem onu statistiku o povećanoj stopi samoubojstava u državama naprednog Zapada u predbožićno, božićno, okolobožićno doba.

Umorna sam od izjava tipa: 'Znate, ja vam božić ne slavim'. S takvim sam se rečenicama oprostila negdje u isto ono doba kad i sa svojom vječnom težnjom da budem nešto, oh-tako-drugačije-i-posebno. Znam, nije ta manijakalna želja za bivanjem drukčijim nešto čime bih se trebala hvalit', ali sam, eto, bar iskrena, pa ipak očekujem neke bodove za to, od neznamkoga.

Usprkos vlastitim sociopatskim, čovjekomrziteljskim sklonostima, nastojim bar onima nekima za koje mi se srčani mišić još može preokrenuti u onoj rupi gdje je smješten (Vidite, ljudi, nije to do srca. Osjećaji su something completely different. Srce je mišić, jebeni mišić.) zaželjeti mira, zdravlja i onih stvari, toliko otrcanih i prekorištenih da ih je teško više i osjećati.

A i ti neki nisu više oni koji su bili. U vlastitom sam se bližem krugu počela osjećat' k'o alien, a sve me nešto strah da je to jedan od onih osjećaja koji zaostaju i mijenjaju boju iz sive u žutu, umjesto da odu niz wc-školjku zajedno sa ostalim adolescentskim ispljuvcima. To što mene sad, da iskoristim i ja tu otrcanu frazu, ždere iznutra, nešto je što mnogi zatuku tijekom života time što završe fakultet, pronađu posao, ožene se/udaju, narađaju djece i budu normalni građani o čijim je postignućima umjesno pričat za stolom, uz čašu domaćeg i pršut, sa ljudima koje zoveš 'obitelj i bližnji' a vidiš ih tek jednom, dvaput godišnje.

S ove sam navedene 'To Do' liste ja, naime, ispunila tek mižerjastu jednu. Radim, naime. Ma, zapravo, ono neispunjeno nije bit ove priče, već ono ispunjeno, ono što ja živim i radim, ili bar volim mislit da živim i radim. I uvijek se u liftu, pred takve manifestacije, jubilarno grizem za jezik (voljela bih reć' do krvi, al' previše, eto, volim taj svoj lajavi jezik) i mantram sebi: 'Ne govori o sebi previše. Ne govori ništa, u biti. Ne govori gdje živiš, kako živiš, što radiš i što želiš. Ne bodi ih u oči tim što jesi. Budi normalna. Nor-mal-na.'

Ponavljam se i ovdje, znam. Al' šta ću, kad je tak'o doba godine, od obitelji i rekapituliranja učinjenog. I šta ću, kad imam te traume koje imam.

Onda kad budem, kad zbilja budem stajala za sebe, a ne skrivala se iza svoje sjene i tuđih, polovičnih i skorojevićkih mišljenja izrečenih naglas ili još gorih, prešućenih, tada će se valjda sve to srediti. Zapravo, neće se možda sredit', onako, izvanka, neće se ljudi, poput gume ili beskičmenjaka, saviti onako kako ja to hoću.

Al' se ufam da ću ja bit' drukčija, mirnija i da ću znati da je sve ovo imalo smisla. Ovo lupanje po vjetrenjačama, ovaj osjećaj da sam van svih obitelji i van svakog drugog konteksta, strana sebi i svima drugima.

Želim ću vam sve sretno za koji dan, kad počnem to i sama sebi želit.

Kategorija: osobno, da osobnije ne more bit'.

Dakle, sretno vam i berićetno svima.

Bila sam na dz, na ovaaako malo od gašenja bloga a onda...

...a onda sam vidila vaše čestitke, vas nekih. Pa taman da su bile samo reda radi (a nisu) - neka su.

I iako ne slavim baš taj božić, želin van sve ono šta su van drugi već poželili. Pa puta deset, bar.

