...sopćem tamo gdje vile ukraše mi dah...

Ne brini, znaš da ne grizem.. Hm, zavisi u kojem smislu

Pokušavam doseći svoje
snove.
Ljepše je nego plakati.

Prezirem.
Bilo mi je drago.
Zadržat ću ponešto i za sebe.

Crna mamba.
Utjelovljena smrt.
Lupanje šakama o jasikovo drvo.
Nitko nije ništa pitao.

Izmigoljit ću se iz
bezizlazne situacije.
Ništa nisam čula.

Groteskno poimanje
mene.
Ne razumijem.
Ne poznaju me zapravo.

Sudbina određena despocijom.

Suptilne glave izviruju iz
nepregledne gomile.
Žele van.
Trenutno skrivena pobješnjelost.

Molim vrijeme.
Neka me ostavi za sobom.
Ne želim na koljena.
Smisli poteze.

Ostaje još lažna dragost.
Tek poneka kletva
i više ništa nema smisla.

Ne sanjamo više.







Šamari ne pridonose boljitku. Zavisi. Ali nije zaslužio.
Ta svakidašnja netrpeljivost posljednjih tjedana.
Ne razumije što se zapravo događa. Neće govoriti o
tome. Šuti. Pokušava ostati naizgled hladan. Iznutra
kipi. Sigurno. Nabijena kapa na glavu i teško priznanje.
Ruke u džepovima. Zagrljaj. Raznježenost na djelu.
Slučajno nabačen smiješak. Drugačija nada. Odlazak.

Pisanje o Istini. Neprestano pokušavanje u svojim
namjerama. Uspjet će jednog dana. Živo vjerujem.
Držim mu fige. Bit će sretan. A i ja s njim.

Zacrtane neke nove stvari. Proradio je inat. Dosta je
više odugovlačenja. Rješenja nadohvat ruke. Ali tako
prokleto malo nedostaje. Silni brojevi. Besmisleno.
Barem za mene. Pomažu. Daju nadu. Žele isto što i ja.
Tako sam zahvalna. Svima njima. Vidjet ćete, bit će sve
u savršenom redu. Jednom. Samo se trebam trgnuti...

Uspavan

Miriše na kraj.
Bliže je.
Pronađimo način umiranja.
Nije me strah.

Nešto atipično za mene.
Sve moje zgaženo.
Čuvstva spremljena u džep.
I dalje postojim.

Pogledi uprti ka zvijezdama.
Staklene nerazumne oči
Ne bi smjele osuđivati.
Nije svejedno.

Beskrajno daleko,
među vrtovima savjesti.
Jeđupke traže
žrtve.

Svirepe namjere
na svitcima postojanja.

Bijedna traženja izgubljenih ljubavi.
Nije jednostavno,
tek ponekad zaprepašćujuće.

Vjerujemo u kontraste.
Graktanje nadglasuje kucanje srca.
Pomirimo se s tim.
Ostajemo, na kraju, sami,
sa spuštenim
pogledom, i korovom
među nogama.







Ponekad je strašno teško ostati normalan.
Uz sve gluposti i nepromišljene geste.
Opet je strašno hladno. Barem meni.
Pogotovo sinoć. Ali, osjećaj bijednosti i
hladnoće šutnula sam nogom u stranu.
Sagledala stvari iz druge perspektive.

Neprestano traganje za nečim boljim, nama
nedostižnim. Pomirimo se s tim da smo obični
jadnici na dvije noge. Pohlepni, zadrti,
bezosjećajni. Bez smisla za humor, bez savjesti.
Zapravo, kako tko. No zapravo nema smisla.

Dobar je. Uveseljava mi dane. Svoje probleme
drži za sebe. Dok ne poludi i ne saspe svima u
facu što ih zapravo ide. A dogodit će se i to.
Volim i njih. Nepromišljene lude glave koje su
mi sinoć u dvanaest i nešto sitno došle na vrata
s isprikom. Zapravo nije bilo ništa strašno.
Kako bih se na njih mogla ljutiti..

Zatupljujuće

Ponekad je najlakše
jednostavno zaspati.
Pustiti svijet da pokvaren prolazi
kraj tebe.
A ti, u svojoj agoniji,
čekaš
nova svitanja.





--------------------------------


Čudno vučeni potezi.
Umorni od svega.
Od proteklih tjedana.

Ruke u ranama.
Bit će opet ono staro.
Umorni od svega.

