Marketing
Gle, mama, kako propada buntovnik.
Bila sam prava divljakuša sa nekih 15, 16 godina. Bunila sam se protiv svega. Zapravo, sad, kad se malo osvrnem na to doba, pitam se kako me netko nije tako buntovnu i pravednu zatukao. Onako fino, preventivno.
Sve mi je bilo dosadno i zatucano. Stavljala sam markice i pljucala baš na sve što mi se nekom nesrećom našlo na putu. Roditelji? Booooring. Nastavnici? Yuck. Ljudi koji se đuskaju na matinejama u 'Kakadua'? Vrijedni prezira, bila je preblaga riječ za te ispljuvke.
O, da. Ja sam zbilja vjerovala da sam, baš kako je barba Fulghum rekao a ja ponavljala u svojoj skupusanoj glavici over & over again: 'sve što trebam znati naučila još u vrtiću'.
Učila nikad nisam. Ma dajte, molim vas, koja još respektabilna buntovnica bez razloga uči? To je tako ne-kul. Kul je držat Dylan Dog-ove poviše udžbenika iz povijesti, kul je, recimo, učit na krevetu, u horizontalnom položaju i svako malo zahrkat pa se prenut' kad ti starci uđu u sobu i onda se pretvarat', onako zblesiran, sa otiscima jastuka na faci, da već posljednjih četiri il' pet sati nisi okom škicnuo s knjige.
Pažnju na nečemu što me nije interesiralo nisam mogla zadržati duže od pola minute, minutu. Istinabog, ni trudila se nisam. Sjećam se da mi je jednom stari rekao nešto u stilu: 'Pa dobro, jasno mi je da ne učiš, al' nemoj, bar iz nekog vražjeg obzira prema nama, urlikati naglas 'Locomotive Breath' i to deset puta zaredom, u doba kad bi trebala učit. Eto, samo te to molim. Je li to previše?'
Al' sam zato još od malih nogu znala naizust nekakvu 'Rock enciklopediju u stripu' - koju sad nikako ne mogu izguglat jer se ne sjećam autora al' znam da Vrancuzi bijahu i da je YU-verzija dotične iz Novog Sada izašla (kao, uostalom, i većina ičega vrijednog spomena u to vrijeme). Mjesto koje su trebala zauzet mnoga em teorijska, em praktična znanja o svijetu i životu meni su zauzeli, poimence, Fats Domino, Jerry Lee Lewis, Little Richard, Chuck Berry, Elvis, Dylan i Joan Baez, David Bowie u svim svojim fazama (od 'Čovjeka koji je pao na Zemlju' do Brecht lukalajka), sve preteče heavy-metala, ma, čak i Elton John klimavom glavom i gigantskim naočalama himself.
Pa tako danas moj dragi doživljava predinfarktno stanje kombinirano sa nevjericom kad ga, ni ne sluteć' goleme razmjere svoje povijesne ignorancije, upitam: 'A šta je to TOČNO Apartheid?'. O nepoznavanju hrvatske povijesti ne usudim se niti govorit', kako ne bih na sebe navukla bijes pučanstva veći nego što naslutit' mogu.
Vidite, ja iz nekog razloga jednostavno te stvari nisam, kako se ono kaže, doživljavala. Nisam uopće, recimo to tako, razmotrila mogućnost odškrinuti tim znanjima vrata mog umnog kontinuuma. Tekstovi Jethro Tull, recimo, ili dostignuća eksperimentalnog rock-a (kojeg nisam baš puno kužila, al' mi je bilo kul govorit' okolo da ga slušam, pozerici kakva jesam) bila su daleko interesantnija. Talk about practical knowledge. Ma kakva sociologija, filozofija i psihologija, čo'eče. Pa Sid Vicious je The Sociolog. Pa poslušajte samo 'God Save The Queen'. E, to je kritika und analiza društva. Kakav Emile Durkheim ili onaj pedofil od Platona, Nietschze ili još netko od tih samodovoljnih tipova.
Te sam zaključke, dakako, izvodila prije nego sam išta o istima pročitala. Mislim, nije da danas, nakon što sam neke od njih bar pokušala pročitat, mislim puno drukčije al' eto.
Moram priznat da me jednom prilikom ta moja samodovoljnost opalila u glavu poput onog nakovnja u crtićima. Toliko da mi je u glavi, figurativno rečeno, zvonilo još par godinica, ma koliko ja lagala da nije bilo tako i da me nije, ustvari, briga.
Bilo je to tog finog ljetnog jutra u Zagrebu, negdje u sedmom mjesecu '98. Kad sam ustanovila da moja žarka želja nije dovoljna da me upiše na jedini faks koji sam htjela studirat' - književnost. I opet, nije da sam gorila od želje za studiranjem iste, već je to bio jedini prirodan slijed u mojoj glavi, obzirom su belle letre i glazba bili jedino što me tada interesiralo.
Prilično nedefinirano, rekla bih danas.
Vidite, mene to još malko muči. Al' ne brine me u mjeri kao onda, kao tog dana, kad sam svečano prisegnula sebi da me ništa neće definirati u tolikoj mjeri kao papirnata potvrda da sam čitav život ovisila o lijepim & uzvišenim osjećajima. Mislim, ne zato što sada znam nešto naročito drukčije ili sam postala neobično prosvjetljena. Al' znam, sada i praktično znam, da život nisu samo lijepi & uzvišeni osjećaji i...ma, bolje je da se zaustavim ovdje, zapravo, prije nego počnem izvlačiti patetične zaključke o spoznajama koje u biti, nemam.
Post je objavljen 09.12.2006. u 11:15 sati.