sklblzove varijacije

srijeda, 19.04.2023.

Čija smo uspomena U kojoj kutiji se nalazi? Gdje? Možda u onih nekoliko albuma poredanih po redu i poretku, baš onako, štreberski točno? Negdje u ladicama, pomiješana sa starim kartama koncerata iz Doma sportova, ponekim dugmetom, papirićem s bakinim receptom, sličicama nekih davnih nogometaša, izgriženom olovkom iz trećeg osnovne. Ne znam i ne tražim. Artefakti ionako nisu dokaz za nedokazivo. Nepotrebni su sve dok bilješka odoljeva vremenu i stoji u armiranom betonu sjećanja. Pustio sam te da uđeš u priču. Kao što sam te pustio da mi uletiš u zagrljaj, poškakljao te da se nasmiješ, pa da se zajedno cerekamo. I ljubimo. Ljepljivo podne još ljepljivijeg srpnja ispred palače Sponza. Samozadovoljni turisti skupim objektivima bilježe lepete krila golubova i lukove palače, ne mareći za zvizdan, jer zašto tratiti odmor na dokoličarenje u hladu, kad to mogu ostatak godine. Oni su jedina veza s trenutkom. Trenutkom kojeg će za dan dva odnijeti negdje u svoju Skandinaviju, možda u ladice svojih kuća u Brnu ili negdje ili na obale Elbe. Možda je netko od njih pogrešio, pa je opijen suncem krivo odabrao kadar, loše fokusirao, pa okinuo, nek bude što bude, pa naš zagrljaj smjestio u kut, uz sami rub, ali ipak na fotografiju, koju će kasnije neki foto Hans iz Hamburga ili foto František iz Jihlave, možda Jean Jacques iz Toulousa, razviti, fiksirati, oprati i objesti da se osuši, pa vlasniku uspomene predati uspomenu. Tako će i naš zagrljaj i tvoja kosa i moja, izlizane traperice i znojne majice, postati nečija uspomena. Ne znam kome se obratiti, koga pitati, tko bi mi dozvolio da prekopam Češku, da skeniram sela uz Mainu, da zavirujem po ormarima Bordeauxa, kako bih si dotaknuo fotografiju o kojoj znam sve, a oni ne znaju ništa, jer im se vremenom pomiješala s drugima, onima s Kube, Luxora ili nekakve delte slične Mekongu. Možda je kod onih kikotavih Nizozemaca što su se tog prijepodneva kupali pored nas na Porporeli? Možda? A možda i nije. Isčezlo je ljeto osamdeset i te godine. Nasukalo se valovima na obale mojih predaka. I ostalo. Zauvijek.

petak, 16.12.2022.

Ne dirajte Garinchinu božicu Sve mi postalo jasnije kad je Katalinski zabio Iribaru, ah to odrastanje, jer do tada su mi dječju glavu punile rijetke vijesti o tamo nekom Garinchi, kojeg smo po znanju i umijeću gurali debelo ispred Pelea, Didija ili Vave, a nikad ga nismo vidjeli. Stvarali nevjerojatne slike u glavama i prepričavali njegove driblinge, uvjerljivo da uvjerljivije ne može biti, jer mora biti, jer kakav bi mogao biti netko tko se zove tako neobično. Garincha. Hmda, taman kad je Škija, div sa Grbavice, zabio onom Španjolcu, odraslo se dovoljno dosta da se može pratiti, pamtiti, zapisivati, pa i tv imati, eh kako bi se uživo gledalo svjetsko. Vrlo brzo su se posložile sve informacije, a naravno i ona najvažnija, za što se uopće igra. Ostalo je zapamćeno k'o tablica množenja ili vožnja bicikla (ne'š ti usporedbe), da se više ne igra za Zlatnu božicu, ili trofej Julesa Rimeta, jer je odnesoše Garincha i njegovi, a poslije im je ukradoše opet neki njihovi. Ma, ukrao ju je i četiri godine ranije u Londonu, neki freak, samo da dokaže da se to može. Dakle, igra se za neki drugi trofej, neku drugu inačicu, neki drugi simbol prvaka svijeta. I neka. No dobro, čemu sve ovo trkeljanje? Eto, pratim ovo svjetsko i čudom se ne mogu načuditi kako dobro uhljebljeni reporteri mrtvi hladni često napomenu kako se ne zna tko će osvojiti Zlatnu božicu, kako traje bitka za Zlatnu božicu, hoće li naši osvojiti Zlatnu božicu i slične trice. Očito to nikoga ni ne zanima, osim ovakvih njurgala kao što sam ja, ali bode me u uho, dobivam osip, ne daj Bože dijareje, glava mi tutnji. Što ću. Volim kad su opće poznati podaci, zaista opće poznati i kad se od njih ne stvaraju neistinite istine. Nevažno. Znam. Koga briga. Mene jest. Smeta mi što takav reporter to radi za krasne novce i namlaćivanje po svjetskim zapećcima, a ja još nisam platio ni režije ni kredite. Baš bljak. A onda, ne lezi vraže, nastavljaju me bombardirati informacijom da će naši igrati za broncu. Kakvu vražju broncu? Nikad se nije igralo za broncu, nego uvedoše pravilo (koje nije vrijedilo za sva prvenstva prije te odluke) da se igra za treće mjesto, e kako bi se ubilo vrijeme dok se čeka finale. Tu sve počinje i završava, jer svjetsko u nogometu nikada nije imalo format prvenstava u drugim sportovima. Nema postolja 1, 2, 3, nema dijeljenja medalja ni himne. Igralo se za Zlatnu boginju, pa sad za onaj globus i titulu koju svi pamte. Drugo ništa se ne pamti, jer nije predviđeno za pamćenje.

