Bio je to dječak velikih i svetih želja
Marljiv u učenju al i pun veselja
Čistoća se nazirala iz njegova oka
I ljubav prema Bogu veoma duboka.

Prema pričesti ide ko najvećem blagu
I Gospu moli za milost jednu dragu:
Prije umrijet želi neg Boga uvrijedit
I u toj bitci sa zlom on će i pobjedit.

O svetosti ga učio i don Bosko sveti
I ne mislić da će Dominik brzo umrijeti
Sa petnaest godina on doseže raj
I mijenja ovu zemlju za nebeski sjaj.

Molimo te Bože za sve naše mlade
Da za spas duše ko Dominik rade
Ko Dominik daj da i mi budemo tvoji,

Dominik Savio – prega per noi!

U trećem stoljeću, u vrijeme Dioklecijanovih dana
ugledna kršćanska obitelj imala je sina Florijana.
Vojnik, časnik, zapovijednik velike vojske je bio,
a njegovim zagovorom čovjek u vatri nije izgorio.
...
Roditelji su u kršćanskoj vjeri odgojili Florijana
A vjera njegova bila je u trpljenjima iskušana
Živio je u razvratnom društvu što uživanja traži
Ali njemu je krepostan život bio daleko draži.

Molitvom i pokorom pobjeđivao je strasti
Dobro zna da tko stoji lako može i pasti.
Kao ljiljan u trnju rastao je sred pogana
Boreći se za čistoću svojih mladih dana.

Ko vojnik nije zaboravio na vjeru svoju
I tamo je za Nebeskog Kralja bio u boju.
A kad je trebalo između dva birati kralja
Nebeskog il zemaljskog – on bira kako valja.

U tom tko je prvi Florijan se ne vara
Pa ostavlja službu kod bezbožnog cara
A tada umjesto službe časnika – vojnika
Šef je ureda rimskog građanskog namjesnika.

Znao je da mora ostaviti vojsku ako birat ima
Jer Bogu se valja pokoravat više nego li ljudima
A kad dođe progon onom tko se kršćanin priznaje
On pred progonitelje hrabro i odvažno staje.

Uzor vojnicima makar lišen vojničke časti
hrabri ih da se ne boje okrutne rimske vlasti.
Ta vlast kršćasnkog vojnika neće ostaviti živa
Ali Florijan im i u muci primjer vođe biva.

Narediše Florijanu da žrtvuje bogovima krivim
A on hrabro Isusa priznaje Bogom živim.
Optuže ga da se ne pokorava carevoj zapovijedi
No odvrati da tu razumnost nije po srijedi.

Na sud dođe carskom namjesniku u ruke
A taj, Akvilin, preda ga na strašne muke.
Njegova vjera za njih je dovoljno krivo djelo
Pa ga svlače, bičuju i probadaju mu tijelo.

Ali sve to mučiteljima nije bilo dosta
Pa ga vode do rijeke da ga bace s mosta.
Otamo ga s kamenom dolje strmoglave
No on tako steče krunu nebeske slave.

Na grobu njegovu nasta opatija redovnika
Pa je to danas spomenik ovog svetog vojnika.
Današnja Austrija ponosna je na svog sina
Na vojnika časnog, prepunog vrlina.

Kad je jedan čovjek, ugljar, u vatru upao
Za pomoć u nevolji ovog sveca je zazavao.
Potom on pravo Božje čudo gleda
Jer iz vatre izlazi bez ikakvih ozljeda.

MOLIMO TE I MI DANAS SVETI FLORIJANE
NE USKRATI POMOĆ SVOJU NI U NAŠE DANE.

MOLI DA BOG SVE NAŠE
VATROGASCE I VOJNIKE SPASI
DA PLAMEN VJERE U NJIMA ŽIVI
I NAKAD SE NE UGASI.

S TOM VJEROM U SRCU
NEKA KRENU U OBRANU LJUDI
A NA TIM OPASNIM PUTEVIMA
TI IM NA POMOĆI BUDI.

U trećem stoljeću, kad su Rimljani moćni bili
upitaju Lovru gdje su crkveno blago skrili.
Da su siromasi blago Crkve Lovre tada reče
pa ga neprijatelj zbog vjere na roštilju ispeče.
...
Jedan od sedam đakona u Rimu, pun vrlina,
papi Sikstu drugom posta drag poput sina.
U Lovri bi ljubav za Crkvu, duboka, prava,
a sam papa ga vjerskim istinama poučava.

U to vrijeme kad neprijatelj bi jako gnjevan
Lovre je u svojoj službi bio neobično revan.
Osim dvorenja pape, biskupa i svećenika
za crkvena dobra i siromahe brine ta ruka.

Službu svoju obavlja s puno svetog žara
bilo kod siromaha bilo kod Božjeg oltara.
Stoga mu papa sva crkvena blaga povjeri
prije neg i njega samog muče kao zvijeri.

Papa mu savjet daje prije neg se od njeg rasta
u ono vrijeme kad žestok progon Crkve nasta:
Nek siromasima razda sve što se blagom cijeni
prije neg neprijatelj dođe i blago Crkve oplijeni.

Lovre skupi novac, skupi i stvari vrijedne i nove,
proda što god se prodat moglo i siromahe zove
Tako se više crkveno blago nije moglo oplijeniti,
a moglo je donekle živote siromaha promijeniti.

A kad je za ovlasti đakona Lovre čula vlast Rima,
kad ču da je on taj koji mnogo crkveno blago ima
dođe njihov upravitelj pa od Lovre blago traži
a uslijedila je i naredba stroga: 'Blago to pokaži!'

No smirio se na ono što će mu Lovre kazati:
'Vratite se za tri dana i blago ću pokazati!'
Lovre u međuvremenu sve siromahe skupi,
a na kaznu je spreman kad upravitelj stupi.

Gdje je blago koje si nam pokazat obećao?
-upravitelj pita, dok je Lovre odvažan stao.
„Evo blago Crkve!“ – Lovre siromahe pokazuje,
„To je svaki od njih koji nevolje Bogu prikazuje,

a biseri i dragulji koji se u Boga jako cijene
to su djevice i udovice Bogu posvećene.''
„Kako se usuđuješ izrugivat rimsku vlast?“
upravitelj viče jer sad nema što za ukrast.

I sad se okomi na Lovru htijuć mu vjeru oteti
no kaznama raznim Lovre će se ipak oprijeti.
Ni bičevanje ni kliješta koja vriju ispod kože
Lovru od vjere u Isusa odvojiti ne može.

Pošto poto neprijatelj hoće da ga promjeni,
pa ga tad postave na užaren roštilj gvozdeni.
Al Lovre se ne da, ni tada se vjere ne odriče
nego, tako pečen, neprijatelju svomu viče:

„Pečen sam s ove, okrenite me na drugu stranu!“
tako je, milošću Božjom, nadjačavao svoju ranu.
I ne koleba se on, makar strašne opekline ima,
a svoje boli Bogu prikazuje za obraćenje Rima.

I makar je to treće stoljeće, davni neki dani,
Lovre je postao i ostao rimski svetac slavni.
Na grobu mu car Konstantin crkvu gradit daje
a narod molit njemu ni danas ne prestaje.

SVETI LOVRE, MUČENIČE GRADA RIMA
PONOSNA JE CRKVA ŠTO TAKVOG SVECA IMA.

