Neuk pastir na španjolskim pašnjacima
Od malena ljubav za Božje tajne ima.
Presveti sakramenat najdivnijim blagom smatra
i o Isusu tu prisutnom često on razmatra.

Želio je čitat, pisat, o Isusu više znati
ali novca nije bilo da se učitelja plati.
Dosjeti se prolaznika, tamo stado goni
pa slovo po slovo nauče ga oni.

Siromašni roditelji bolje nisu znali
pa su ga u službu ko pastira dali
Bogati gospodar bi mu kao otac sinu
njemu htjede sve darovat u baštinu

No ne htjede Paskal bogatstva gospodara
njemu je do Boga stalo, a ne do para.
Franjinim stopama odvažno on gazi
sa osamnaest godina u samostan ulazi.

Želi biti samo brat franjevačke družbe
ne smatrajuć se dostojnim svećeničke službe.
Divan primjer franjevcima a i nama pruži
kako se Bogu i svom bližnjem služi.

SVETI PAŠKO, FRANJEVAČKI SIROMAŠNI BRATE,
NEK MOLITVE TVOJE I NAS SADA PRATE
NEKA BUDE VIŠE POŠTOVANJA ZA HOSTIJU SVETU
JER TO JE BLAGO UISTINU NAJVEĆE NA SVIJETU.

Pola tisućljeća od onda prođe
kad mali Filip Neri na svijet dođe (1515)
Otac i majka pobožni oboje,
sina Filipa u vjeri dobro odgoje.

K dominikancima često ide, u crkvu sv. Marka
gdje za Boga u njem raste ljubav žarka.
Tamo će Božja milost još više dušu orositi,
tamo uči i kako nepravdu strpljivo podnositi.

Nebo srcu domovina, a Firenca rodni grad,
sred ulica bučnih on osjeća za Bogom glad.
Otac misli da bi Filip mogao poći kod strica
na posao, u trgovinu, među neka nova lica.

Filip vidi da to nije posao za njega
pa ostavlja trgovinu i odriče se svega.
Ko siromašan hodočasnik u Rim se uputi
a što Bog s njim još kani Filip i ne sluti.

Dok se tamo školovao posjećuje i bolesnike,
poučava mlade i sreće mnoge beskućnike.
U katakombama se često od svijeta skriva
i tamo satima i noćima u molitvi biva.

Smatrao se nedostojnim svećenikom biti
al u trideset i šestoj i on će iz tog kaleža piti.
Dar je to velik i odgovornost golema,
al on se svom pozivu posvećuje posvema.

Isprva je kanio u Indiju kao misionar poći
pa će s tom molbom i svetom Ignaciju doći.
No Ignacije sveti još ga ne šalje iz grada
a Filip na ulicama nađe svoje polje rada.

Oratorij želi osnovati, mjesto za mlade,
da im tu nauk o Bogu i svecima dade,
da se tu druže, da Boga skupa mole,
da dobro čine i po kršćanski se vole.

No nije samo mlade vodila ta ruka,
bio je obnovitelj klera i vjernoga puka.
U ispovijedima bi duge sate provodio,
u razgovorima duhovnim Bogu puk vodio.

Rode se tako i mnoga svećenička zvanja
pa tad o novom svećeničkom redu sanja.
Odobrenje od pape Grgura trinaestog dobiva,
pa svećenički red oratorijanaca osniva.

Radosna je duha i ničije društvo mu nije smetalo
pa se i mlado i staro na ulici s njim rado sretalo.
I sa papom i sa svima ko otac i majka je bio,
pa se i Duh Sveti u srcu njegovu rado nastanio.

Ko vatrena kugla Duh Sveti mu dođe
probija dva rebra i do srca dođe,
Srce mu se Duhom Svetim čudesno proširi
pa plamen Ljubavi Božje još više raspiri.

Svetac taj što mnoge primjerom zadivi
do svoje osamdesete godine poživi.
Iako je često bio u mukama i bolesti
u veselju duše dao se sresti.

SVETI FILIPE NERI, RADOSTI RIMA GRADA
PUN DUHA SVETOG DOĐI I NAMA SADA.

MOLI FILIPE SVETI I DANAS –
ZA KLER, ZA PUK, ZA DJECU I MLADE,
DA ŽIVOT SVOJ NA ČVRSTOM TEMELJU GRADE.
...

********** SV. IZIDOR, (zaštitnik poljodjelaca)****
Zaštitnik Madrida Izidor je sveti
vrijedan radnik na njivama i zimi i ljeti.
Bogu je htio služiti obrađujući polja
i u svom je radu gledao što je Božja volja.

Svaki dan se trudio i na misi biti
No radnici ga optužiše da želi dangubiti.
Gospodar da se uvjeri na njivu ode
Al u čudu gleda anđele gdje plugove vode.

Nije više sumnjao u pošten rad Izidora
ni da ga na molitvu pustiti mora.
Tako Izidor uz rad ni moliti ne staje
pa i nama time dobar primjer daje.

