|
I dok ljudi oko mene - što u uredu, što u tzv. bližem krugu - cvrkuću o kolačima koje su napravili i mesu koje su ispekli za božićni ručak, o planovima za novu i sličnim, uobičajenim stvarima, ja, već poslovično, upadam u klišej grintanja i anti-protivnog stava, te sama sebi mumljam u bradu kako sada razumijem onu statistiku o povećanoj stopi samoubojstava u državama naprednog Zapada u predbožićno, božićno, okolobožićno doba.
Umorna sam od izjava tipa: 'Znate, ja vam božić ne slavim'. S takvim sam se rečenicama oprostila negdje u isto ono doba kad i sa svojom vječnom težnjom da budem nešto, oh-tako-drugačije-i-posebno. Znam, nije ta manijakalna želja za bivanjem drukčijim nešto čime bih se trebala hvalit', ali sam, eto, bar iskrena, pa ipak očekujem neke bodove za to, od neznamkoga.
Usprkos vlastitim sociopatskim, čovjekomrziteljskim sklonostima, nastojim bar onima nekima za koje mi se srčani mišić još može preokrenuti u onoj rupi gdje je smješten (Vidite, ljudi, nije to do srca. Osjećaji su something completely different. Srce je mišić, jebeni mišić.) zaželjeti mira, zdravlja i onih stvari, toliko otrcanih i prekorištenih da ih je teško više i osjećati.
A i ti neki nisu više oni koji su bili. U vlastitom sam se bližem krugu počela osjećat' k'o alien, a sve me nešto strah da je to jedan od onih osjećaja koji zaostaju i mijenjaju boju iz sive u žutu, umjesto da odu niz wc-školjku zajedno sa ostalim adolescentskim ispljuvcima. To što mene sad, da iskoristim i ja tu otrcanu frazu, ždere iznutra, nešto je što mnogi zatuku tijekom života time što završe fakultet, pronađu posao, ožene se/udaju, narađaju djece i budu normalni građani o čijim je postignućima umjesno pričat za stolom, uz čašu domaćeg i pršut, sa ljudima koje zoveš 'obitelj i bližnji' a vidiš ih tek jednom, dvaput godišnje.
S ove sam navedene 'To Do' liste ja, naime, ispunila tek mižerjastu jednu. Radim, naime. Ma, zapravo, ono neispunjeno nije bit ove priče, već ono ispunjeno, ono što ja živim i radim, ili bar volim mislit da živim i radim. I uvijek se u liftu, pred takve manifestacije, jubilarno grizem za jezik (voljela bih reć' do krvi, al' previše, eto, volim taj svoj lajavi jezik) i mantram sebi: 'Ne govori o sebi previše. Ne govori ništa, u biti. Ne govori gdje živiš, kako živiš, što radiš i što želiš. Ne bodi ih u oči tim što jesi. Budi normalna. Nor-mal-na.'
Ponavljam se i ovdje, znam. Al' šta ću, kad je tak'o doba godine, od obitelji i rekapituliranja učinjenog. I šta ću, kad imam te traume koje imam.
Onda kad budem, kad zbilja budem stajala za sebe, a ne skrivala se iza svoje sjene i tuđih, polovičnih i skorojevićkih mišljenja izrečenih naglas ili još gorih, prešućenih, tada će se valjda sve to srediti. Zapravo, neće se možda sredit', onako, izvanka, neće se ljudi, poput gume ili beskičmenjaka, saviti onako kako ja to hoću.
Al' se ufam da ću ja bit' drukčija, mirnija i da ću znati da je sve ovo imalo smisla. Ovo lupanje po vjetrenjačama, ovaj osjećaj da sam van svih obitelji i van svakog drugog konteksta, strana sebi i svima drugima.
Želim ću vam sve sretno za koji dan, kad počnem to i sama sebi želit.
Kategorija: osobno, da osobnije ne more bit'.
|