NEK TVOJA MUČENIČKA KRV I DANAS SJEME BUDE
IZ KOJEG NIČE SNAGA CRKVE ONDA KAD JE SUDE.

NEK KO SJEME BUDE PRIMJER TVOJIH RANA
ZA KRŠĆANE NOVE, KRŠĆANE NAŠIH DANA.

MOLI ZA NAS SVETI LOVRE, OSOBITO KAD JE NAŠA VJERA MLAKA,
MOLI, SVETI LOVRE, DA MILOŠĆU BOŽJOM, BUDE JAKA,
DA BUDE JAKA.

Tristo petnaeste, u vrijeme slobode kršćana
Živjeli roditelji kojima je vjera bila strana
Iz Panonije su bili rodom, imali su sina
kojeg danas znamo kao svetog Martina.

Otac mu je viši časnik koji svijetom kruži
Pa i u Italiju s obitelji ode, jer caru služi.
Tamo Martin nove prijatelje upoznaje
pa su u kršćanstvu rado poučiti daje.

Otac svomu sinu kršćanstvo strogo brani
Al Martin potajno biva na Isusovoj strani
Martin još i bez krštenja hoće Bogu služit
izbjegava zločeste, s dobrima se želi družit.

U nastojanju da ga od kršćanstva odvrati
u petnaestoj otac će ga u vojnu službu dati.
I tako Martin ode u vojsku, po očevoj želji
a za čestit živt bijaše tu puno pogibelji.

Ipak on ni tamo na molitvu ne zaboravlja
jer on i dalje Boga na prvo mjesto stavlja.
Dobrih djela i pobožnih štiva on ne propusti
a psovke i nepristojnih riječi Martin ne izusti.

I prosjacim pomaže kojim fali hrana
Al osobito jednog pamti, jednog zimskog dana.
Milostiv pogled na drhtavo tijelo svrati,
novaca nema, a htio bi mu nešto dati.

Čovjek taj od studeni sav se strese, promrzao,
kad je vojnik Martin pred njega ponizno stao.
Uze mač iz korica da učini što dobroga
pa za siromaha odsiječe pola plašta svoga.

Bog mu u viđenju nagradi to dobro djelo
te pokaza da ogrnu Spasitelja svoga tijelo.
Još više u vjeri Martina utvrdi taj san
koji mu biva kao dar, milošću Božjom dan.

Martin odlazi iz vojske nakon ovog događaja
Pokrsti se pa traži put do Spasitelja, do raja.
U pustinju ide jer je pokornički živjet htio
za druge je predobar, a za se prestrog je bio.

Spava na krevetu s pokrivačem od kostrijeti
A za uzglavlje će samo jedan kamen uzeti.
Brinuo se za spas duše svojih roditelja
da se i oni pokrste to mu bi velika želja.

Kad se vrati u svoj zavičaj majka ga sluša,
a i među rođacima mnogo obraćenih duša.
U monaškom životu ipak ne daju mu mira
jer u njemu građani Toursa vide svog pastira.

Prihvaća tu službu na mnoge molbe puka
al on nije duša kojoj odgovara gradska buka.
Zato se sklanja dva kilometra dalje od grada
samostan tu gradi, da ga vreva ne nadvlada.

Iz samostana ih pohodi, potrebe duša gleda,
i riječju i primjerom pravu vjeru propovjeda.
Mnoge pogane je katoličanstvu obratio,
mnoge grešnike na putu obraćenja pratio.

Uz siromahe i progonjene je uvijek bio
pa se i svećeničkim vlastima zato zamjerio.
Dvadeset i sedam godina kao biskup služi
a služba mu ta i nevolje i progonstva pruži.

Umire u franscuskom gradu Toursu, star,
a smrt je dočekao radosno kao Božji dar.
Sakramente prima i odlazi iz ovog svijeta
a zadnja godina mu bi osamdeset peta.

SVETI MARTINE BOG JE NAGRADIO TVOJE DOBRO DJELO
KAD SI SVOJ PLAŠT PODERAO
DA OGRNEŠ SIROMAŠNO TIJELO.

POMOZI NAM DA BUDEMO U DOBRU SVE BOLJI
DA NA PUTU ŽIVOTA ŽIVIMO PO BOŽJOJ VOLJI.

SVETI MARTINE MOLI ZA SVE NAS
OSOBITO ZA SVE SIROMAHE I PROSJAKE
NEK VJERA U NJIMA BUDE JAKA
JAČA OD NEVOLJE SVAKE.

MOLI ZA NAS U OVOJ SUZNOJ DOLINI
U KOJOJ VREBAJU MRAČNE SJENE
NEK NAS SVE BOŽJA MILOST
KAO PLAŠT ZAODJENE.

Ana, čije ime na hebrejski znači: milina
u starosti svojoj posta majka Marijina.
Joakim bi muž Ane koja se rodi u Betlehemu
a nastojali su Bogu ugađati u svemu.

U Aninu srcu gorio je Božjeg zakona plam,
poznavala je pisma sveta i odlazila u hram.
U pravih kćeri Izraela pa i u njoj ta je želja
da ispune se proroštva od dolasku Spasitelja.

S mužem je živjela u slozi i pravoj ljubavi,
ali uz sve to Bog im jednu tugu u srcu ostavi
Ljudi su prokletim smatrali djece ne imati
pa će ih zbog toga sumnjičiti i uvrede dati.

Jednom se Joakim u hram svećeniku uputio
s janjetom što ga je za žrtvu predat htio
a svećenik ga izgrdi pa reče da vrijedan nije
jer njegova neplodnost sigurno grijeh krije.

Joakima te riječi do dna duše povrijede
pa se ne vrati kući već u pustinju htjede.
Da Bog makne tu sramotu i zacijeli rana
za uslišanje moli i posti četrdeset dana.

Da će dobit dijete anđeo Gospodnji objavi
a kad Joakim vijest ču radost ga preplavi.
Tako u starosti svojoj Ana Mariju rodi,
Onu koju Bog od istočnog grijeha oslobodi.

Bog im daje više neg su mogli zamisliti
jer ona će blagoslov za cijeli svijet biti.
Od početka začeća bit će Bogu posvećena
pa je kao djevojčica u hramu odgojena.

Što ih je Bog uslišao radost ih obuzima
al pomalo i tuga što neće duže biti s njima.
U njoj je ostvarena i velika Božja želja
jer za cijeli svijet bit će uzrokom veselja.

Kako su veliki ti roditelji morali biti
kad im Bog odluči to blago povjeriti,
Mariju, Majku samog Božjeg Sina,
koja je od ljudi bez grijeha, jedina.

O Ani i Joakimu znamo iz kršćanske predaje
a primjer taj ni danas važan biti ne prestaje.
U Jeruzalemu umiru, a mnogi su oltari njini,
osobito ona dva u kapeli, u Jozafatskoj dolini.

SVETA ANO I JOAKIME SVETI
BOG JE VAŠE MOLITVE
HTIO K SRCU UZETI.

PONESITE MU I DANAS MOLITVE RODITELJA
DA IM DJECA NJIHOVA
BUDU UZROKOM VESELJA.

PODSJEĆAJTE RODITELJE
DA VJERUJU U USLIŠANJA
ONOG SRCA ŠTO SE S POUZDANJEM
BOGU SVOME KLANJA.