Vidila san i neke nove intrige i prepucavanja te zahuktavanja i taako mi drago što van toga bijah. Još sam, dakle, na odmoru od svijeta, života i neukusnih božićnih ukrasa. Nažalost, prekratkom odmoru, if you're asking me.

Ajd, pa se vidimo. Valjda.

Guštajte, koliko vam zakon i savjest dopušta.

Kategorija: humor

- U stanju sam slušati određenu glazbu sve dok mi ne izađe na uši i dok mi se već pri samom pogledu na omot albuma ili facu izvođača počne lagano vrtit od mučnine. Pa tako ovih dana 'Cornflake Girl' stišćem na rewind mode na mp3 playeru u prosjeku petsto puta dnevno, a sve kako bih čula Tori Amos kako pjevuši sleš govori:

Živimo zajedno već malko više od četiri godine.

U ta četiri leta gospodnja ne bi se moglo sad lagati pa reći da smo proživljavali neke straašne drame.

Jer nismo.

Jer je on strpljiv, a ja uz njega naučila takvom biti.

Čitala sam, ima dva dana, negdje, u uvodniku jednog od onih girl-becomes-woman-becomes-samodovoljna-aždaja sleš potrošačica časopisa izreku izvjesne 60-i-nešto-godišnje gospođe, one vrste kakvu obično smatramo riznicom nepresušnog životnog iskustva, već po default-u. Kao, zato što je stara, trebala bi biti i - mudra? Gimme a break.

Uglavnom, ta ponosna vlasnica dubokog i širokog životnog iskustva klasificirala je, po nekakvim točkama od 1 do n sve stvari koje je naučila do sada, a koje bi mogle služiti kao svojevrsna nit-vodilja mlađima i žućima od dotične. Pa je tako pod točkom 1. navela nešto poput: 'Ljudi se ne mijenjaju'.

To je, kao, uputa koju bi sada mlađarija i ostalo čitalaštvo tih gluparija trebali slijediti.

E, pa ja sam vam živi primjer da se ljudi mijenjaju. Al' ne očekujte, ipak, ispovijed tipa 'pala ženturača koja je, nakon liječenja u Betty Ford klinici, postala gorljiv sljeditelj pentekostalne-nešto'.

Moja je ispovijed više, onako, dosadnjikava. I uključuje priču o dvoje ljudi koji nisu bili bogznakako zaljubljeni jedno u drugo kad su počeli živjet zajedno. Al' su putem, kroz sve već ubičajene životne priredbe i testove izgradili tu nekakvu ljubav i prijateljstvo na kakvo je danas - i ovo je, napominjem, lišeno patetike - zbilja teško naići.

On je trpio moja histeriziranja, dramatiziranja i zbilja nesuvisle ljubomorne ispade.

Ja sam, s druge strane, bila iznimno strpljiva s njegovom beskrajnom inertnošću, nepovjerljivošću i otprilike jednogodišnjim posttraumatskim sindromom, kao jednom od par stvari koje je donio sa sobom iz jedne sedmogodišnje veze koja samo pukim hirom sudbine nije bila okrunjena brakom, djecom i kućom na pet katova u splitskom predgrađu.

I trpili smo se tako, jer nismo imali nešto posebno pametnije za radit'. A i vjerovali smo, oboje, u sve to skupa, iako nikad to nismo govorili.

Zapravo, sad kad izvrtim film unazad, dosta smo stvari jedno drugom prešutili. Ali onih stvari, koje bi se prešućivat' i trebale, jer zbilja nema potrebe da onoga najbližeg sebi puniš takvom, prolaznom, da se tako izrazim, hrpom govana koja će ionako prvim povlačenjem vode - otići bez povratka.

Sjećam se da sam jednom, pri samom početku naše veze, otvorila njegov dnevnik dok ga nije bilo u sobi i tamo naišla na ovo: 'Dobro je, sve je dobro, ali ja još nisam spreman voljeti'.

