...sopćem tamo gdje vile ukraše mi dah...

Bit ćeš tu kada te budem željela.. Morat ćeš.

...Life it seems will fade away,
driffting further every day...

Mogao je biti i kraj svijeta.
Moglo je sve drugačije završiti.
Pametnije. Bolje.
Možda za nekoga drugoga.





Navikla sam na negodovanja.
Okretanje leđa. Prigovaranje.
Ne jer sam loša.
Jer me ne kuže.

Brineš kako se osjećam, no ja ne.
Barem pokušavaš.
No ne ide ti baš najbolje.
Mariš za nešto drugo.
A ja ostala postrance...
Ne zamjeram.

Nezahvalno mrtva.

Pogodi opet.
Čini se drugačije, smirenije, jednostavnije.
Zatočena u vlastitim namjerama.
Jesi li?
Jesam.
Ponovo. Iznova. Opet.
Rođena iz pepela.
Feniks?!?
Nikako.





Možeš li uopće sa mnom na kraj?
Možda je kasno.
Muški ne plaču.
Trebao bi to znati.

Opet sam ovdje.
Tako prokleto uporna.
Nedostižna.
Ma zar?

Želiš me? Uvjeri me.
Ne želim biti još jedna.
Kakav je to uopće niz?!?
Da su barem bile
nešto.
Kako možeš?

Napokon Božić!

Eto ga.
Došao je i taj dan.
BOŽIĆ!!!

Baš smo ga svi očekivali nekako s
nestrpljenjem i očekivanjem
nečega što možda
već dugo potajno
želimo.

Zima je.
No šteta je što ipak
za Božić nema snijega. Baš šteta.

Noćas smo moji frendovi i ja
Božić dočekali u parku
pred crkvom.
Svi su bili nekako sretniji
no obično.
Izljubili smo se i izgrlili te smo
išli jedan do drugoga i čestitali si Božić.
A park je bio krcat.

No nisu svi sretni.
Neki pate za nekim s kim bi htjeli koračati
kroz snijeg,
smrzavati se iza zida kuće ljubakajući se,
pate za držanjem za ruke.
Neki jer su sami.

Takvih se rijetki sjete.

Dobila sam upravo ono što
sam htjela.
Iako svoje ni nisam tražila.
Samo mi je žao što njima nisam ništa kupila.
No sad je gotovo.

Nećemo o tužnim stvarima.
Trebamo malo izbaciti
tužne misli
i uvesti što više smjehova.
Ako je već većina stvari oko nas
blještava i sretna,
da pokušamo i mi?

Da.

Držite mi se.
Uživajte.
(nemojte završiti na hitnoj od silnog prežderavanja.. hehe..)

I,
što je najvažnije..

SRETAN BOŽIĆ SVIMA!!!

Čovječe, toliko je hladno da se i ona lokvica blatnjave vode smrznula..

Sljepilo života.
Predmeti spoticanja bačeni
iz džepova. Zaboravljeni?
Ni slučajno..

Ranjave ruke skrivene
ispod dekoltirane majice.
Nekakvi prokleti šareni uzorci.
Luđaci namiguju
kroz rupice na hulahopkama.

Sramoćenje zapisano
na klupi.
Smije se na glup način.
I ne odustaje.

Neprestano prigovaranje.
Idemo unatrag.
Vršci prstiju izviruju
iza vrata.
Ništa.

Gušimo se u vlastitim glupostima.
Malo će nas ostati.
Kako za koga;
sutra
neće svanuti.





Hm.
Nije prošlo dugo.

Kod kuće sam.
Nismo otišli do grada.
Bili malo kod frenda, igrali PES,
pilo se, pjevali smo na karaokama..
Malo zabave.
A mene zub tako boli..

Otšla sam nešto prije deset.
Nije mi se više dalo.
Duram i duram i duram.
Tj, trpim. (izrazimo se pravilno..)
Sva sam u klincu.
Zaspala sam kraj kamina.
Tako mi je godila toplina.
Popila tabletu.
Ne pomaže.
Probala sve i svašta.
Ne pomaže.
I rakiju grgljala..