Ta redovnica sa krunom od ruža na slici
najpoznatija je svetica u Latinskoj Americi.
No nije ona voljela nikakve ukrase oko glave
napravila je sebi krunu od žice bodljikave.

Ružini roditelji siromašni su jako bili
al su Ružu u kršćanskoj vjeri odgojili.
Tako je od malena k srcu pouke primala
da je prema grijehu samo odvratnost imala.

Kao djevojčica na djevičanstvo zavjetuje,
al kad odraste majka ju drugačije savjetuje.
Majka ne bi da siromašno živi njena Ruža
već da se više sređuje i nađe bogata muža.

Ruža takve riječi oborenih očiju sluša
dok je duh svijeta preko majke kuša.
Ruža odluči učiniti nešto makar majku rasrdi
kosu ošiša, ruke umoči u vapno, izgled nagrdi.

Ljubav prema pokori Bog joj u srce usadi,
pa malu kućicu u roditeljskom vrtu gradi.
Željezni pojas ima i željeznu krunu na glavi,
iz ljubavi za Raspetog Isusa ona to stavi.

I dok su drugi o lagodnu životu snivali
nad Ružinim pokorama oni bi se snebivali.
A onda rado s Raspetim u molitvi druguje,
zato posti i zato tijelo svoje čak i bičuje.

Iz kućice te u društvo je rijetko odlazila
jer je na pristojnost u razgovoru pazila.
A njeno srce što za ljubav ponajviše mari
roditeljima bi poslušno i u najmanjoj stvari.

Navršivši dvadesetu oblači redovničko odijelo
posjećuje potrebne i čini mnogo dobro djelo.
U Božjoj prisustnosti sve čini, zna da Bog gleda,
ova redovnica mlada, trećeg dominikanskog reda.

Stekla je veliku naobrazbu za ženu doba svoga
a sve to je služilo na slavu dobroga Boga.
Nije bila neka svetica naivna, znala je što želi,
a povrh dara drugih uliveno znanje Bog joj udijeli.

U duhovnosti svojoj rasla je do mističnih zaruka
al i kušnje vjere imala je do tjeskobnih jauka.
Mislila bi da je u čistilištu il u paklu čak
I svakog dana po sat dva taj osjećaj jak.

Moli Boga da to makne da joj bude bolje
al opet kaže da ne želi ništa osim Njegove volje.
Bog bi joj na zazvie bolne i utjehu poslao
Pa ako je muka teška i dar blaženstva bi dao.

Tako je Ruža dobro spoznala kako se voli:
Kako u vrijeme sreće, tako i u vrijeme boli.
U trideset prvoj duša joj ode k nebeskom stanu
Dok joj tijelo počiva u gradu Limi, u samostanu.

SVETA RUŽO, MOLI ZA NAS, KAD NAS SVIJET KUŠA
NEK UZ BOGA STOJI ČVRSTO
NAŠA SLABA DUŠA.

MOLI ZA NAS DA CIJENIMO
I POKORU I DOBRA DJELA
DA BRINEMO ZA IZGLED DUŠE
DOK SE SVIJET TOLIKO BORI
ZA IZGLEDE TIJELA.

Prije osam stoljeća, u vrijeme svetog Franje,
u gradu Asizu – još jedno sveto zvanje.
Od jednog kršćanskog, a i pobožnog para
na svijet dođe lijepa djevojčica Klara.

Dok je rasla dobro ju je majka odgajala
Samo savjete o udaji Klara nije usvajala
Kad je porasla često je slušala Franju
I razmišljala samo o redovničkom zvanju.

Pred Franjom i prvom braćom kosu odreže,
noć na Cvjetnu nedjelju zavjetom se veže.
Pobjegla je tad od kuće i svjetovnog duha,
a Franjo je vodi sestrama benediktinskog ruha.

Kad rodbina to ču odluče Klaru vratiti,
Milom il silom misle da će ih shvatiti.
No svi njihovi pokušaji, makar i uljudni
pred Klarinom odlukom bijahu uzaludni.

Nakon petnaest dana u drugom je samostanu
A sad rođena sestra dolazi na njenu stranu.
Uskoro ih se i mnogo za taj život javlja
pa im Franjo Klaru za poglavaricu stavlja.

Ona želju ima redovnica biti, sveta, prava
a i Franjo je o svetosti i krepostima poučava.
Red se brzo širi iako pravila su stroga,
Zavjetima i pokorom žele proslaviti Boga.

Za sve sestre Klara u pokori primjer biva,
pod odjećom redovničkom kostrijet skriva.
Po noći na molitvu ustaje iako snena,
A gola zemlja bila je postelja njena.

Mnogi idu k njoj na razgovor, od toga ne posti,
a njene riječi bile su pune savjeta i mudrosti.
Osim sestara, bili su to ljudi razni, staleža svih,
kako živjet treba – željeli su da uputi njih.

Znajuć da je Presveti sakramenat Isus živi, pravi
Pred Njima ona rado u dugoj molitvi boravi.
Čest boravak tu preporuča i svojim sestrama
Jer ona dobro zna da taj Kruh je Ljubav sama.

Četrdeset dvije godine tu zajednicu vodi,
a onda se njeno služenje više na pouku svodi.
Njene riječi bile su život, ona se ne pretvara
Tako im je ogledalo nasljedovanja bila – Klara.

I kad bolest Klaru za krevet priveza
Ona se prima ručnog rada, osobito veza.
Iz poštovanja za svete prilike na oltaru,
Ona veze platna u molitvenom žaru.
Jednom su bezbožni saraceni Asiz opsjeli
Pa su i u Klarin samostan provaliti htjeli.
Znaju sestre da oni ni za što ne mare
Pa u strahu po pomoć trče kod majke Klare.

Klara u vjeri pokaznicu s Presvetim u ruke hvata
I daje se dovesti kod samostanskih vrata.
Usrdno Isusa moli da ih obrani pred zlom
I čuje: „Uvijek ćeš biti pod mojom zaštitom“.

A vojnici savladani nekim čudnim strahom
Tad pobjegoše iz Asiza, pobjegoše mahom.
Božje djelo dogodi se u taj slavan dan
Kad pošteđen bi Asiz i Klarin samostan.

Do šezdesete Klara u samostanu osta
A zbog života zaslužnog i sveticom posta.
Sakramente primi i duša se k nebu seli,
Da se s Bogom i svecima zauvijek veseli.

SVETA KLARA MOLI ZA NAS,
ZA POBOŽNOST U NAMA
NEK TVOJ PRIMJER BUDE SVJETLO
POSRED NAŠIH TAMA.

NEK PRESVETI SAKRAMENAT
NE PRESTAJEMO SLAVITI
JER TAJ ISUS SKRIVENI,
U SLAVI ĆE SE POJAVITI.

U desetoj godini dojmljivu propovijed sluša
a kratko potom viđenje Isusa pamti joj duša.
U viđenju tom Isus je za svoju muku veza,
makar po očevoj želji ona uda se za kneza.

Posve mlada Brigita se za Ulfona zaručila,
šveđanin je bio on, a šveđanka i ona bila.
Međusobno vjerni, za sve uzoran su par,
četiri kćeri i četiri sina Bog im daje na dar.