Pokušava počistiti
prašinu proteklih pojavljivanja.
Plačljivo preispituje
posljednje postupke..
Ponovo.

Iza slike s nasmiješenim ljudima izviruje melankolija.

Događa se to u prosincu.
Svileni pokreti
odaju nježnosti.
Gospođe tajnovitije od drugih.
Rospije.

Ne znate kako treba.
Neuki, nimalo naivni promatrači.
Samo opak mjesec,
kaljuža
i ja.






Baš je čudan dan danas. Jednostavno nekako
težak. Zatupljujuć. Sve je čudno počelo. Sve.
Jedva dočekala veliki odmor. Kupila neki napola
sirov slanac. Ugazila martama u blato u parku.
Ne, ja ne mogu ići stazom, moram preko trave.

Nisam željela raspravljati o vjeri. S Njom se
uvijek zakačim oko toga. Čudni glasovi na holu.
Vučem torbu za sobom, uživila se u objašnjavanje
nečega. Tresnula se smijati. Pola sata. Prijekorni
pogledi. Smiješak za nekoga određenog.
Neobjašnjiv osjećaj tupoće. Izgubljenost. Povratak.

Poštovanje suparnika. Iznošenje duševnog stanja.
"Srce nije kamen..." Srdžba zarivena noktima u
dlanove. Lagano peckanje. Neprestani smijeh pred
očima važnih. Za mene. Uspjeli su. Dostojanstven
odlazak. Pred očima zavidnih, omamljivača moje sreće.

Meme?! Wtf?!?!

Uvaljaše i mene u nešto što se zove
Meme. Nisam sigurna što bi to trebalo značiti
niti što bih trebala napraviti.
Bila sam oduševljena. Neee...
Nisam sigurna što pisati..
Pa evo, slijedit ću primjer ostalih
koji su u ovo uvaljani kao i ja..
Pa evo, krećem..

1. Opsjednuta

Čokolada.. S rumom, punčem, keksom, limetom,
jagodama, rižom, narančom, šerijem..
Nugat.. Dado i Goga.. Kandi extra.. Mars.. Twix..
Samo mi se one bosanske baš i ne sviđaju. Od
njih odoše zubi. Ali dobra je kad nema druge..
E onda "tata, daj mi tupi lade.." I tata kupi.
Obično se za vrijeme malog odmora trči u
kiosk preko puta škole po čokoladu. Za svaki slučaj.
Ako šećer padne. Joj, da mi je sad..
Tata, daj novce!!!


2. Cigarete

Dođem izvana. Stanem pred mamu kako bih
prošla rutinsku inspekciju. Kaže mi da sam pušila.
Tvrdim suprotno. Ne vrijedi. Puhnem, smrdi.
Majica i kosa zaudaraju. Dah zaudara. Ne možeš
dokazati. Odustane od optužbi, ali se i dalje smješka
u nevjerici. Ja gotova. Govorim da nisam pušila.
Ivan i Marko su. Ja sam samo sjedila kraj njih. Hm..
Vjeruje li mi itko?


3. Da, ne ili možda?


Teško povjerujem u nešto u što se sama nisam
uvjerila. Iako se kaže da je bolje vjerovati nego
uvjeravati se. Vjerujem u one važne i glavne
stvari. Ali sitnice.. No, uglavnom.
Lijepo je vjerovati u Djeda Mraza. Djeca u njega
vjeruju u prosjeku do drugog ili trećeg razreda.
E, pa ja sam vjerovala do petog! Imala sam 11
godina. Tu strašnu činjenicu sam saznala od svoje
nastavnice hrvatskog. Grozno. Još sam se s klincima
svađala zbog toga.
Zvuči smiješno. I je. Ali neka.


4. Nekako bih sve kukce zatukla šlapom

Ne podnosim kukce. Sve one male, zelene, crne,
ružnih trupova i ogromnih ticala.. Ni pauke..
Iako su mi oni fora.. Jedini kukac s kojim sam
se skompala i kojeg mogu držati na dlanu je
Smrdljivi Martin. Nikako mi nisu mogli dokazati
da mi kukci neće ništa (kako koji). No, pronašla
sam učinkovito rješenje. Uzmeš šlapu i tres..
I onda ostane odvratna mrljetina na bijelom
stoljnjaku, zavjesi ili zidu.. Neka..
Ima praška.