Dođe mi da napišem novu pjesmu,
no neda mi se.
Ovo gore mi je sad palo napamet, pa, eto toliko,
da zapišem.
Iako i nije baš nešto.

Još mi je sve to nestvarno.
Sutra je Badnjak.
Baš super.
Obožavam Božić. Tako se osjećam lijepo.
Šteta je što je većina upropastila
pravi smisao Božića.

Glavni im je cilj kupiti i dobiti savršeno
odabran poklon (što skuplji, to bolji?!?),
pretvoriti svoju okolinu u grozan kič
(ja sam za umjerenost), nažderati se do bola
i kasnije završiti na hitnoj.

Baš na televiziji slušam kako
ima ljudi koji pate od blagdanske
depresije.
Ma daj molim te..

"Sindikalna košarica je poskupila,
iskopčat će vam struju,
stari će ti po tko zna koji put ostati bez posla,
stara krpa kraj s krajem i pita se
ZAŠTO DOVRAGA JOŠ DIŠEŠ?!?"
(par riječi iz našeg skeča o smislu Božića)
Pokušali smo prikazati pravu ljudsku glupost
i neznanje. Lakomost. Pohlepu.
Pokušaje pronalaska onog pravog smisla Božića.

Zna li još uopće tko zašto zapravo slavimo Božić?!?!
Očito da ne.
Barem se tako ponašaju.
Cijela strka.

Sve je ovo rečeno "s brda s dola".
Što god mi je padalo na pamet.
Moja neshvaćanja, ljutnje,
zadivljenosti, sreća,
ludosti, mišljenja..
Što trebam misliti?

Zasad ništa. hehe..
Nema nastave.
Samo opuštenost,
različita viđenja ovog svijeta
i glupost.

Glupost.
Koja je strašno neizmjerna.

Funkcija srednjeg prsta

Srednji prst ruke obavlja mnogobrojne funkcije.
Možeš njime skidati snijeg s auta.
Šarati po zamagljenom prozoru.
Srednjim prstom grabiš filu s kolača.
Nožnim srednjim prstom možeš udariti
o rub kreveta ili ne daj Bože dasku
za peglanje.
Srednji prst ruke je najduži prst.
Zato i strši.
Zato i obavlja najefikasniju ulogu.
Veli - fuck off!

Šiške prebačene preko dubokih očiju..

Grizemo se..
Savjest.
Predodređeni za glupost.

Telefon u ruci.
Po dlanovima razlivena zelena tinta.
Prinosim prste usnama.
Opće zgražanje.

U zjenicama opet crni obrisi.
Nacrtani osmjesi.
Purpurno obojene usne.
Plač.

Ogrlica je kliznula ni bijeli vrat.
Završila na tepihu.
Neka leži. Dolje.
Sama, crna.
Otežano disanje.
Tamni korzeti stisnuti uz tjelesa
djevojaka. Najtužnijih.
Nadasve drugačijih.

Nazovi i ti mene.
Želim. Opušteni prsti
niz rub kreveta.
Pokrivači od baršuna.
Tinta. Crvena ovaj put.

Gotovo je.
Gotovo je

E da. Ovo nije pjesma.
Samo izljev trenutne inspiracije.
Riječi. Jedna do druge.
Sklad.





Ne želim se svađati.
Pokušavam biti dobra.
No ne ide.

Ne preseravam se pred mesarima.
Niisam najljepša u razredu.
Ipak meni nije od životne važnosti odabrati
odgovarajuću maskaru.

Cure, nemojte se odmah pronaći u ovome..
Ne mislim na vas.. hehehe...
Inače se želim družiti sa cajkama..
Daa. I ja mislim. Hehe..

Pokušala sam biti dobra.
Ne buniti se. Ne vikati. Htjela sam im reći to u lice.
Sve što mislim. No neda mi se
nadglasavati.

Družim se s kim hoću.
S takvima neću.
Moja osobnost ne
odgovara cajkama.
Ni njihova mojoj.
Ja sam svejedno drugačija.
Nisam namrljana najnovijim
sjajilom i ne nosim
naj minicu iz New yorkera i nisam udaljena milijun
svjetlosnih godina od stvarnosti.



Vrijeme prolazi.