četvrtak, 28.07.2022.

Kad se uhljebim, ne rashljebljute me Želim biti uhljeb. Želim se uhljebiti debelo i sočno skoro k'o da sam ukrušen, a ne uhljebljen. Želim se javiti na natječaj za uhljeba, ali ne želim tražiti natječaj po novinama ili po kojekakvim stranicama uhljeb d.o.o. Želim da me iz prve obavijeste da će raspisati natječaj, pa da su ga raspisali, a moje je samo da se javim i mjesto me čeka. Ne želi skupljati sve papire, pa tko bi sve to posložio po redu. Zar ne može bez domovnice ili fotokopije osobne ili čega već? Uh, pa taj životopis. Što da napišem. Hoću nekoga da mi to napiše, a ja ću potpisati, ako treba. Želim ured, kancelariju, svoj osobni prostor, pa nek se zove i radno mjesto, nema veze. Neka je pun papira, malih, velikih, žutih omota spisa, bijelih omota, običnog papira, olovaka, flomastera, trokuta, ravnala, gumica, svega, pa još i polica i svega važnoga na njima. I prozor. Ne prema sjeveru. Ne previše ni prema suncu. Onako, taman. Ne taman kao crno, nego taman točno kakav treba biti. I kompjuter i lap top, naravno za ono kad idem na službeni put. Mobitel, službeni, ah zar i to moram posebno napominjati. Želim radno mjesto, ali ne želim raditi. Želim biti uhljeb. Želim dolaziti na posao i boraviti, biti, postojati u uredu br taj i taj. Ne želim da mi se daju poslovi, jer se mora dobro znati da sam zauzet i radim nešto jako važno, a naravno zna se i čiji sam i preko koga sam tu došao. Želim da se hodnicima šuška "nemoj se s njim zajebavati, znaš ti čiji je on". Hoću pauzu, želim odmor, nužan mi je odmor od stresa, jer ne može to svatko podnijeti i izdržati. Želim izaći u grad i obaviti nešto. Ne želim da me itko zove, već samo da konstatiraju "tu je bio, maloprije je otišao nešto obaviti". Želim marendu, želim gablec, želim tu mrvu slobodnog vremena koje svakome pripada, pa da se pošteno odmorim, nakon što sam obavio ono u gradu. Nema veze što nije vrijeme pauze, marende, gableca, ali ako ga toga dana nisam iskoristio, jer sam išao nešto obaviti, pa zar ne mogu na pauzu u, što ja znam, recimo u 13h ili malo kasnije. Ne želim šefovsko mjesto. Ne trpim nikoga ispod, ni iznad. Ah, ti zaposlenici, nisu ništa drugo nego svakodnevna tlaka, muka i robija, pa njihove ideje i probleme ne želim poslije radnog vremena nositi kući. Ne, ne želim biti šef. Želim biti uhljeb. Baš onaj kojega će šef poštedjeti kakve važne zadaće i dati drugome hvaleći ga "ti ćeš to bolje, ti ćeš to brže". Hm, možda bih mogao biti član kakve radne skupine za nešto, što bilo, uglavnom da sam "među ljudima", a oni da rade, a ja da sam član radne skupine. Povremeni sastanci radne skupine sa šefom, možda mi i ne bi oduzimali puno vremena. Radno mjesto mogu napustiti jedino ako me pošalju na službeni put. Želim službeni auto, službeni smještaj u hotelu, ali samo da ne moram sam rezervirati, putni nalog naravno. Uh, njega želim lažirati. Želim napisati da sam se vratio puno kasnije nego što sam se vratio, pa da zgrčim još dnevnicu ili pola nje. Ne želim pisati izvještaj sa službenog puta, želim samo otići tamo, a da par dana nisam ovdje. Ah, a ako me tko traži brzo će saznati da sam na službenom putu, jer sam važan, a tko zna čiji sam. Ponekad želim otići ranije s posla, ali da nitko, osim šefa, ne zna zašto, osim da znaju da im idem na živce, a ništa mi ne mogu. Nebitno, ionako ćemo se vidjeti na jutarnjoj kavi u kafiću preko puta, pola sata prije početka radnog vremena. Zar to nije samoodricanje, samoprijegor, odgovornost, poštenje, iskrenost, profesionalnost? Pola sata prije početka radnog vremena, a ja već tu, blizo, preko puta, skoro na poslu. To je odanost i primjer koji bi mnogi trebali slijediti.