Od četrnaeste je uzorna majka i žena,
a i djeca su joj bila dobro odgojena.
S mužem i djecom živi ljubav i slogu
rano rani i za svako dijete moli se Bogu.

Dok su još bili mali vodi ih k bolesnima
da na vrijeme uče vidjet Isusa u njima.
Uklanjala se od mjesta gdje se ogovara,
a i zabava u njoj tek odbojnost stvara.

Za sluge je birala poštene i čestite ljude,
a i njoj posao običan svakodnevnica bude.
Molila je rado, uza sve poslove što zovu,
a razmatrala je osobito muku Isusovu.



Osim svete mise i ispovijed drži važnom
postila je puno, a Isus je činio snažnom.
Postila je i potajno da drugi ne zapaze
a u djelima milosrđa često je nalaze.

Pomažući bolesnima il palim djevojkama,
Isusu pomaže skrivenom u tim prilikama.
Uz Sveto pismo često biva njeno svitanje
a drugo važno štivo je o svecima čitanje.

Kasnije ona i muž, što nisu slučajevi česti,
ostatak će života u redovništvu provesti.
Kad umire muž u samostanu cistercita
dvije godine u strogoj pokori je skrita.

Što je imala djeci je razdjelila i u Rim odlazi,
tamo gdje mnoga hodočasnička noga gazi.
Tako je pomagala njima, kao i prosjacima
a ne ustručava se na ulici i prositi sa njima.

Pohodila je u Svetoj zemlji mjesta sveta,
To joj zadnja velika radost ovoga svijeta.
Na povratku u Rim teško se razboli,
pa uskoro za za svete sakramente moli.

Sedamdeset prve zadnje broji vrijeme
a onda je iz Rima u Švedskou otpreme.
Samostan kog utemelji čuva njene kosti
do dana suda, do uskrsnuća u radosti.

Mnogi je poznaju po objavama od Boga
i petnaest molitava što se mole stoga.
Crkva tu ne vidje ništa nauku sporno
pa ih mnogi mole, ustrajno i uzorno.

KAD NAŠA DUŠA OVIM SVIJETOM SKITA
POMOZI NAM BOGA TRAŽIT
SVETA BRIGITA!

AKO NETKO ZA NAŠU POMOĆ PITA
MOLI DA SUOSJEĆAMO VIŠE,
SVETA BRIGITA!

U RANAMA ISUSOVIM
LJUBAV BOŽJA JE SKRITA
POMOZI DA JE OTKRIJEMO
SVETA BRIGITA!

SVETA LUCIJA
U trećem stoljeću bili su mučni dani
Kad su se okrutno progonili kršćani
Od poganskih roditelja Lucija je bila
A kad se krsti majka i Lucija se krstila.

Otac joj je umro dok je još bila mala,
majka ju je odgajala najbolje što je znala.
Lijepa je bila no u molitvi često se skruši,
dljepe oči otkrivale su čistoću u duši.

U Lucijinu dušu duboko je utisnuta slika
Isusa Krista kojeg bira za svog zaručnika.
Nitko je od te ljubavi nije mogao odvratiti
Pa mnogi mladići to nisu mogli shvatiti.

Osobito je u nju bio zagledan Afronije
Dok joj nije rekao što mu srce krije.
Lucija mu tada kaza da nema srca dva
Ima samo jedno i Božja želi biti sva.

A kad tako propade sva njegova nada
on je odluči prijaviti prokonzulu grada:
da je Lucija kršćanka i da zato je kriva!
Stoga će ona još samo kratko biti živa.


Najprije pred njom stoje nju izrugujući
Pa je u neku javnu kuću odluče odvući.
No Božjim čudom ona nepomična posta
al to pravo čudo zlotvorima ne bi dosta.

Pred kaznom Božjom takvi ne prežu,
prokonzul naređuje nek je za stup vežu.
Uništit je žele uz pomoć plamena vrela
no i vatra se odmiče od Lucijina tijela.

Prokonzul je bjesan i dalje je strašno muči
sve dok se mač u njen vrat ne sruči
Živjela je samo petnaestak ljeta
al spomen na nju osta do krajeva svijeta.


TI SI SVETA LUCIJO ZA VJERU I ŽIVOT DALA
A POGLEDAJ NAS KAKO NAM JE VJERA MALA.

ZA VJERU SLABU NEK NAM BOG OPROSTI
A TI SVETA LUCIJA IZMOLI NAM DAR JAKOSTI.

I DOK KORAK NAŠ OVIM SVIJETOM KROČI
TI LUCIJA SVETA ČUVAJ ČISTE NAŠE OČI.

OČI DUŠE PRIJE SVEGA NEK NAM BUDU ZDRAVE
SVE DO DANA KAD SE PRED ISUSOM POJAVE.

Više od sedam stoljeća divimo se ovoj ženi
što se rodi u velikoj obitelji, u gradu Sieni.
Od jednog oca i majke bila je dvadeset peta,
najmalađa od djece, što kasnije posta sveta.

U obitelji toj na misu se išlo i svaki dan
pa je tako život njen rano bio pobožan.
Već malena zavjet čistoće će Gospi dati
dok majka njena gleda kako će je udati.

Majka i sestre su je pridobile neko vrijeme,
uređivanje, momci i udaja postale su teme.
Katarina u tom nagovaranju da i kosu obojiti,
al na kratko samo taština će srce njoj osvojiti.

A onda odluči stati na kraj planovima tim
jer odlučila je živjeti životom drugčijim
makar zna da će majci time zadat tugu
uze škare pa ošiša svoju kosu dugu.

I padne na Katarinu obiteljska vika
jer majka je već bila našla zaručnika.
A kad je već uspjela plan im promjeniti
za kaznu će im ona sluškinju zamjeniti.


Strpljivo je podnosila kućna poniženja
al u odluci svojoj ona se ne mijenja.
Odrekoše se polako svojeg srca tvrdoće
pa je pustiše da živi onako kako hoće.

Pokorničkim putem vode je želje njene
u dominikanskom trećem redu ostvarene.
S Bogom druguje, u crkvi i sobi dugo moli,
a djelom pokazuje kako se i bližnjeg voli.

U bolnici uz katedralu brine za bolesnike
a i u zatvor ide, pohoditi zatvorenike.
Kad je Italijom kuga strašna harala
i za njih se brinula, a u molitvi odmarala.

U devetnaestoj ima mistične doživljaje
prsten vidljiv samo njoj Isus joj daje.
Nakon ovog događaja mističnih zaruka
ona htjede više biti dio Isusovih muka.

Isus joj to usliši, u molitvi jednog dana
sa križa spusti zrake sa mjesta svojih rana,
tako i njoj dade da njegove rane ima
i doživi nadnaravno u mističnim viđenjima.



Čitanje i pisanje, to joj sve od školskoga znanja
a kako će to Bog upotrijebiti još i ne sanja.
U četrnaestom stoljeću Bog na nju računa
jer tad, osim države i Crkva je nereda puna.

Kroz sedamdeset ljeta papi je u Avignonu zdanje,
a Bog htjede preko Katarine promijeniti stanje.
Pisma šalje papi da se kao pastir u Rim vrati
a kad ne bi od tog ništa do njega će putovati.

I postigne Katarina cilj jer papa je posluša,
vrati se u Rim, i tamo opet bi kao pastir duša.
I tako ona koja je do dvadesete nepismena
opominje velikane, makar je samo žena.