Zelena kakva sam tada bila, uvrijedila sam se. Smrtno. Kad me pitao šta mi je (jer mi se na faci s otprilike 100 km vidi trenutni mood swing), nisam mu ništa rekla. Dugo me to mučilo. Htjela sam, valjda, da mi ugovor s ljubavnim izjavama potpiše, što li? Tek sada, nakon što sam izgradila tu vražju sigurnost i pouzdanje u sebe i u njega, shvaćam koliko i kako sam zapravo prije griješila. Znam i točno gdje.

Što ne znači da ne bih sve te greške opet ponovila, kad bi se našla u istim takvim - malo manje sretnim - uvjetima.

Recite da sam luda, ali zar je toliko čudno biti nepovjerljiva & ljubomorna kuja, nakon što te jedno cirka pet puta zadesila situacija u kojoj te potpuno nepoznati ljudi obavještavaju o seksualnim eskapadama tvog momka u Splitu, dok ti studiraš u Zagrebu iliti Mordoru - da citiram Fantasistu?

Pouka današnje priče je - draga djeco i oni koji to niste, sve što ste čuli o braku, vezama i zajedničkom životu je možda istina, a možda i nije. Možda ste sve te potencijalno-babaroga priče slušali od nekoga tko nije sa svojim partnerom izgradio ono najvažnije - povjerenje, toleranciju i prijateljstvo. Ne da je i kriv za to, možda mu samo sudba, kuja jedna, nije udijelila sretne karte.

Najvažnije je, kako bilo, da caruje drugarstvo, kako bi rekao onaj jedan barba iz mog djetinjstva.

I, da, ne čitajte odviše, ako baš ne morate, savjete 60 i više-godišnjih teta koje, moguće, ne znaju o životu puno više od vas. Istini za pravo, možda znaju i manje, jer su, za razliku od vas, zatvoreniji za nova iskustva i promjene.

Prije nekih mjesec dana odlučih se osloboditi krvožedne pijavice zvane T-Com-ova Trend pretplata koja mi, stabilnim ritmom, već, tako, neke dvije i po godine, svaki mjesec u isto doba priredi iskustvo predinfarktnom stanju nalik.

Kako bilo, odlučila sam skinut' taj uznički konop sa vrata, jer je moje dvogodišnje robovanje prema Devil's Advocates prošli mjesec i službeno isteklo. I znala sam odmah, višeslojnim životnim iskustvom poučena, da, a-a, neće to ić' tek tako.

Odlučila sam iskoristiti ovu mogućnost i zadržati stari broj, srcu mi prirast'o - al' promijeniti providera, elem, preći na Tele2 mrežu.
I ispunila sam sve obrasce, ispotpisivala ugovore, anekse i kopije istih bez pitanja i pogovora. Teta me u dućanu otpratila obećavajućim: 'Čujemo se! Ako, slučajno dođe do ikakvih problema, nazovite nas odmah i mi ćemo to riješiti s njima'.

So far, so good.

Muke po mobilnom operateru počele su nekih tjedan dana nakon. Na dan predviđen za, kako oni to vole zvat' a da zvuči misteriozno, Transfer.

Dakle, Transfer nije uspio. Sve što je od Transfera 'prošlo' jest jedna SMS poruka prepuna upravo idiotskih fraza, nešto u stilu, 'Poštovana gđo Ta i Ta (dobro, sad vjerojatno i izmišljam, jer sam ju - u revoltu, a čemu drugom - pobrisala, jer, 'Ma šta mi mogu, evo, ja mogu...mogu...izbrisat' poruku! Ha, di ste sad, pasi* jedni?'), žao nam je, ali Vaš je zahtjev za prijenos broja odbijen.'

Ne gubeć' glavu, nazvah ja onu dragu Tetu da mi objasni ko tu koga, jel'.

I kaže ona meni, 'Ma, znaaam, sve znaam. Vjerujte mi, nama je tako svaki dan. Evo, bi li vjerovali kad bih Vam rekla da od 10 zahtjeva prođu svega 2?'