subota, 16.07.2022.

Pogrešno skretanje na putu za Shangri La Jesmo li umrli? Pitaš me, a znaš. Znaš jako dobro da je to bilo davno. Eh da, odavno nismo među preživjelima. Nismo uspjeli. Sav trud je bio uzaludan. Možda je onaj Vancouver trebao biti slamka. A možda smo trebali pitati, Alice? Šume mi zašume, pa čujem samo lišće. Ponekad se ukaže i nebo, ali to ne potraje. Tek onoliko da obasja stazu u šušnju. Možda nije bilo dobro umrijeti ovdje? Možda je izbor bio veći? Onakav da smo mogli birati kao po policama. Ili su poznate koordinate zasmetale novima da se ukažu? Drugima bih sigurno znao objasniti, ali nama ne. Shvatiti svakako, ali ne i objasniti. Znam samo da na onom raskrižju, tamo gdje su se ceste račvale prema nepoznatim odredištima, opisane neonskim putokazima i titrajućim svjetlima reklama, daleko od kaljuže, a blizo nirvani, predaleko od ponora, a tik uz sunčanu uvalu, taman podno vrletnih planina koje oduzimaju dah, nismo odabrali najbolji put. Utabana staza. Baš ona među tolikima. Taj uski puteljak nije ni mogao dovesti do širokog proplanka. Baš zato što je utaban, što su u njemu tabani i samo tabani. Oni od buca, cipela, bosi, polagani, šepavi, ponekad skočni, ali predvidljivi. Bezlični puteljak iz kojega ne raste trava, na kojega ponekad izgmiže crv ili ga pretrči lisica, taj pogrešno shvaćeni smjerokaz vrlo brzo me je natjerao da dreknem "Pogledaj što su mi učinili s pjesmom". A onda me pitaš jesmo li umrli? Čemu pitanje? Znaš da jesmo. I neka smo. Kad je nestalo smisla, vrijedilo je umrijeti, dok se tusta magla polako dizala od Save prema Samoborskom gorju. Stati i nestati, a ostati. Da nas nitko ne vidi, ne sluša, jer nikome ništa ni nemam kazati. Samo tebi vječito prepričavati istu priču na drugi način. Iste slike s malo erotike. Drugi put s nešto tuge. Onda potpuno isto, ali uz dječje blesavu duhovitost. Pa opet, uz prstohvat lirike. Kako god da je ispričam, ista priča uvijek ostaje ista priča. Znam da je negdje ispričana i drugačija, ali nisam je dokučio. Ne znam je. Volio bih vidjeti da smo u toj priči naslonjeni na drvenu ogradu doma, radosni što dan nije propustio da se još jednom rodi.

subota, 12.02.2022.