Svetac ovaj rođen u Madridu gradu
uzor je ljudima u težačkom radu.
Težak rad i duh pokore to mu ne bi tuđe
da se bori za spas duša - rad mu bi oruđe.

U zrelim godinama Izidor se oženio
A u pobožnosti svojoj nije se promjenio.
Jedno dijete je imao pa ga brzo izgubio
no i u tom on je volju Božju ljubio.

U godini pedesetoj na smrt se pripravio,
A nakon smrti njegove Bog je znak ostavio.
Pokopan je bio na groblju svetog Andrije
a nakon četrdeset ljeta - tijelo isto ko prije!
...
Izidore sveti, čuvaj naše radnike u polju
da u svom radu traže Boga i Njegovu volju.
Moli za sve one što se muče u napornu radu,
bilo da na selu žive il negdje u gradu.
...

SAMOSTANE MNOGE RESI JEDNA SLIKA
A TO JE ALOJZIJE SVETI – UZOR REDOVNIKA.
SVI DVORCI GA NISU ZADRŽALI U SVIJETU,
SIROMAŠAN UMIRE U DVAEST TREĆEM LJETU.

MOLI ZA NAS ALOJZIJE I ZA SVE MLADE
DA SE ČISTOĆA DUŠE VIŠE CIJENIT ZNADE.
I KAD STIDLJIVOST NIJE VIŠE NA CIJENI
SVETI ALOJZIJE MOLI – DA SE TO PROMIJENI.

Iz grofovske obitelji Alojzije poteče
No zbog Kraljevstva Božjeg svega se odreče.
Makar je otac u njemu gledao nasljednika
Mi ga se sjećamo ko uzorna redovnika.

Ljubav za Boga od majke primi najviše
Pa već kao dječak pobožnošću diše.
Otac, vojskovođa, makar sina jako voli
Ne želi da dugo kleči i kraj kreveta moli.

Sa deset godina Alojzije zavjet daje
Da u čistoći djevičanstva zauvijek ostaje.
Što je još o tom mogao znati
Da bi takav zavjet mogao dati?

Milost Božja rasla je u njegovoj duši
A on svoj zavjet nikada ne sruši.
Gospu uzima za pomoć u tom hodu
Te izbjegava svaku grešnu prigodu.

Predviđali su mu budućnost sjajnu,
Kad on svojima otkriva svoga srca tajnu:
da kod isusovaca hoće svećenik biti! -
a oca to pogađa i želi ga spriječiti.

Uvjeren je otac da će učiniti što valja
Pa odvodi cijelu obitelj na boravak kod kralja
No taj život nije utjecao na mladića
Neobično skromnog i stidljivog plemića.

Još dvije godine otac ga ne pušta
Al Alojzije u odluci čvrstoj ne popušta
A onda ga konačno pusti i blagoslov da
Jer da je Bog iznad svih – i on to zna.

Kraljevske dvorce za sobicu mijenja,
Bog je u središtu njegovih htijenja
Uzor poniznosti i anđeoske čistoće
Kanio je činit samo što Bog hoće.

Razboli se u drugoj godini novicijata,
Al se mirno priprema za nebeska vrata
O tom i majci pismo utjehe piše,
Da vedrinom i spokojem zadnje sate diše.

Na putu prema vječnosti ništa ga ne koči,
u dvadeset trećoj čvrsto sklopi svoje oči.
Na slavu Božju taj je život bio
A zato je i Bogu Ocu Alojzije bio mio.
...
SAMOSTANE MNOGE RESI JEDNA SLIKA
A TO JE ALOJZIJE SVETI – UZOR REDOVNIKA.
SVI DVORCI GA NISU ZADRŽALI U SVIJETU,
SIROMAŠAN UMIRE U DVAEST TREĆEM LJETU.

MOLI ZA NAS ALOJZIJE I ZA SVE MLADE
DA SE ČISTOĆA DUŠE VIŠE CIJENIT ZNADE.
I KAD STIDLJIVOST NIJE VIŠE NA CIJENI
SVETI ALOJZIJE MOLI – DA SE TO PROMIJENI

Don Bosko sveti, pogledaj sa neba
na žednu mladež koja Boga treba.
Moli za sve one što ih ulica odgaja
nek im ljubav Božja srca osvaja!
...
Ivan je bez oca ostao sa godine dvije
u siromaštvu rastao, al tužan bio nije.
Bistar i veseo dječak, knjige i igru voli,
vršnjake okuplja za igru, al s njima i moli.

Obitelj je živjela od obrađivanja polja
al taj rad za Ivana ne bi Božja volja.
Od jednaeste godine svećenik želi biti
al brat Antonio je ljut, to ga ne veseli.

Ivan je svejedno istom željom plamtio
upijao Božju RIječ i propovjedi pamtio.
Još ko mali sanjao je mnoštvo što ga sluša
pa sve više gori željom za spas mladih duša.

Pobožna majka shvaća Ivanovu želju
i ne želi stajat na put njegovu veselju.
Da to košta puno žrtve majka dobro zna
al Ivana ne odvraća od ostvarenja sna.