(Pa kako, jebemusvepospisku...) 'Khm, aha, a recite mi koji su uobičajeni razlozi odbijanja?' (Da, stvarno sam složila takvu rečenicu.)

'Pa znate, u T-Comu obično kažu kako nisu primili faks operatera mreže na koju se želite prebaciti, kako im je bilo premalo vremena za transfer (e najte me jebat sa Transferom), kako klijent ima nepodmirenih računa i slično.'

'Aha, a koji je bio razlog što su MENE odbili?' (grašci znoja slijevaju se niz čelo, šake se stišću u grču, skače se po osjetljivim, starim, podnim drvenim daskama)

'Paaa...rekli su da nisu dobili faks. (KAKO TO DOKAZATI, JEBEMU?) Gospođice, savjetujem Vam da nazovete TeKomovu službu za korisnike.'

'E, to mi ne pada na pamet, ako znate šta 'oću reć'. Pa da mi tamo još malo prodaju muda pod bubrege, mačka u vreći, maglu u staklenci...'

'Da, shvaćam. U tom slučaju, možemo ponovno pomaknuti datum Transfera, za, recimo, sedam dana otprilike, pa ćemo vidjet' kako će proć' ovaj put.'

'Dobro. Ali ako bude nekih problema...'

'...slobodno nas nazovite, da.'

'Oh, hvala, hvala Vam (majketi, koja sam ja naivna ovca). Doviđenja.'

Pouka? Zaključak? Nema jih. Danas je bio treći Pokušaj Transfera, treći put da sam vodila razgovor identičan gore navedenom.

Ne trebam, dakako, napominjati da ću si počupati svu kosu do datuma idućeg. Transfera, jel'te.

ACHTUNG! APDEJT!
A eto šta ti je moć medija...jema bit' da je neki Đavliji Službenik pročitao moj post ili su, pak, Tajne Sile (ponovo) na mojoj strani.
Danas sam, naime, dobila poruku u kojoj je stajalo: "Poštovana, Vaš je zahtjev za Transfer prihvaćen."

A sad me izvin'te mlogo, odo' otplesat' victory dance

split.com.hr

Bila sam prava divljakuša sa nekih 15, 16 godina. Bunila sam se protiv svega. Zapravo, sad, kad se malo osvrnem na to doba, pitam se kako me netko nije tako buntovnu i pravednu zatukao. Onako fino, preventivno.

Sve mi je bilo dosadno i zatucano. Stavljala sam markice i pljucala baš na sve što mi se nekom nesrećom našlo na putu. Roditelji? Booooring. Nastavnici? Yuck. Ljudi koji se đuskaju na matinejama u 'Kakadua'? Vrijedni prezira, bila je preblaga riječ za te ispljuvke.



O, da. Ja sam zbilja vjerovala da sam, baš kako je barba Fulghum rekao a ja ponavljala u svojoj skupusanoj glavici over & over again: 'sve što trebam znati naučila još u vrtiću'.

Učila nikad nisam. Ma dajte, molim vas, koja još respektabilna buntovnica bez razloga uči? To je tako ne-kul. Kul je držat Dylan Dog-ove poviše udžbenika iz povijesti, kul je, recimo, učit na krevetu, u horizontalnom položaju i svako malo zahrkat pa se prenut' kad ti starci uđu u sobu i onda se pretvarat', onako zblesiran, sa otiscima jastuka na faci, da već posljednjih četiri il' pet sati nisi okom škicnuo s knjige.

Pažnju na nečemu što me nije interesiralo nisam mogla zadržati duže od pola minute, minutu. Istinabog, ni trudila se nisam. Sjećam se da mi je jednom stari rekao nešto u stilu: 'Pa dobro, jasno mi je da ne učiš, al' nemoj, bar iz nekog vražjeg obzira prema nama, urlikati naglas 'Locomotive Breath' i to deset puta zaredom, u doba kad bi trebala učit. Eto, samo te to molim. Je li to previše?'

