Marketing
Uspavan
Miriše na kraj.
Bliže je.
Pronađimo način umiranja.
Nije me strah.
Nešto atipično za mene.
Sve moje zgaženo.
Čuvstva spremljena u džep.
I dalje postojim.
Pogledi uprti ka zvijezdama.
Staklene nerazumne oči
Ne bi smjele osuđivati.
Nije svejedno.
Beskrajno daleko,
među vrtovima savjesti.
Jeđupke traže
žrtve.
Svirepe namjere
na svitcima postojanja.
Bijedna traženja izgubljenih ljubavi.
Nije jednostavno,
tek ponekad zaprepašćujuće.
Vjerujemo u kontraste.
Graktanje nadglasuje kucanje srca.
Pomirimo se s tim.
Ostajemo, na kraju, sami,
sa spuštenim
pogledom, i korovom
među nogama.
Ponekad je strašno teško ostati normalan.
Uz sve gluposti i nepromišljene geste.
Opet je strašno hladno. Barem meni.
Pogotovo sinoć. Ali, osjećaj bijednosti i
hladnoće šutnula sam nogom u stranu.
Sagledala stvari iz druge perspektive.
Neprestano traganje za nečim boljim, nama
nedostižnim. Pomirimo se s tim da smo obični
jadnici na dvije noge. Pohlepni, zadrti,
bezosjećajni. Bez smisla za humor, bez savjesti.
Zapravo, kako tko. No zapravo nema smisla.
Dobar je. Uveseljava mi dane. Svoje probleme
drži za sebe. Dok ne poludi i ne saspe svima u
facu što ih zapravo ide. A dogodit će se i to.
Volim i njih. Nepromišljene lude glave koje su
mi sinoć u dvanaest i nešto sitno došle na vrata
s isprikom. Zapravo nije bilo ništa strašno.
Kako bih se na njih mogla ljutiti..
Post je objavljen 28.01.2007. u 10:38 sati.