Ono što je važno bilo Katarina je to znala
pa je zato i naučiteljicom Crkve postala.
Mistika i putovanja kao da skupa ne mogu
ali ona je eto i u molitvi i na putu bila u Bogu.

Trpjela je od bolesti i od pokora bila iscrpljena
do trideset pet je za Boga izgarala duša njena.
Kušnji nije pošteđena ni na kraju života svoga
Al ostaje čvrsto vezana uz Gospodina Boga.

Mistika je njena sačuvala nije od napasti
pred nečistim slikama mogla je i pasti.
No Isus bi i tad povrdio da je bio s njom
i da joj je pomogao u borbi sa Zlom.

SVETA KATARINO TEBE DOBRO PAMTI SIENA
TEBE CRKVA PAMTI, OSOBITO PETAR STIJENA.
TEBE CRKVA MOLI I DANAS SA SVIH STRANA
DA JE ZAGOVARAŠ KOD BOGA
DA BUDE ONO NA ŠTO JE POZVANA.

SVETA KATARINO
NAUČI NAS ŠTO TREBAMO ZNATI
POMOZI NAM KAD TREBA
I BRATSKU OPOMENU DATI

SVETA KATARINO
DAJ NAM SVOJU LJUBAV ZA ISUSOVE RANE
PA NEKA SE LJUBAV ZA NJIH
I U NAMA NASTANE.

SVETA KATARINA ALEKSANDRIJSKA
Od poganskih, bogatih roditelja rodi se ona
u trećem stoljeću, u vrijeme velikih progona.
Pred mudrace ovog svijeta hrabro je stala
svjedočeć vjeru u Isusa život svoj je dala.

Ko djevojka bi osobito mudra i lijepa
a za ono nepristojno bila je ko slijepa.
Izbjegavala bi sve što čistoj duši smeta
al i ponosna je bila tih mladenačkih ljeta.

Mnogo udvarača pred nju je stalo,
no srce joj ni jednog nije odabralo.
A onda joj svećenik preporuči Jednog
i mudrog i lijepog, njena srca vrijednog.

Isus je to bio, kojeg ona potom sanja
i njemu Katarina srce tad poklanja.
Kad krštenje primi Isus pred nju staje,
u viđenju On joj tajanstven prsten daje.

Tad povijest njena grada piše crne dane
kad car Maksimin odluči progoniti kršćane.
A oni koji ne budu rimskim bogovima kadili
njima dano je na znanje da su smrt zaradili.


To rastuži Katarinu jako, srce joj para
pa ona ode hrabro i stane pred cara.
„Rimski bogovi su laž i puka obmana!“
- reče mu u želji da Istina bude znana.

Car je želi oženiti, privlačnost u duši klija,
al Katarina to ne želi, odlučno ga odbija.
A kad neće onda nek se u poganstvo vrati!
-u tu svrhu car će pedeset njih pozvati.

Pred narod su trebali protiv nje izići,
u govorništu vještom Katarinu nadići.
No ona je mudro odgovarat znala,
pa je njih pedeset brzo ušutkala.

To u caru okrutnom srdžbu probudi
pa je jedanaest dana na tamnicu sudi.
U to vrijeme hrana joj se neće dati,
a kazni se još doda da je treba bičevati.

I dok po kazni biva u tamničkom stanu,
Bog joj golubicu šalje da joj nosi hranu.
I carica i vojskovođa u tamnicu svrate
pa se na njen govor na kršćanstvo obrate.



Car još Katarinu pridobiti želi i opet pokuša
al Katarina samo nebeskog Zaručnika sluša.
Od mržnje mu sad luda ideja dolazi u glavu
da načine za Katarinu jednu okrutnu spravu.

Četiri kotača, a svaki oštre zubove imade
u to će je ubaciti da je samelje u komade.
No prije neg je neprijatelj u tu spravu stavi
ona prema kotačima znak križa napravi.

sprava se raspadne u stotine komada,
pa car naredi da je vode vani iz grada.
Prije neg se na glavu njenu mačem obruše,
ona za jedno još moli Zaručnika svoje duše:

nek joj tijelo u rukama njihovim ne ostavi
a On usliši molbu njenu i time se proslavi.
On posla svoje anđele da učine to djelo,
da na brdo Sinaj odnesu njeno mrtvo tijelo.

Zagovora njenog tamo se i sada mnogi sjete
jer tu podignut je samostan Katarine svete.
Glas o Katarini svetoj i u nas je davno proširen
a na kraju studenoga molimo za zagovor njen.



SVETA KATARINO IZ ALEKSANDRIJE - GRADA,
ZA TVOJ ZAGOVOR SVET MI MOLIMO I SADA.
MOLI DA NAŠ NAROD
VIŠE O BOGU SVOME ZNA,
MOLI NEK BOG I NAMA
SNAGE I MUDROSTI DA.

MAJKA TEREZA/
Agnes Gondža joj je ime od krštenja
ali kao redovnica svoje ime mijenja.
Tu Albanku malu vel'ka ljubav krasi
posvuda je znanju – osobito siromasi.

U poštenju odgaja je majka njena,
vrijedna Drana, velikodušna žena.
Otac Nikola je ugledan čovjek bio,
a kad njoj bi osam život je izgubio.

Lazar i Aga, brat su joj i sestra bili
a svi su tad u školi hrvatski naučili.
Poziv osjeća da ostavi one što zna,
pa da svoj život u redovništvo da.

U Irsku je vode mlade godine njene,
kod časnih što su u crno obučene.
Loretanske sestre i u Indiji su bile
pa su je uskoro u Kalkutu uputile.

Prema Tereziji maloj pobožnost ima,
pa polažuć zavjete ime Terezija prima.
Zna da duhovno majčinstvo nije bajka
pa uz ime Terezija stoji joj i ime Majka.



Do četrdesete skoro život miran i tih,
moli i radi, poput redovnica svih.
I ravnateljicom biva i posao je cvao,
al to nije ono za što ju je Isus zvao.

Tako jednom, kad je ova žena mala
u kuću za duhovne vježbe putovala
doživi iskustvo što lokucija se zove
u kojem Isus zove na misije nove.

Doživi Isusovu mučnu žeđ sa križa
što joj ni prije ni poslije ne bi bliža
'Žedan sam!' govorio je Isus njoj
i tu ona doživi novi poziv svoj.

Ko siromah Isus otvara usta svoja
Ko siromah, kakvih se čini bez broja,
Ko siromah Isus od nje vodu traži
Ko siromah da mu tešku žeđ utaži.

I djecu vidi što iz tame pružaju ruke
da dođe, da ih spasi od njihove muke,
da im svjetlo bude, da im nadu daje
pa Isusa u njima ona jasno prepoznaje.



Poziv unutar poziva od Boga dobiva
pa poglavarici i duhovniku to otkriva.
Dobi dopuštenje da djeluje na ulicama
a u takvoj misiji nikog ne bi, ona sama.

Ostavlja sigurnost i loretansko odjelo,
i odlazi vani, obučena u sari, u bijelo.
Spremno se Bogu na taj poziv javlja,
a svoje pouzdanje u Providnost stavlja.

S nepovjerenjem je siroti isprva gledaju,
a onda se polako njenoj brizi predaju.
Najsiromašniji od siromašnih to su bili
tražila ih po zabitima gdje god bi se krili.

