|
Mislim, nije da sam neki tip od Božića, Božićnjaka, božikovine a da o dočecima Nove i otpraćanjima Stare i ne govorim.
Na iste već niz godina ne odlazim, ma kako sjajno upriličene bile (a nisu, nikad). Naime, što. Većinu proslava u smislu dočeka novih, ispraćanja starih - kalendarski već nametnutih - godina do svoje, tako, neke dvadeset-i-koje provela sam savršeno intoksinirana. 'Oće reć, pijana, malo više pijana i/ili dodajte u taj niz štagodvamdrago.
E, sad. Otkako od tako, neke, svoje dvadeset-i-četvrte apstiniram, na sebi svojstven način, od supstanci raznoraznih, a koje su prethodno sačinjavale tako integralan dio mojih dočeka novih godina i, uopće, dočeka bilo čega - utorka, recimo - eufemistički bi bilo izjaviti da mi promatranje pijanog blaga i urlanje dalmatinskih napjeva sa barem po' tona dištonavanja a uslijed apsolutne pijanosti - više nije baš toliki gušt.
Kako bih rekla, bude mi malo dosadno. Naporno. Atak, riječju, na uši, um i razum.
Pa tamo negdje, oko ponoć i 5, kad sva ta euforija kalendarskog prijelaza, grljenja i ljubakanja prođe, upadnem u tako, neka blago metafizička stanja, mislioc-mode, kao ovaj Rodinov dolje:
Svakakve me egzistencijalne more muče. U takvim mi se trenucima čini da bi i Sartre sam pobjegao od mene glavom bez obzira, k'o đavo od tamjana, ono šta se reče.
Pa, tako, kako bih poštedila tu neku moju, a'mo reć, bližu okolinu (A i neke potpune strance, dabome, jer se u svakom takvom veselom dočeku bar po neki slijepi putnik nađe. Po sistemu: 'ne znamo čiji je, a nečiji mora bit', kad je tu, pa neka ga onda'. Pa se dotični ili na do kraja večeri sprijatelji i krvlju prijateljstvo vječno zapečati sa svima. Čega se sutradan, u alkoholnoj izmaglici, dakako, nitko ne sjeća), skanjivam od tih i takvih dočeka novih i otpraćanja starih kalendarskih godina.
Kalendari, ionako, samo dodatno kompliciraju već sasvim dovoljno tešku stvar. A to nije jedini razlog.
Moj je izbor - kuća. Pidžama i papuče po najnovijoj haute couture modi. U eventualnoj cunning kombinaciji sa crnim TopShop kaputom, u slučaju slučajnom da je prehladno kada izađem na svoj balkon gledati čuveni spli'ski vatromet.
Da, i umalo zaboravih - umjesto večernje novčanik-torbice u desnoj ruci prilično ženstveno i profinjeno držim prstohvat petardi i inih pirotehničkih naprava (koje se sad mogu kupiti u svakoj boljoj samoposluzi, dok smo ih, kao djeca, nabavljali od pripadnika izvjesne etničke manjine na određenim punktovima po centru grada).
Budali i vječnom djetetu, ko što sam ja, dovoljno.
|