Glazba Sonate Arctice tako opušta.
NE CAJKE!!

Neželjene mrvice na tuđem stoljnjaku

Evo me upravo sam došla izvana.
Nisam više mogla ostati koliko je hladno.
Smrzla sam se.
Sad su mi ruke počele trnuti.
Neugodan osjećaj.
Nos mi crven, ne osjećam noge,
kosa mokra od magle (a kapa negdje na žutoj polici u sobi).

Ali lijepo je sve to.
Pogotovo kada imaš nekoga tko je toplokrvan
koji te grije dok si vani.
I koji ima frćkavu kosu.. hehe...

Hitna je prolazila.
Samo sam se nekako čudno naježila.
Ruka u ruci.
Ispucane usne (gdje je labelo?).
Smiješci na licima.
Iako je prokleto hladno.

Strašno je to kako su ljudi zavidni i prokleti.
Guraju svoje velike noseve
u tuđe živote.
I uspijevaju napraviti pomutnju.
Iako pokušavamo ostati normalni.

Što znači biti normalan?!?
Hm...?

Neželjene smo mrvice na tuđem stoljnjaku.
Trn u oku.
Mrlja na betonu koje se treba riješiti.
Kome je potrebna prazna kutija cigareta ako u njoj
nema cigareta?

Ne trebamo ih.
Ne zaslužuju ispunjavati prostor u našim
srcima koji je predviđen
za dragost.
Nešto lijepo.
Blještavo. Šajni.

Dođeš pred njih.
Ne kažu ti ništa u lice.
Daju ti bezvrijedan poljubac.
A kasnije te satru.
No ne damo se.
Barem ne
još.
Ima nas za osvetu.
Iz nas umije izaći ono najgore.

Crni lak i krv koja curi
iz zanoktice.
Boje se dobro slažu.
Ne smijem prinositi prste ka ustima.
Pronašla sam mačku.
I dala joj ime.
Mirica.
Prilično fensi ime za jednu mačku.
Ee, da.

Na neke ljude uvijek mogu računati.
Na neke ne.
Nekima ne smijem ni vjerovati.
Neki nisu dostojni da im vjerujem.

Sve treba zaslužiti.
"Lijepe oči" više baš i ne prolaze.
Trebaš se isprsiti.
Biti glasan.
Buniti se.

Ne dati da te pokopaju,
a da to
nisi ni
primjetio.

Postoji li nešto ljepše od dvojke iz matike?!?

Evo upravo sam došla iz škole.
Nisam ostala na fizici.
Još sam jučer rekla da ako dobijem
dva da neću ostati na satu koji je poslije matematike.
je... još u četvrtak moram dobiti dva iz testa.
tako je dobar osjećaj..

Tri žemske nisu uspjele,
te već imaju zaključenu jedinicu.
matematičarka
i ja smo uspjele. hehe..
svi su nam bili ogromna podrška.
Pogotovo frend s kojima sam pod latinskim
sjedila na podu.
I mama i tata i dečki iz ulice..
I dora
koja me sinoć još ohrabrivala.
ma svi
koje volim..

Cijeli sat sam odgovarala.
I bila je zadovoljna. napokon.

E sad mi samo treba pisati
2 u onoj kockici gdje ide zaključna.
bi će to sve dobro.

Ohrabrilo me sve ovo.
Samo se smijuljim i nosam sa sobom
gomilu papira na
kojima sam vježbala
zadatke.

Tako sam zadovoljna.
Još u četvrtak izlet.
Ima li boljeg?
Ima?

Post je bezveze.
Ali morala sam ga napisati.
Morala sam
reći koliko sam sretna.
Zbog jedne male stvari (za mene je ogromna...)

Gladna sam.
Idem nešto jesti.

Odoh.

i usput,
držim instrukcije iz matematike
za samo 30 kuna po školskom satu..

hehe..
malo sutra.

Ab ovo (u prijevodu s latinskog; Od jajeta, tj. od početka)

Eto mene.
Sve je super (i sve je za pet)..
Lijep dan danas.

Ona reklama za plidentu je tako bezveze.