Bio to gubavac ili netko umirući, jadan
za nju je to Isus bio, Isus žedan i gladan.
Al ne tek gladan da bi jeo, niti žedan da bi pio
već i zato da bi u očima ljudi i on čovjek bio.

Znamo da jedni umiru, dok su drugi i presiti
a ipak je, kaže ona, najgore - nevoljen biti.
A kako ne voljeti Isusa koji se tu skriva,
zar nam to vjera ne kaže, ako je još živa?



Stoga ona i četvrti redovnički zavjet uzima:
cijelim srcem služit - od sirotih najsirotijima.
Snagu za služenje u molitvi od Isusa prima
zato joj je važno da se hrani sakramentima.

Vrlo skoro nove sestre žele biti pridružene,
Misionarke ljubavi, siromasima okružene.
Puno mole, puno rade, puno za njih brinu,
tako svijetu pokazuju da je Isus tu, uistinu.

Majka Tereza sestrama je primjer ostavila,
makar u svijetu, ona svijet je napustila.
Mnogo je putovala i mnoge putem srela,
al za Isusa je živjela duša njena cijela.

U duhovnoj suhoći godine mnoge živi
al ne pušta da je vodi osjećaj neki sivi.
Do starosti ponizno služit ne prestaje
pa osim riječi ona svoj primjer daje.

I Papa Ivan Pavao drugi rado je sreće
gledajuć kako Bog preko nje svijet pokreće.
I umre ona, a u svijetu osta družba njena,
kratko nakon smrti blaženom je proglašena.
...
MAJKO TEREZIJO,
MNOGIMA SI MAJKA BILA,
GLADNE NAHRANILA,
I ŽEDNE NAPOJILA...
U SVIMA JE TO ZA TE ISUS BIO
SAMO ŠTO SE VJEŠTO SKRIO.

A I DANAS ISUS NA KRIŽU ŽEĐA
AL MI ČESTO KRIŽU OKREĆEMO LEĐA
RAZNI SU NAČINI DA ŽEĐ TU UTAŽIMO
SAMO AKO ISUSA ISKRENO TRAŽIMO.

POMOZI NAM TI MAJKO, KAD ZAVLADA TAMA,
MOLI I TI ISUSA SA NAMA.
NEK NAS TVOJ ZAGOVOR PRATI
DA ISUSOVU ŽEĐ ZNAMO PREPOZNATI,
DA ZNAMO BITI SVIJETLO U SVIJETU TOM,
DA RAJ JEDNOM BUDE I NAŠ DOM.

Rođena u malom francuskom gradu,
a Crkva je slavi prvi dan u listopadu.
Iz obitelji je gdje se rodi devetero djece,
a to je Terezija mala što se ubroji u svece.

U roditeljskoj ljubavi ko dijete je uživala
u živahnosti svojoj i srdita je bivala.
U njoj se od malena lijepa duša skriva
a ta lijepa duša bi i jako osjetljiva.

Imala je tek pet kad je majka preminula,
pa se sestra Paulina za nju majčinski brinula.
Sa devet na odgoj kod benediktinki ide
i nebeske tajne još više joj se svide.

Sa deset je bolest neka jako ošinu,
pa moli za zdravlje po zagovoru Gospinu.
Gospa se Tereziji sa osmjehom javi,
i dogodi se pa od bolesti teške ozdravi.

Ljubav prema Gospi sve veća je otada
i želja za redovništvom u njoj vlada.
Ona ne vidi da bi joj drugi izbor bio draži,
pa s petnaest želi ići, u suzama to traži.



Kod bosonogih karmelićanki se javila
i bi joj dopušteno ući, mimo pravila.
Premlada je još, al zna što je Bogu drago,
zna da je u duši malen biti pravo blago.

Ne treba bit mučenik da se Bog proslavi,
dosta su i mala djela, ako su iz ljubavi.
Molitva joj u životu, ko u platnu zlatne niti,
u mističnom životu Crkve želi ljubav biti.

Samostanski život ipak ne bi kao bajka,
sestre je tu ne shvaćaju, pa ni časna majka.
Zapostavljenost trpi ko i razna poniženja,
ali ona zna da se to u nebesko blago mijenja.

Uza sve to i strogost karmelskoga reda
Ona je radosna, u malodušnost se ne da.
Vedra duha prima sve što dan donese
pa to Isusu na dar ko molitvu prinese.

Za obraćenje grešnika osobito Boga prosi,
za svećenike i misionare žrtve prinosi.
Zaštitnicom misionara ona je proglašena
makar je to mladost u zidovima proživljena.

U križnom putu posebnu milost prima
mistično iskustvo jedno, jedino koje ima.
Zao duh joj vjeru kuša kroz duhovne suhoće
pa je i na času smrti tako pokolebat hoće.

Nakon devet godina redovništva svoga
već dođe vrijeme da stane pred Boga.
Samo je dvadeset i četiri godine imala
kad je na samrti sakramente primala.

Nije živjela puno, al nam je puno dala
pa joj mnogi za njen život žele reći: Hvala!
Bilo je to srce što voli, srce tako čisto,
pa je i naučiteljicom Crkve proglašena isto.

SVETA MALA TEREZIJO,
TVOJE SRCE JE U BOGU BILO CIJELO,
PA JE KAO BISER BILO
SVAKO TVOJE MALO DJELO.

U KAPELI, U SOBICI, NA HODNIKU,
S BOGOM TI SI SVUDA BILA,
SVAKOM STOPOM SVOJOM
TRAG LJUBAVI SI OSTAVILA.

TEREZIJO MALA, MOLI ZA NAS
DA MALENOST DUŠE NAUČIMO
DA SE JEDNOM K TEBI I MI
U NEBU PRIDRUŽIMO!

U šesnaestom stoljeću u gradu Avili
Alonzo i Beatriz dvanaestero djece dobili,
Terezija im zadnje dijete bi, dar od Boga,
što kasnije posta uzor reda karmelskoga.

Kako roditelji bijahu života pobožnoga
I Terezija uči ljubit Boga, Gospodina svoga.
Čitat poče sve što stigne, o Bogu se zanima,
al onda se susretne i s ljubavnim romanima.

Razne ispraznosti njenu maštu pune tad
Pa za molit gubi volju, kao i za rad.
Po naravi pričalica, rado društvo traži,
a sređivat tijelo – posao joj to najdraži.

Da razgovorom nasmijava, osobit joj dar,
pa uz nakit još je krasi i taj neki čar.
U očima ovog svijeta ljepota se tu vidi,
a njoj glavna želja bi da se društvu svidi.

Otac sada za kćer svoju u brizi izgara,
pa je posla da se uči kod časnih sestara.
Tu sad gleda primjere drugačijeg života,
i spoznaje što je prava, nutarnja ljepota.

I nju sada želje u samostan vuku
pa promisli i donese životnu odluku.
Upoznajuć sebe i slabosti svoje duše,
vidi da je čari svijeta u ponore ruše.

Odlazak u Karmel nije bio bez boli
kad ostavi sve one što joj srce voli.
Sa dvadeset godina ušla je u novi svijet,
a za onaj vanjski želi potpuno umrijet.

U velikim odricanjima anemična pada,
četiri dana ukočena jer nemoć je svlada.
Već godine prve posve tijelo iscrpila,
da je već na postelji kao mrtva bila.