Al' sam zato još od malih nogu znala naizust nekakvu 'Rock enciklopediju u stripu' - koju sad nikako ne mogu izguglat jer se ne sjećam autora al' znam da Vrancuzi bijahu i da je YU-verzija dotične iz Novog Sada izašla (kao, uostalom, i većina ičega vrijednog spomena u to vrijeme). Mjesto koje su trebala zauzet mnoga em teorijska, em praktična znanja o svijetu i životu meni su zauzeli, poimence, Fats Domino, Jerry Lee Lewis, Little Richard, Chuck Berry, Elvis, Dylan i Joan Baez, David Bowie u svim svojim fazama (od 'Čovjeka koji je pao na Zemlju' do Brecht lukalajka), sve preteče heavy-metala, ma, čak i Elton John klimavom glavom i gigantskim naočalama himself.

Pa tako danas moj dragi doživljava predinfarktno stanje kombinirano sa nevjericom kad ga, ni ne sluteć' goleme razmjere svoje povijesne ignorancije, upitam: 'A šta je to TOČNO Apartheid?'. O nepoznavanju hrvatske povijesti ne usudim se niti govorit', kako ne bih na sebe navukla bijes pučanstva veći nego što naslutit' mogu.

Vidite, ja iz nekog razloga jednostavno te stvari nisam, kako se ono kaže, doživljavala. Nisam uopće, recimo to tako, razmotrila mogućnost odškrinuti tim znanjima vrata mog umnog kontinuuma. Tekstovi Jethro Tull, recimo, ili dostignuća eksperimentalnog rock-a (kojeg nisam baš puno kužila, al' mi je bilo kul govorit' okolo da ga slušam, pozerici kakva jesam) bila su daleko interesantnija. Talk about practical knowledge. Ma kakva sociologija, filozofija i psihologija, čo'eče. Pa Sid Vicious je The Sociolog. Pa poslušajte samo 'God Save The Queen'. E, to je kritika und analiza društva. Kakav Emile Durkheim ili onaj pedofil od Platona, Nietschze ili još netko od tih samodovoljnih tipova.

Te sam zaključke, dakako, izvodila prije nego sam išta o istima pročitala. Mislim, nije da danas, nakon što sam neke od njih bar pokušala pročitat, mislim puno drukčije al' eto.

Moram priznat da me jednom prilikom ta moja samodovoljnost opalila u glavu poput onog nakovnja u crtićima. Toliko da mi je u glavi, figurativno rečeno, zvonilo još par godinica, ma koliko ja lagala da nije bilo tako i da me nije, ustvari, briga.

Bilo je to tog finog ljetnog jutra u Zagrebu, negdje u sedmom mjesecu '98. Kad sam ustanovila da moja žarka želja nije dovoljna da me upiše na jedini faks koji sam htjela studirat' - književnost. I opet, nije da sam gorila od želje za studiranjem iste, već je to bio jedini prirodan slijed u mojoj glavi, obzirom su belle letre i glazba bili jedino što me tada interesiralo.

Prilično nedefinirano, rekla bih danas.

Vidite, mene to još malko muči. Al' ne brine me u mjeri kao onda, kao tog dana, kad sam svečano prisegnula sebi da me ništa neće definirati u tolikoj mjeri kao papirnata potvrda da sam čitav život ovisila o lijepim & uzvišenim osjećajima. Mislim, ne zato što sada znam nešto naročito drukčije ili sam postala neobično prosvjetljena. Al' znam, sada i praktično znam, da život nisu samo lijepi & uzvišeni osjećaji i...ma, bolje je da se zaustavim ovdje, zapravo, prije nego počnem izvlačiti patetične zaključke o spoznajama koje u biti, nemam.

