U šesnaestom stoljeću u gradu Avili
Alonzo i Beatriz dvanaestero djece dobili,
Terezija im zadnje dijete bi, dar od Boga,
što kasnije posta uzor reda karmelskoga.

Kako roditelji bijahu života pobožnoga
I Terezija uči ljubit Boga, Gospodina svoga.
Čitat poče sve što stigne, o Bogu se zanima,
al onda se susretne i s ljubavnim romanima.

Razne ispraznosti njenu maštu pune tad
Pa za molit gubi volju, kao i za rad.
Po naravi pričalica, rado društvo traži,
a sređivat tijelo – posao joj to najdraži.

Da razgovorom nasmijava, osobit joj dar,
pa uz nakit još je krasi i taj neki čar.
U očima ovog svijeta ljepota se tu vidi,
a njoj glavna želja bi da se društvu svidi.

Otac sada za kćer svoju u brizi izgara,
pa je posla da se uči kod časnih sestara.
Tu sad gleda primjere drugačijeg života,
i spoznaje što je prava, nutarnja ljepota.

I nju sada želje u samostan vuku
pa promisli i donese životnu odluku.
Upoznajuć sebe i slabosti svoje duše,
vidi da je čari svijeta u ponore ruše.

Odlazak u Karmel nije bio bez boli
kad ostavi sve one što joj srce voli.
Sa dvadeset godina ušla je u novi svijet,
a za onaj vanjski želi potpuno umrijet.

U velikim odricanjima anemična pada,
četiri dana ukočena jer nemoć je svlada.
Već godine prve posve tijelo iscrpila,
da je već na postelji kao mrtva bila.

Iz mrtvila tog ipak usta, pa se oporavlja
i dolazi polako do vrlo dobrog zdravlja.
Ideali oni sveti nekako se negdje sruše,
pa Terezija sad upada u osrednjost duše.

Ćakulanja opet voli i oko sebe druga lica,
i godinama živi otad kao mlaka redovnica.
Živi tako, dan za danom, osamnaest ljeta,
zaboravlja svoja nekoć obećanja sveta.


Ozračje u samostanu tomu doprinese
jer pravila stroga reda baš ga i ne rese.
Klauzure nije bilo, a skoro dvjesto sestara,
osim toga, kod njih nema za svetošću žara.

Sve su se prepustile tom osrednjom duhu
pa je mlakost vladala u redovničkom ruhu.
A ako bi koga bilo drugačijih, svetih htijenja,
tu osobu čekala su razno razna poniženja.

Tako lako je živjeti bez velikih zalaganja,
I tako lako postati rob takvoga stanja.
Tereza to dobro vidi i osjeća neki zov
da ostavi udobnost i započne život nov.

Isus joj u tomu svojom milošću pomaže
a slobodu ima izabrati ono što joj draže.
Pakao joj pokaza i jednom mjesto za nju
ako nastavi živjeti u tom nemarnu stanju.

U drugom viđenju vidi Isusa izbičevana
a nije joj bez razloga ta milost bila dana.
Pravo obraćenje Terezija tad doživljava
I od mlake redovnice posta ona prava.


Obnovu Karmelskoga reda želi i stvara,
nova pravila donosi puna novog žara.
Bosonoge karmelićanke Terezija osniva,
i to sada neki sasvim novi Karmel biva.

Ni svećenici, ni časne sestre niti poglavari
nisu je podržavali u toj vrlo važnoj stvari.
No ona se ne koleba, za dobro se bori
i trideset dva samostana nova otvori.

Želju za spasom duša u njima ona budi
a ozbiljan život duše i molitvu im nudi.
Odrekla se uživanja i svakakvih ludosti
pa joj dušu tad urese mnoge kreposti.

I sestre su se sad revnije na posao dale,
a u životu ograđenom ne fali ni šale.
Ono prvo, ono glavno Terezija ih podsjeća:
'Samo Bog je dovoljan.' I u Njem je sreća.

Isrpljena od naporna rada u starosti preminu,
u šezdeset sedmoj ode u nebesku visinu.
Tako prosječna sestra posta sveta žena,
a i crkvenom naučiteljicom bi proglašena.


TEREZIJO IZ AVILE,
ŠTO VELIKOM TE CRKVA ZOVE
POTAKNI I DANAS SRCA
DA ŽELE VIŠE, DA ŽELE ŽELJE NOVE.

MOLI DA U CRKVI BUDE VIŠE SVETIH ZVANJA,
VIŠE ONIH ŠTO IM SRCE O NEBESKOM SANJA.

MOLI ZA NAS SESTRO DRAGA,
TEREZIJO IZ AVILE,
DA BI RADNJE I MOLITVE NAŠE
BUGU DRAGE BILE.
...