Iz mrtvila tog ipak usta, pa se oporavlja
i dolazi polako do vrlo dobrog zdravlja.
Ideali oni sveti nekako se negdje sruše,
pa Terezija sad upada u osrednjost duše.

Ćakulanja opet voli i oko sebe druga lica,
i godinama živi otad kao mlaka redovnica.
Živi tako, dan za danom, osamnaest ljeta,
zaboravlja svoja nekoć obećanja sveta.


Ozračje u samostanu tomu doprinese
jer pravila stroga reda baš ga i ne rese.
Klauzure nije bilo, a skoro dvjesto sestara,
osim toga, kod njih nema za svetošću žara.

Sve su se prepustile tom osrednjom duhu
pa je mlakost vladala u redovničkom ruhu.
A ako bi koga bilo drugačijih, svetih htijenja,
tu osobu čekala su razno razna poniženja.

Tako lako je živjeti bez velikih zalaganja,
I tako lako postati rob takvoga stanja.
Tereza to dobro vidi i osjeća neki zov
da ostavi udobnost i započne život nov.

Isus joj u tomu svojom milošću pomaže
a slobodu ima izabrati ono što joj draže.
Pakao joj pokaza i jednom mjesto za nju
ako nastavi živjeti u tom nemarnu stanju.

U drugom viđenju vidi Isusa izbičevana
a nije joj bez razloga ta milost bila dana.
Pravo obraćenje Terezija tad doživljava
I od mlake redovnice posta ona prava.


Obnovu Karmelskoga reda želi i stvara,
nova pravila donosi puna novog žara.
Bosonoge karmelićanke Terezija osniva,
i to sada neki sasvim novi Karmel biva.

Ni svećenici, ni časne sestre niti poglavari
nisu je podržavali u toj vrlo važnoj stvari.
No ona se ne koleba, za dobro se bori
i trideset dva samostana nova otvori.

Želju za spasom duša u njima ona budi
a ozbiljan život duše i molitvu im nudi.
Odrekla se uživanja i svakakvih ludosti
pa joj dušu tad urese mnoge kreposti.

I sestre su se sad revnije na posao dale,
a u životu ograđenom ne fali ni šale.
Ono prvo, ono glavno Terezija ih podsjeća:
'Samo Bog je dovoljan.' I u Njem je sreća.

Isrpljena od naporna rada u starosti preminu,
u šezdeset sedmoj ode u nebesku visinu.
Tako prosječna sestra posta sveta žena,
a i crkvenom naučiteljicom bi proglašena.


TEREZIJO IZ AVILE,
ŠTO VELIKOM TE CRKVA ZOVE
POTAKNI I DANAS SRCA
DA ŽELE VIŠE, DA ŽELE ŽELJE NOVE.

MOLI DA U CRKVI BUDE VIŠE SVETIH ZVANJA,
VIŠE ONIH ŠTO IM SRCE O NEBESKOM SANJA.

MOLI ZA NAS SESTRO DRAGA,
TEREZIJO IZ AVILE,
DA BI RADNJE I MOLITVE NAŠE
BUGU DRAGE BILE.
...

Od bogatih roditelja, al dobrih kršćana
rodi se Margareta, briga očevih dana.
I majci je brige rano počela zadavati
Jer se od malena voljela ukrašavati.

Umre joj majka pa je dalje bez nje cvala,
a bilo je to kad je tek osam godina imala.
Sve ljepša i ponosnija Margareta je bivala
A od udvarača raznih nije se skrivala.

U dobi od šesnaest još bi tako mlada,
Kad joj laskav govor srce savlada.
S Arsenijem je nekim imala sina
I u toj bezbožnoj vezi bila devet godina.

Margareta ne okrenu stranicu života novu
Sve dok Arsenije ne pogine u lovu.
Tek tad se njena molitva Bogu jako vine
Te poče činit pokoru za sve grešne čine.

Želje za drugčijim životom sada je vode
Pa u duhu pokore u Kortonu ode.
Kod franjevaca tamo o Bogu rado uči
Pa se za treći red svetog Franje odluči.

Zemlja joj ležaj, kruh joj hrana i voda piće,
Na uzglavlju od kamena sad joj zora sviće.
Sretna je što živi životom posve novim
Noćima razmatra o mukama Kristovim.

Mistične dare Bog udijeli Margareti,
Jer sad joj svaka misao samo Bogu leti.
Ljubav prema Bogu pratila su dobra djela,
Briga za siromaha il grešnika okorjela.

Grešnike tješi, dobre savjete im daje,
Pa na ispovijed šalje onog tko se kaje.
I toliki na red za ispovijed stanu
Da ih teško ispovjedit u jednom danu.

Od grijeha spašena počiva u Božjoj ruci
I razmatra stalno o Kristovoj muci,
S ljubalju bi djolovala na one što bi srela
I mnoge je grešnike na put privela.
...
I zalutala duša može postat sveta
Ako se Bogu vrati kao Margareta.
Milosrđe Božje granica ne poznaje
Svakom raskajanom Bog utjehu daje.

POMOZI I DANAS TEŠKIM GRJEŠNICIMA SVIJETA
POMOZI IM DA SE VRATE, SVETA MARGARETA!

/VELIKA GOSPA; /15.8./

Bez ljage grijeha samo jedna žena
dušom i tijelom na nebo uznesena.
Otajstvo je to svetih Božjih htijenja
i nauk Crkve koji se ne mijenja.

Sveto tijelo svete Majke u zemlji ne trune
Anđeli na nebu nju proslavljenu krune.
Osim Božje nema slave kao što je Marijina
Jer Bezgrešna ona bi – prvi hram za Božjeg Sina.

O VELIKA NAŠA GOSPE,
NA NEBO UZNESENA
BUDI UZOR SVIJU MAJKI,
BUDI UZOR SVIJU ŽENA.

O VELIKA NAŠA GOSPE,
TI ZNAŠ ŠTO NAM TREBA,
POMOZI SVIMA NAMA
NA PUTU DO NEBA.

O VELIKA NAŠA GOSPE,
NEK JE S TOBOM I NAŠ DOM
MI ŽELIMO JEDNOM DOĆI
K TEBI MAJKO, K SINU TVOM.

U ono vrijeme kad je bjesnio strašan rat
taj svećenik htjede za drugog život dat.
Maksimilijan to je, u logoraškom odjelu
žrtvom on pokazuje - ljubav na djelu.

U Poljskoj se rodi dječak taj
koji od malena uči što je to raj.
Pobožan je al i jako živahan bio,
u nestašluku nekom ukor zaradio:

'Ja ne znam što će od tebe biti!',
Kad majka to reče, on ode suze liti.
Pred Gospinim kipom plače tako,
i tu doživi mistično iskustvo jako.

Majka nebeska dvije krune mu daje
a što to znači on kasnije prepoznaje.
Bijela i crvena – nek uzme koju želi,
a on uze obje i u duši se veseli.

Taj događaj je za nj bio tako važan
i poticaj za život, da bude odvažan.
U franjevace konventualace ide,
jer oči njegove duše tu poziv vide.

Nakon nauka za svećenika zaređen biva
A da živi sveto u njem je želja živa.
Znanjem se želi borit za spas duša,
jer je krivovjerje pošast gora nego suša.