Sve je počelo prekjučer prolijevanjem kipućeg čaja u šest ujutro. Far too early, reklo bi se, za takovo nešto.

Tapkala sam po mraku hodnika (jer mi je bilo lijeno upaliti svjetlo. pih. tko to još pali svjetlo samo zbog prenašanja šalice čaja sa točke A na točku B), oslanjajući se isključivo na vlastiti mačji instinkt. Izvodeći složen manevar koji je uključivao: 1) šalicu prepunu vrelog crnog čaja, limuna i ostalih aksesoara u desnoj ruci, a u svrhu izlječenja od grlobolje koja mi prethodnu noć oka sklopit' dala nije, 2) mali pjatin olitiga tanjurić za čaj u lijevoj ruci te 3) pamučne blazinice u zubima. Ne pitajte.

Elem, dođoh ja do vrata sobe i proizvedem zvuk sličan ovome:



Šta reć', ispekla sam se tutto completo.

Taj sam dan dobila nekakvu čudnu virozu, koja mi se, evo, prilipetala k'o morski krastavac za kamen i ne pušća, brate, ni makac.

Slinim k'o dvomjesečna slinava vreća govana što ju obično djetetom zovu. I glava me boli. I ispod nosa mi je sve crveno uslijed trenja uzrokovanog sveudilj trljanjem nosa lijevo-desno, gori-doli, kružno i polukružno.

Jučer sam, u takvom polu-stanju, udarnički hrabrim korakom i mp3 playerom u ušima krenula pravac - Split Tri. Jer tamo imaju veliku samoposlugu, a ja naprosto obožavam velike samoposluge, prvenstveno jer u njima nemate tu ludu sreću da vas Žena-Jastreb aka Prodavačica s Brkovima promatra ako ste slučajno obučeni u crno, ergo, sumnjivi - što ja uglavnom jesam. Obučena u crno, ne sumnjiva.

Ima nešto tako šugavo prosječno, tako životu-nalik, u osjećaju kad stojite na kasi dok vam blazirana prodavačica baca kupljene objekte svuda naokolo, niz onaj mali tobogan, a vi pokorno iščekujete prozivku, čekate onaj moment kad će vam ona naglas proklamirat The Iznos, kad ćete vi pružit kreditnu karticu i jebavatbogumater šta ste znali da će opet preć' planiranu kvotu.

Dakle, opsujem ja poslovično sebi u bradu, natrpam hrenovke, dvajst deka sira i šunke, kalodonte na akciji i ostalo u vrećicu i malo manje udarnički, točnije - povlačeći se poput krepane mačke - krenem doma.

Putem me umalo zgazi jedan BMW u vidu ponosne ekstenzije spolovila vlasnika. I to na pješačkom, tik do osnovne škole.

Zbilja ne znam jel' to samo moj problem, ali ta Šimićeva ulica u Splitu jedan je od težih slučajeva ulica sa parkirališnim tumorima. Tu čovjek doista ne može hodat ako je širi od nekih 60 cm. A ako još pritom nosi vrećicu i king-size torbu, sekirancija i paljenje auto-alarma sigurniji su neg' penzija. Zapravo, kad malo bolje promislim, ova usporedba s penzijom u novije doba više baš i ne stoji...oh well...morat ću smislit neku novu, isprdak-kapitalizmu primjereniju poredbu.

Nakon svega sam došla doma, u znoju lica svoga, jer sam, po običaju predostrožnosti naslijeđene od matere mi, navukla bar tri sloja odjeće na sebe. Em majica jedna, em druga, em džemper, em hlače, em čizme, em kaput a u Splitu je zima, čini se, pošemerila i postala jedino shizoidno godišnje doba do sada. Bar za koje ja znam.

Pa je tako jučer zima mislila da je proljeće. A danas već naginje blago prema ljetu ili...pa, ne znam više, jer nisam pogledala kroz prozor posljednjih sat-dva, a takvu frekvenciju promjene identiteta moji krnji moždani ne mogu, bome, pratit'.