Kad Ivan svećenik posta posla se lati
a u nevoljama raznim Gospa mu je mati.
Protivnici razni zadavali mu muke,
al on se pouzdano predaje u Božje ruke.

Broj dječaka s ulice oko njega je rastao
pa je tako i njegov oratorij nastao.
Kad ih se toj ustanovi oko četiristo pridruži
i majku zove, a ona rado dođe da im služi.

Franju Saleškog dječacima za uzor stavlja
a kod mnogih se i svećeničko zvanje javlja.
Tu don Boska misli o novom redu vode
pa se tako, Božjom voljom, salezijanci rode.

Među dječacima je osobito zapamćen jedan
koji je bio veseo, pobožan i vrijedan.
Petnaest je godina živio, a Boga proslavio
kao uzor mladima: sveti Dominik Savio.

Za don Boskova života -njih trista tisuća
što im ustanove njegove bijahu kuća.
Šest tisuća svećenika, trinaest biskupa otuda
a učenici njegovi svjedoci su i drugih čuda.

Jednom je hostija na broju bilo premalo
al za kolonu veliku ipak nije ih nestalo.
Bolesnici razni don Boska su htjeli sresti
i ozdravljali su mnogi od svojih bolesti.

Osobitu pobožnost prema Gospi je imao
a od nje utjehe i kroz snove primao.
Snovi takvi su ga pratili kroz život cijeli,
a i to bi dar što mu ga Bog udijeli.

Jednom kad se činilo da je došao kraj
da se smrt bliži, da don Bosko ide u raj,
svi mole da s njim još u Torinu ostanu
a jedan i svoj život prikaže na tu nakanu.

Tako ne bi odmora za don Bon Boskove kosti
sve do sedamdeset treće, do starosti.
Sad promatra ostvarenje snova i Božjih djela
i što učini Bog od jedne duše, od jednog tijela.
...

Don Bosko sveti, pogledaj sa neba
na žednu mladež koja Boga treba.
Moli za sve one što ih ulica odgaja
nek im ljubav Božja srca osvaja.

U obitelji Mandića nije falilo dječjeg veselja
Jer dvanaest djece bijaše u pobožnih roditelja
Leopold je bio najmlađi među njima
U Crnoj Gori se rodio, al hrvatsku krv ima.

Kao dijete uz oca na misu ide svaki dan
Pa je već od malena neobično pobožan.
Od roditelja primjer prima, ne toliko riječi
Pa još kao dijete na golom podu dugo kleči.

Upoznaje rano pravoslavce, našu odjeljenu braću
Pa uzima k srcu jedinstvo kršćana ko životnu zadaću
Duboko ga pogađa raskol među kršćanima
Pa život prikazuje za jedinstvo među svima.

U mladom srcu gorio je misionarski žar
Makar nije imao propovijedanja dar
U svom mjestu upoznaje franjevce kapucine
Njihov nesebičan rad i druge vrline.

Stupi u taj red i svećenikom posta
I dok ide preko mora domovina u srcu osta.
Neće tamo propovijedat, naredba je reda,
A on mjesto toga neumorno ispovjeda.

Za jednu Crkvu, katoličku, a ne da se dijeli
Cilj je za koji sve žrtve prikazati želi.
Ispovjeda po deset sati, a umorno mu tijelo,
Jer nije mario za odmor niti za jelo.

Za ispovijed kod njega procesije se slile
Rijeke ljudi potekoše da bi duše čiste bile.
Ljubav za grešnike krasi ovog apostola
Radi duša on ustraje i usred svoga bola.

Da prestane ispovjedat tek posluh ga na to tjera
Da prihvati i zabrane – pomaže mu čvrsta vjera.
Nije pošteđen kušnja ni raznih bolesti
Al u svom cilju Leopold se nije dao smesti.

Do sedamdeset šeste prispio je smjelo
A od raka jednjaka uvenulo mu tijelo.
Ostavlja nam primjer pravog ispovjednika
Jer u strpljenju očinskom posta Božja slika.

...
Slušaj naše molbe i sad Leopolde sveti
u želji za jedinstvom Crkve i danas nas se sjeti!
Neka milost Božja vrati k sebi zalutale
Jer Crkvi katoličkoj sva djeca njena fale.
...

Davno Solin Salona se zvao
davno biskup Duje tamo stolovao.

Odavna se časti ovog sveca slika,
davno vrijeme onih slavnih mučenika.

Davno je bio i DIoklecijan car
kojeg je gonio zločinački žar.

Na krvi kršćana gradio je slavu
pa i Duji dao odrubiti glavu.

To je samo jedno okrutno mu djelo
da u smrt baci svetog Duje tijelo.

No Duje se samo preselio k Bogu
jer mačevi dušu ubiti ne mogu.

Mauzolej carev katedrala posta
u njoj Dujin grob na ponos nama osta.

Rodom iz Sirije taj biskup dođe k nama
spomen na njeg živi usred Božjeg hrama.

Sveti Duje mučeniče, biskupe Salone
čuj molitve naše što ko zvona zvone.

Moli Boga za naš narod cijeli
da nam čvrstu vjeru svima on udijeli.