|
Sve je počelo prekjučer prolijevanjem kipućeg čaja u šest ujutro. Far too early, reklo bi se, za takovo nešto.
Tapkala sam po mraku hodnika (jer mi je bilo lijeno upaliti svjetlo. pih. tko to još pali svjetlo samo zbog prenašanja šalice čaja sa točke A na točku B), oslanjajući se isključivo na vlastiti mačji instinkt. Izvodeći složen manevar koji je uključivao: 1) šalicu prepunu vrelog crnog čaja, limuna i ostalih aksesoara u desnoj ruci, a u svrhu izlječenja od grlobolje koja mi prethodnu noć oka sklopit' dala nije, 2) mali pjatin olitiga tanjurić za čaj u lijevoj ruci te 3) pamučne blazinice u zubima. Ne pitajte.
Elem, dođoh ja do vrata sobe i proizvedem zvuk sličan ovome:
Šta reć', ispekla sam se tutto completo.
Taj sam dan dobila nekakvu čudnu virozu, koja mi se, evo, prilipetala k'o morski krastavac za kamen i ne pušća, brate, ni makac.
Slinim k'o dvomjesečna slinava vreća govana što ju obično djetetom zovu. I glava me boli. I ispod nosa mi je sve crveno uslijed trenja uzrokovanog sveudilj trljanjem nosa lijevo-desno, gori-doli, kružno i polukružno.
Jučer sam, u takvom polu-stanju, udarnički hrabrim korakom i mp3 playerom u ušima krenula pravac - Split Tri. Jer tamo imaju veliku samoposlugu, a ja naprosto obožavam velike samoposluge, prvenstveno jer u njima nemate tu ludu sreću da vas Žena-Jastreb aka Prodavačica s Brkovima promatra ako ste slučajno obučeni u crno, ergo, sumnjivi - što ja uglavnom jesam. Obučena u crno, ne sumnjiva.
Ima nešto tako šugavo prosječno, tako životu-nalik, u osjećaju kad stojite na kasi dok vam blazirana prodavačica baca kupljene objekte svuda naokolo, niz onaj mali tobogan, a vi pokorno iščekujete prozivku, čekate onaj moment kad će vam ona naglas proklamirat The Iznos, kad ćete vi pružit kreditnu karticu i jebavatbogumater šta ste znali da će opet preć' planiranu kvotu.
Dakle, opsujem ja poslovično sebi u bradu, natrpam hrenovke, dvajst deka sira i šunke, kalodonte na akciji i ostalo u vrećicu i malo manje udarnički, točnije - povlačeći se poput krepane mačke - krenem doma.
Putem me umalo zgazi jedan BMW u vidu ponosne ekstenzije spolovila vlasnika. I to na pješačkom, tik do osnovne škole.
Zbilja ne znam jel' to samo moj problem, ali ta Šimićeva ulica u Splitu jedan je od težih slučajeva ulica sa parkirališnim tumorima. Tu čovjek doista ne može hodat ako je širi od nekih 60 cm. A ako još pritom nosi vrećicu i king-size torbu, sekirancija i paljenje auto-alarma sigurniji su neg' penzija. Zapravo, kad malo bolje promislim, ova usporedba s penzijom u novije doba više baš i ne stoji...oh well...morat ću smislit neku novu, isprdak-kapitalizmu primjereniju poredbu.
Nakon svega sam došla doma, u znoju lica svoga, jer sam, po običaju predostrožnosti naslijeđene od matere mi, navukla bar tri sloja odjeće na sebe. Em majica jedna, em druga, em džemper, em hlače, em čizme, em kaput a u Splitu je zima, čini se, pošemerila i postala jedino shizoidno godišnje doba do sada. Bar za koje ja znam.
Pa je tako jučer zima mislila da je proljeće. A danas već naginje blago prema ljetu ili...pa, ne znam više, jer nisam pogledala kroz prozor posljednjih sat-dva, a takvu frekvenciju promjene identiteta moji krnji moždani ne mogu, bome, pratit'.
U svemu ovome nisam čak ni spomenula beskrajnu iritaciju izlozima iz kojih blješte AKCIJE, REAKCIJE, BOŽIĆNI POPUSTI, POSEBNE PONUDE.
A ljudi posvuda, i kupuju li ga, kupuju.
Ove su mi godine zimsko-praznične ospice, vidim, uranile. Pitam se jedino bi li bilo isto tako da actually imam novaca i mogu hodat okolo i kupovat k'o muva bez glave, baš kao i svi ostali.
Al' ne vjerujem, svejedno, da bih mogla progutat, čak i sa šećerom, medom i litrama najčistije, izvorske vode ili Coca-Cole - sve je to svejedno - činjenicu da se shopping pretvorio u religiju novog doba.
|
