|
Živimo zajedno već malko više od četiri godine.
U ta četiri leta gospodnja ne bi se moglo sad lagati pa reći da smo proživljavali neke straašne drame.
Jer nismo.
Jer je on strpljiv, a ja uz njega naučila takvom biti.
Čitala sam, ima dva dana, negdje, u uvodniku jednog od onih girl-becomes-woman-becomes-samodovoljna-aždaja sleš potrošačica časopisa izreku izvjesne 60-i-nešto-godišnje gospođe, one vrste kakvu obično smatramo riznicom nepresušnog životnog iskustva, već po default-u. Kao, zato što je stara, trebala bi biti i - mudra? Gimme a break.
Uglavnom, ta ponosna vlasnica dubokog i širokog životnog iskustva klasificirala je, po nekakvim točkama od 1 do n sve stvari koje je naučila do sada, a koje bi mogle služiti kao svojevrsna nit-vodilja mlađima i žućima od dotične. Pa je tako pod točkom 1. navela nešto poput: 'Ljudi se ne mijenjaju'.
To je, kao, uputa koju bi sada mlađarija i ostalo čitalaštvo tih gluparija trebali slijediti.
E, pa ja sam vam živi primjer da se ljudi mijenjaju. Al' ne očekujte, ipak, ispovijed tipa 'pala ženturača koja je, nakon liječenja u Betty Ford klinici, postala gorljiv sljeditelj pentekostalne-nešto'.
Moja je ispovijed više, onako, dosadnjikava. I uključuje priču o dvoje ljudi koji nisu bili bogznakako zaljubljeni jedno u drugo kad su počeli živjet zajedno. Al' su putem, kroz sve već ubičajene životne priredbe i testove izgradili tu nekakvu ljubav i prijateljstvo na kakvo je danas - i ovo je, napominjem, lišeno patetike - zbilja teško naići.
On je trpio moja histeriziranja, dramatiziranja i zbilja nesuvisle ljubomorne ispade.
Ja sam, s druge strane, bila iznimno strpljiva s njegovom beskrajnom inertnošću, nepovjerljivošću i otprilike jednogodišnjim posttraumatskim sindromom, kao jednom od par stvari koje je donio sa sobom iz jedne sedmogodišnje veze koja samo pukim hirom sudbine nije bila okrunjena brakom, djecom i kućom na pet katova u splitskom predgrađu.
I trpili smo se tako, jer nismo imali nešto posebno pametnije za radit'. A i vjerovali smo, oboje, u sve to skupa, iako nikad to nismo govorili.
Zapravo, sad kad izvrtim film unazad, dosta smo stvari jedno drugom prešutili. Ali onih stvari, koje bi se prešućivat' i trebale, jer zbilja nema potrebe da onoga najbližeg sebi puniš takvom, prolaznom, da se tako izrazim, hrpom govana koja će ionako prvim povlačenjem vode - otići bez povratka.
Sjećam se da sam jednom, pri samom početku naše veze, otvorila njegov dnevnik dok ga nije bilo u sobi i tamo naišla na ovo: 'Dobro je, sve je dobro, ali ja još nisam spreman voljeti'.
Zelena kakva sam tada bila, uvrijedila sam se. Smrtno. Kad me pitao šta mi je (jer mi se na faci s otprilike 100 km vidi trenutni mood swing), nisam mu ništa rekla. Dugo me to mučilo. Htjela sam, valjda, da mi ugovor s ljubavnim izjavama potpiše, što li? Tek sada, nakon što sam izgradila tu vražju sigurnost i pouzdanje u sebe i u njega, shvaćam koliko i kako sam zapravo prije griješila. Znam i točno gdje.
Što ne znači da ne bih sve te greške opet ponovila, kad bi se našla u istim takvim - malo manje sretnim - uvjetima.
Recite da sam luda, ali zar je toliko čudno biti nepovjerljiva & ljubomorna kuja, nakon što te jedno cirka pet puta zadesila situacija u kojoj te potpuno nepoznati ljudi obavještavaju o seksualnim eskapadama tvog momka u Splitu, dok ti studiraš u Zagrebu iliti Mordoru - da citiram Fantasistu?
Pouka današnje priče je - draga djeco i oni koji to niste, sve što ste čuli o braku, vezama i zajedničkom životu je možda istina, a možda i nije. Možda ste sve te potencijalno-babaroga priče slušali od nekoga tko nije sa svojim partnerom izgradio ono najvažnije - povjerenje, toleranciju i prijateljstvo. Ne da je i kriv za to, možda mu samo sudba, kuja jedna, nije udijelila sretne karte.
Najvažnije je, kako bilo, da caruje drugarstvo, kako bi rekao onaj jedan barba iz mog djetinjstva.
I, da, ne čitajte odviše, ako baš ne morate, savjete 60 i više-godišnjih teta koje, moguće, ne znaju o životu puno više od vas. Istini za pravo, možda znaju i manje, jer su, za razliku od vas, zatvoreniji za nova iskustva i promjene.
|