U svemu ovome nisam čak ni spomenula beskrajnu iritaciju izlozima iz kojih blješte AKCIJE, REAKCIJE, BOŽIĆNI POPUSTI, POSEBNE PONUDE.

A ljudi posvuda, i kupuju li ga, kupuju.

Ove su mi godine zimsko-praznične ospice, vidim, uranile. Pitam se jedino bi li bilo isto tako da actually imam novaca i mogu hodat okolo i kupovat k'o muva bez glave, baš kao i svi ostali.

Al' ne vjerujem, svejedno, da bih mogla progutat, čak i sa šećerom, medom i litrama najčistije, izvorske vode ili Coca-Cole - sve je to svejedno - činjenicu da se shopping pretvorio u religiju novog doba.

Mislim, nije da sam neki tip od Božića, Božićnjaka, božikovine a da o dočecima Nove i otpraćanjima Stare i ne govorim.

Na iste već niz godina ne odlazim, ma kako sjajno upriličene bile (a nisu, nikad). Naime, što. Većinu proslava u smislu dočeka novih, ispraćanja starih - kalendarski već nametnutih - godina do svoje, tako, neke dvadeset-i-koje provela sam savršeno intoksinirana. 'Oće reć, pijana, malo više pijana i/ili dodajte u taj niz štagodvamdrago.

E, sad. Otkako od tako, neke, svoje dvadeset-i-četvrte apstiniram, na sebi svojstven način, od supstanci raznoraznih, a koje su prethodno sačinjavale tako integralan dio mojih dočeka novih godina i, uopće, dočeka bilo čega - utorka, recimo - eufemistički bi bilo izjaviti da mi promatranje pijanog blaga i urlanje dalmatinskih napjeva sa barem po' tona dištonavanja a uslijed apsolutne pijanosti - više nije baš toliki gušt.

Kako bih rekla, bude mi malo dosadno. Naporno. Atak, riječju, na uši, um i razum.

Pa tamo negdje, oko ponoć i 5, kad sva ta euforija kalendarskog prijelaza, grljenja i ljubakanja prođe, upadnem u tako, neka blago metafizička stanja, mislioc-mode, kao ovaj Rodinov dolje:



Svakakve me egzistencijalne more muče. U takvim mi se trenucima čini da bi i Sartre sam pobjegao od mene glavom bez obzira, k'o đavo od tamjana, ono šta se reče.

Pa, tako, kako bih poštedila tu neku moju, a'mo reć, bližu okolinu (A i neke potpune strance, dabome, jer se u svakom takvom veselom dočeku bar po neki slijepi putnik nađe. Po sistemu: 'ne znamo čiji je, a nečiji mora bit', kad je tu, pa neka ga onda'. Pa se dotični ili na do kraja večeri sprijatelji i krvlju prijateljstvo vječno zapečati sa svima. Čega se sutradan, u alkoholnoj izmaglici, dakako, nitko ne sjeća), skanjivam od tih i takvih dočeka novih i otpraćanja starih kalendarskih godina.

Kalendari, ionako, samo dodatno kompliciraju već sasvim dovoljno tešku stvar. A to nije jedini razlog.

Moj je izbor - kuća. Pidžama i papuče po najnovijoj haute couture modi. U eventualnoj cunning kombinaciji sa crnim TopShop kaputom, u slučaju slučajnom da je prehladno kada izađem na svoj balkon gledati čuveni spli'ski vatromet.

Da, i umalo zaboravih - umjesto večernje novčanik-torbice u desnoj ruci prilično ženstveno i profinjeno držim prstohvat petardi i inih pirotehničkih naprava (koje se sad mogu kupiti u svakoj boljoj samoposluzi, dok smo ih, kao djeca, nabavljali od pripadnika izvjesne etničke manjine na određenim punktovima po centru grada).

Budali i vječnom djetetu, ko što sam ja, dovoljno.