Vojsku Bezgrešne osniva da zalutale vraća
da grešnike od grijeha k Bogu obraća,
Iz Rima u Poljsku natrag ide, ko u boj,
za Isusa, za duše, za narod svoj!

Gradove Bezgrešne želi posvuda osnivati
Po cijelom svijetu istinu o Bogu otkrivati.
Od tog ne vidi službu uzvišeniju ni dražu,
a redovnici njemu u tom radu pomažu.

Uz pomoć knjiga i časopisa oni se bore
da Crkvu katoličku snažnijom tvore.
No njihov apostolat u kušnje upada,
kad dođe rat u Poljsku i narod strada.

S jedne strane Njemci a s druge Rusi,
Pa Maksimilijan brzo zatvor okusi.
Na blagdan Bezgrešne pustit ga htjeli,
al ga uskoro u logor Auschwitz odveli.

Maksimilijan tu logoraško odjelo prima
A potom je izložen mnogim ruganjima.
S osmjehom na licu sve to podnosi
Jer u srcu svom snažnu vjeru nosi.

Poljak jedan uspjeva pobjeći iz logora
pa ih sad iz osvete deset umrijet mora.
Franjo jedan shvati da se i o njem radi,
Da i on u smrt mora, u taj bunker gladi.

Za obitelji plače, al tu ne postoji obrana
no postoji hrabro srce oca Maksimilijana.
Maksimilijan se javi ići mjesto njega,
u herojskoj ljubavi za svoga bližnjega.

Puno lakše bi im bilo da su ubijeni
Nego tako u mali prostor zbijeni.
U zapomaganju se presuda prima
Al sreća da je Maksimilijan s njima.

On im oči duše prema nebu otvara
Pa se bunker polako u kapelu pretvara
Molitva i pjesma otamo se ore
Makar ih glad i smrtne muke more.

Svoje oči sad u vječnost upiru
I jedan po jedan mirno umiru.
Pred Veliku Gospu bio je taj dan
kad na red dođe i Maksimilijan.

Tri tjedna gladi primakla se kraju
Pa mu sad u ruku injekciju daju.
Dok ovakva smrt mnoge slama
on umire s molitvom na usnama.

MAKSIMILIJANE, SVETI OČE
IZMOLI SNAGU ONIMA
ŠTO KROZ MUKE KROČE.

TI SI PROSLAVIO BOGA U SVOM TIJELU
U HEROJSKOJ LJUBAVI ZA BLIŽNJEG,
- U LJUBAVI NA DJELU.

A NI NAMA DANAS NE MANJKA RATA
NI NEPRIJATELJA
BEZ TENKOVA I GRANATA.

PO ODIJELU ČESTO NE ZNAŠ TKO SU ONI,
AL PO DJELU - MOŽDA I MASONI.

SAČUVAJ NAS BOŽE OD NEPRIJATELJA I RATA
I KAD NAS ZLI U ZAMKE HVATA

I KAD NAS SVIJET NEPRAVEDNO SUDI
SVETI MAKSIMLIJANE
TI NAM PRIMJER BUDI.

Znatel' istinitu priču o ovom mladiću
Što se rodi davno u francuskom gradiću?
Zašto se na slikama prikazuje sa psom
i zašto mu je šuma postala ko dom?

Dugo su mu roditelji bez djece bili,
a želju svoju pred Bogom nisu krili.
Godinama Bogu prinose molitveni žar
pa im Bog dade malog Roka na dar.

Kršćanski odgoj od roditelja prima
i od njih uči milosrđe prema ubogima.
Majka mu one najzapuštenije pohađa
pa se i u Roku ljubav za sirote rađa.

Osim do siromaha i do crkve rado ide
a tamo ga Božje oči u klečanju vide.
Na koljenima Roko uči ljubav za Boga
a u služenju ljubav za bližnjega svoga.

Kad sa dvadeset godina roditelje izgubi
on Boga i siromaštvo još više uzljubi.
Sve što je imao Roko uze pa proda,
a onda to razdijeli, siromasima poda.

Do Rima želi poći, u dugome hodu,
sa štapom u ruci i tikvicom za vodu.
Nije mu važno kako mještani ovo vide,
preko Pirineja i Alpa ko siromah ide.

Čim prijeđe granicu čuje loše vijesti
da će u Italiji mnoge u bolesti sresti.
Kuga je zavladala u selima i gradovima,
a za dvorit bolesnike premalo ih ima.

Opasnost je za svakog da se zarazi,
al ovaj mladić im prilazi, na se ne pazi.
Nepodnošljiv zadah posvuda krene,
jer i smrt je pokosila mnoge zaražene.

Svoju mladost Roko želi bolesnima dati
pa će sa tom molbom pred bolničare stati.
O, nećeš ti moći udisati toga smrada! -
Upravitelj ga odvraća od gledanja jada.

A zašto da mi svoj život štedimo,
kao da mi više od Isusa vrijedimo?
On je Bog, pa je htio biti poput sluge
zato bi i mi trebali živjeti za druge!



Zadivljen sada pored takva odgovora
upravitelj shvati da ga pustit mora.
I tako Roko, u zemlji ovoj stranac,
živi kao milosrdni samaritanac.

U jednom mjestu nije mogao stati
pa je i drugdje htio bolesne njegovati.
Želeć da se za teže slučajeve brine
ide od jedne do druge pokrajine.

Kad je već jenjavala bjeda duboka,
kuga ipak nije zaobišla ni Roka.
Kao i rane i uvrede ljudi ga stižu,
pa se osjeti sam ko Isus na križu.

U toj svojoj muci u očaj nije pao,
da ova bol vrijedi dobro je to znao.
I tako šuma i koliba kraj potoka
posta dom za slugu Božjeg – Roka.

I dok on tu muku strpljivo podnosi
jedan pas mu redovito kruh donosi.
A kad vlasnik opazi što to pas radi
prati ga u šumu pa se jako iznenadi.



Taj čovjek je plemić Gottard bio
što se sada i sam nad Rokom sažalio.
Brinuo se za njeg sve do ozdravljenja,
makar bolest Roku izgled puno mijenja.

U domovinu se vraća, u ratno vrijeme
a sad od mještana prima novo breme.
Nitko ga ne pozna ni od njegova roda,
stog' svi misle da je stranac i uhoda.

Rokov stric je bio načelnik u gradu
pa ga njemu na presudu dadu.
Lice Rokovo bi nepoznato i stricu
te ga on dade bacit u tamnicu.

Tu je pet godina, a ni za što kriv
i još će, misli, samo kratko biti živ.
Kad osjeti da je kraj svećenika želi
da mu svete sakramente udijeli.

A kad svećenik do ćelije doći treba
vidi je svu obasjanu svjetlom sa neba.
Trideset treća godina zadnja mu bila,
kad se duša mirno Bogu preselila.



Mještanima sada čuđenje na licu
kad vide koga su osudili na tamnicu.
Kasno mještanina tog srce im prima
i sad ga pokapaju s velikim počastima.

I KAD SRCA BIVAJU OD KAMENA TVRĐA
SVETI ROKO BUDI NAMA
PRIMJER MILOSRĐA!

MOLI ZA NAS,
PA DA I MI SPREMNO SLUŽIT ZNAMO,
DA NE ŠTEDIMO ŽIVOTA,
VEĆ SE NA SLUŽENJE DAMO!