Živcira me moja stolna lampa koja se pritiskom
na dugme neće ugasiti.
A danas sam se smijala i smijala i smijala...
Igrala nogomet s dečkima
na ulici.

Rekli su mi da bih za život mogla zarađivati
od stand-up nastupa
(ili kako se to već zove?!?).
Oponašala sam ženskice iz razreda
kada pričaju o novim čizmama, minici
i šminki..

(Wow, gdje si kupila te čizme?
tako su fenomenalne.. joj, jesi vidjela onu žensku kako se
udebljala? nešto prestrašno..
ups, moram ići popraviti šminku, sad će odmor,
dečki me ne mogu vidjeti ovakvu, frizura mi je totalni mess-up..)

Nešto grozno...

Frend i ja pola latinskog prosjedili
u dnu razreda na
podu dok
je ženska ispitivala.
I napričali smo se..
I naslikavali..

Napokon sam skužila kako promijeniti dizajn.
jee!! super..
bit će i od mene nešto.. hehe..
(koji je to problem bio..)

Kod nas cijela strka..
Škola, zaključivanje ocjena,
božićna priredba..
svi šize,
svi su u svom svijetu,
svi razmišljaju o Božiću.

I mi isto.
I sanjamo o dvojci iz matike.
A, bit će i to.
Nadam se.
Još ove godine..
hehe..

Ma sve će biti u redu (joj, kako smo optimistični..)
Ee, da.
Čujemo se,
vidimo se,
čitamo se (ovo ČITAMO SE tako glupo zvuči...)

zdravPo

Nešto, skriveno iza kapaka.. Samo moje..

Nestati.. Jednostavno nestati..
Skutriti se negdje, sama.. I maštati..
Neda mi se više biti
jaka. I izdržljiva.
Misliti na neke ljude.. koje baš i ne poznam..
a željela bih..
A željela bih..

Luda sam. Čudna u zadnje vrijeme.
Rekli su mi da se sve manje smijem,
iako nije istina.
Smijem se. Samo oni to ne vide.

Hoću nekoga određenog.
Koji to ne vidi. Grozna sam.
Nekoga s plavim ili zelenim okama i dugom kosom.
S dugom kosom..

Puklo me nešto. I ja bih voljela znati što to.
Želim nekoga drugačijeg.
A sličnog meni.

Neprestano sam okružena dečkima. Starijim dečkima.
Jedina sam cura u društvu.
I lijepo mi je s njima. Ne smatraju me klinkom.
I predivno se osjećam.
Ali to nije to.

Fali mi netko.. koji ima ono nešto..
Ma kako da to objasnim?!
Ni neću. Znam na što mislim.

No zar je i važno?

Neću i ja sad razvesti priču
kako mi nešto treba. Kako nešto želim.
Ne želim tužan post.
Ovaj će nekako upravo to i biti.

Ma glupost.
Previše osjećaja je izbačeno van.
Ne valja.
Flegma?
Ne uvijek. Ne svuda. Ne za svakoga.

Nema ovo smisla.

Ili ipak ima?!?

Gledam reklamu za Axe efekt.. (la la na na lala..)

Hm, već je nedjelja. Vrijeme tako brzo prolazi.
Dobro je samo što se uspijem
zabaviti petkom i subotom
i u potpunosti zaboraviti na školu, osobito na
matematiku.

Sinoć smo bili u "dotičnom bircu".
Tako sam se dobro zabavila.
Potrošili smo novaca i novaca.
Cijelu večer je svirala muzika po mom ukusu
i zbog toga je bilo sve još bolje.

U tom dotičnom bircu inače ne puštaju narodnjake
i zbog toga mi je strašno drago.
Tu se pretežito skupljaju gimnazijalci, metalci, rockeri, a ne cajkuše.
Nisam sigurna, ali samo u džuboks
je ubačeno oko tridesetak kuna.. hehe..

Upoznala sam i dvojicu novih, dotičnih likova.
A takvih kod nas i nema puno.
I to je veelika šteta. Barem za mene.

Jedan ide sa mnom u školu, ali ga baš nisam poznavala.
Ima DUGU CRNU KOSU, crvene starke i baš je
simpa. Baš super.