5. Besmisleni snovi

Svi sanjamo. Neki sanjaju zelene livade, neki svoje
dečke ili cure, događaje koji su im se dogodili u nekom
određenom danu, glumce, pjevačice.. Ali ja ne sanjam
ništa od navedenog. Sanjam bedastoće. Vječito me
progone, ubijaju, režu, čupaju, dave.. Kao da me netko
vječno maltretira. Grozno. A u životu mi je i više nego
odlično. Hm, bar mi po noći dosadno. (ako ništa drugo).


Etogac.
Koga bih sad mogla uvaljati?
Da razmislim..

Nivesićka
Tonka
Vlasnica kućnog pakla

Iz dna

Nikad se ne pronalazim u pitanjima.
Ne želim znati istinu
umjesto laži.
Ovako je sasvim dobro..
Pitam se zašto.

Treba zalupiti vratima
i zauvijek reći zbogom.
Na kraju svega.

Sve počinje bez smisla.
Sve što sam ikada
mislila.
Još uvijek pazim.
Trudim se.

Ne prepoznajem.
Ne pamtim.
Ne vjerujem.

Trebala bih znati nešto.
Tek je jedno
što bih trebala.
Ostalo nije važno.

Pokušavamo ne disati.

Još me ima.
Svaki dan. Iz dna.
Izaberi dan.

Učini nešto krivo.
Ne dira me.
Doći će dan.

Više te neće biti.

Nitko drugi

Pričala sam jednom
o nekim drugim stvarima.
Prestanak iščekivanja.
Nikad više.

Upliću svoje koščate prste
u kosu.
Nesklad.
Nikoga ne poznaju.
Nikad se ne pokazuju.

Zašto si uopće došao?
Pa otišao.
Rekao drugačije.
I sada bih trebala oprostiti?
Možda.
Možda je i vrijedan.

Nitko drugi.
Ne vjerujem više.
Oslobodi me laži.

Samo propali pokušaji.
NItko drugi. Samo ja.
Vjerujem.
S kockicom marcipana među prstima.

Pokušaj poslušati.
Možda nešto napokon i bude.

Moj ponos zgažen,
koprca se ispod tvojih nogu.
A ti bi trebao patiti.

Ovo mora biti iscrpljujuće.
Obnovi mi snove.
Nemoj me voljeti.
Ja tebe ionako neću.

A mislila sam nešto drugo.
S cigaretom u džepu.
Napola popušenom.
Tvoj "Phillip Morris".

Neću.
Kako mi god bilo.
Previše očekivanja.
Još uvijek.

Dolazi.
Okrećem leđa.
Nedostižno frktanje nosom.

Možda, ipak, jednog dana...








Tek toliko, pjesma ne opisuje
moje trenutno stanje ili raspoloženje..
Ne radi se o nikakvoj mojoj nesretnoj ljubavi
ili nečemu sličnom...

Samo mi je došlo i morala sam je napisati.

No dobro sad,
uživajte mi.

Misliš da je sve ovo nešto posebno? Krivo misliš.

Svijet prolazi kraj mene.
Ionako nemam ništa za izgubiti.
Ne osjećam.
Trebam pokušati.

***

MIsliš da svi moji budući trebaju
ličiti na tebe.
Da još žudim.
Da je na dlanu zapisana priča.

Ne više.
Ne vidim.
Treba izaći u mrak.
Treba vremena da opet budem tamo.

Misliš da ćeš me dobiti?
Ponovno?
Vraćamo se na početak.

***

Sve je tako dobro krenulo.
Novi dani godine
zapisane drugačijim brojkama.
Nov čovjek.
Nova ja.

Preokret.
Psovke iz nas.

Nedovršene čini.

Tko će više vjerovati?
Evo ga, tu je,
došao,
ne shvativši
da više ništa nije
kao prije.







Evo me napokon.
Novogodišnji tulum bio je predobar.
Gomila alkohola, kolača,
muzika, karaoke, plesanje, pjevanje...
Nekako mi je baš dobro krenula ova 2007.-a.

Najbolji događaj koji mi se prvi dogodio
u novoj godini bio je taj kad sam
u osam ujutro izula marte
i bacila se na krevet.

Tulum je počeo u sedam navečer i
trajao je sve do osam ujutro.
Krepana sam.
Spavala sam svega četiri sata jučer.
A sad sam se maloprije probudila.

I tako. Zadovoljna sam.

I da..

SRETNA VAM NOVA LJUDI MOJI!!!