Drugi mi je, kada sam frendove žicala kovanice
za džuboks, istresao kovanice
u ruke i rekao da ovu on časti. Ee, da.
Imao je marte, lance na hlačama,
kožni kaput i kozju bradicu,
tamnu kosu i
plave oči.

Neko vrijeme smo pričali,
onako o glupostima i na plazmi
gledali spotove AC/DC-a i Iron maidena.
Baš mi je bilo lijepo biti
u društvu nekoga tko je sličan meni,
mome oblačenju i tko je u svijetu u kojem sam i ja.

ZAŠTO TAKVIH LJUDI OVDJE NEMA VIŠE?!?!

Baš sam danas mami rekla kako bi bilo dobro da se odselimo.
Nekud. Gdje nisu svi ovako jadni i svi
na isti kalup. Gdje svi i sve mora biti isto.
Rekla je da će se to dogoditi prije ili kasnije.
Ali hoće. Nadam se.

Ali ne bih voljela ostaviti sve svoje frendove i
drage osobe.
Mjesta za koja me vežu neki posebni događaji.
Ipak sam tu odrasla.

Imam neke besmislene želje.
Besmislene za druge.
Meni su sasvim ok. haha..

Nikada neću uspjeti promijeniti svijet
i napuhane glave drugih ljudi.
Ne volim kada me žele promijeniti,
niti sigurno oni vole kada ih se pokušava promijeniti,
ali bi trebali skužiti
da se ponašaju šašavo, glupo i nedostižno.
Gluposti.

Neću ni pokušavati.
Jednostavno ću truditi se izbjegavati takve ljude.
Ili nešto.

Danas sam u trgovini vidjela lika
u kožnoj jakni, s dugom kosom, majicom
na kojoj piše
AC/DC i s martama.



Od tada me nešto puklo i
odlučila sam skupiti novce i kupiti si marte.
Već me živcira kako mi se
starke brzo raspadnu.

Ne mogu opisati kako sam sretna.
Neznam, takvi ljudi me jednostavno čine sretnom.

I moja mama. hehe..
Priznajem, strašno sam vezana za nju,
a i sluša isto što i ja, spaljena je do ibera i
razlika u godinama među nama nije baš velika.
Tako da se super kužimo.
I tako..

Dosta bi bilo za danas. Rekla sam što sam htjela.

Osjećam se super.

Ah, lupila me filozofija..

Ee, da. Što je s ljudima?
Što se to događa u ovom prljavom svijetu?
Izmaklo je kontroli.. Sve..

Svi su nekako depresivni, jadni.
Poraženi od prljave, rutinske okoline.
Bezvoljni..
To je tako otužno.
Skloni depresijama i crnim mislima.

Ali ne i ja.

Iako ima dana kada bih samo spavala.
Da me nitko ne dira. Da me puste na miru.
Da budem sama. Ali to je nekada.

Kada mi ne ide sve od ruke,
Kada nije sve onako kako sam planirala,
kada nije nešto onako kako zamislim.
Čudno je sve to.

A nekada mi treba samo malo razumijevanja
Koje mi jako pomogne.
Nečije razumijevanje koje mi ubije sve
gluposti nataložene u mojoj glavi.

Ne volim stanje stalne i potpune samoće.
Niti želim pokušavati biti u tom stanju.
Mislim, zauvijek.

Uvijek mi kraj glave čuči ona trunka
sigurnosti, hrabrosti i načina kako dalje.
Kako smjelo stupati dalje.
U nepoznato.

Ne volim kada nešto previše uzmem k srcu.
To ubija.
Treba biti flegma. No ne baš neprestano.

Nažalost, tako je.

A puno njih ima koji su trenutno sami..
Koji cmolje zbog gluposti.
Koji ne znaju što bi sa sobom koliko im je dobro..

Sretna sam. Veeliku većinu svoga postojanja.
I to je najvažnije.

Sreća.

Bez obzira na ostale napuhane gadove.
Bez obzira na ušminkane šminkerice u minjacima
i frajere sa skupim viskijem u čaši.

Bez obzira.

Ostanimo onakvi kakvi jesmo,
svoji, i samo svoji,
i NE DAJMO IM DA NAS PROMJENE!!!