Kako ćemo? Lako ćemo Tko god je bar jednom pokušao, svojim foto aparatom ili mobitelom, poslikati neku životinju, kućnog ljubimca ili pticu, slučajno sletjelu na granu trešnje u dvorištu i nakon što bi pogledao svoje umijeće na zaslonu foto aparata ili mobitela, a još gore, na monitoru svog teško stečenog laptopa, neutješan bi se zavalio na kauč zaokupljen sivim mislima i zaključio kako je to nedohvatljiva misija. Skoro bi mu suza krenula shvaćajući da to nije to. Kako to? Micek je bio tako miran i tek je malo pomaknuo rep, a slika je ispala totalno bez veze. Pa onda još i to svjetlo, uh bolje se vidi prozor nego Micek, a i fikus je ubacio u kadar, a nije trebao. Što bi tek bilo da je Micek zbrisao u dvorište? Tko bi ga ulovio i tko bi ga uopće ikad uspio poslikati? Ok, za Miceka će dobiti lajkova skoro onoliko koliko Micek ima dlaka, ali znat će u dubini svoje duše da se obožavatelji samo sažaljevaju nad njegovom nespretnosti, pa i neukosti. Onda će pohrliti na sveudiljni web i pronaći tuđeg Miceka i objaviti ga kao svojeg. Baš takav je bio Šima iz Retfale. Nije taj čitao lektiru, sve dok mu je cura iz prve klupe dopuštala da može prepisivati do mile volje iz njenih bilježnica, a kad ga je ćaća spojio na net, otkrio je blagodati Wikipedije i sličnih trica i kako je napisati zadaću ili seminar sa njegovim osobnim viđenjem nekog važnog problema, tek usputna, jednostavna copy pejstačina. U isto vrijeme, daleko na nekom zapadu, štoviše na sjeverozapadu Mike McFarlland je skupljao svaki peny kako bi skupio dovoljno za što bolju opremu da se ne smrzava i ne kisne dok u grmlju, prerušen u kokoš ili tetrijeba, možda srndaća ili lovca Luku, prekriven granama grabovine i zelenim i žutim travama svoga zavičaja. Sve to kako bi u objektiv uhvatio lepet šljukinih krila, vjevericu sa žirom u ustima, zeca preplašenog od svakodnevnog straha, jelena dok se rikom udvara curama iz harema, ili možda prvog proljetnog leptira, a možda i kunu koja se frajerski penje po kakvoj grani. Stajao bi tako satima, danima, tjednima, mjesecima, čučao, ležao, ne bi šuškao, ne bi pričao, ugasio bi i mobitel, sve kako bi mir bio potpun, normalan, tek sa šuštavim, svakodnevnim zvukovima šume. Postavio bi otvor bledne, brzinu zatvarača, omeđio kadar i čekao da mu ona ušeta u savršenu kompoziciju, a onda bi kliknuo, jednom, dvaput, koliko god puta, ne bi li je ovjekovječio i zadovoljan otišao kući sa fotografijom kune na memoriji svoga aparata. Onda bi je okačio na sveudiljni internet i divio se divljenju zadivljenih. I da, bila bi njegova, samo njegova, a svi ostali, mogli su je samo gledati ili je posuditi sebi, bez mogućnosti da je nazovu svojom. Da. Sve dok Šima za domaću zadaću nije dobio zadatak da na Hajdukov grb zalipači sliku kune. To je učinio zadivljujućom brzinom, u pauzi klikanja po kladionici i golim sisama. Onda je zadaću pokazao razredniku, a ovaj je sav ushićen rekao da je to toliko dobro da će mu razredničko vijeće za njegovu kunu dati sedamdeset 'iljada kuna.

subota, 05.02.2022.

Dohvatiti sjenu Navrati. Ne razmišljaj. Ne dvoji. Onako, usput, kad ne znaš kud bi sa sobom, kad šetaš, lutaš, kad te progone misli ili ni o čemu ne misliš, svrati. Ne moraš ni kucati, ni zvoniti, samo otvori vrata i uđi. Skini kaput, sjedni, zapali, ako još uvijek pušiš. Štednjak je još uvijek ispravan i evo baš sad kuham kavu. Ili si za čaj? Nema veze. Ni mene ovdje nije bilo dugo bilo. Kao da sam zalutao, pa stao pred brojem 21, a onda ušao tek da naložim vatru. Tko li sad ovdje živi? Ne prepoznajem nikoga, osim sjena na zidovima. Vidim tvoju i moju. Lome se po kutevima, na štokovima vrata, prelaze preko Bosnerove mrtve prirode i odlaze, pa se opet vrate, zastaju i spajaju se. Od dvije su jedna. Jedna. Uvijek je to bila jedna sjena. Zna zimsko sunce kako ući kroz prozor i uobličiti ih, zaobličiti, zaogrnuti, obojiti, taman onoliko koliko je potrebno da svjedoče njegovom rađanju. Ne pričaj mi ništa. Samo sjedi i budi tu. Zaželio sam te se, a što sam drugo sve ovo vrijeme radio nego želio, pa se na kraju zaželio. Privuci stolicu do peći i ugrij dlanove, prste. Pričat ću ti kako je sve isto i kako ništa nije isto i kako su moje ploče preživjele sve ovo vrijeme i kako su knjige još uvijek na istoj polici, sa dosta novih koje ti nisam stigao pokazati, prolistati i pročitati koje slovo, a slike skupile prašine desetljeća i još nas gledaju. Znaš, puno puta sam poželio nazvati te, popričati ili bar čuti kako baš sad nemaš vremena, jer nekud žuriš, ali ti je drago da sam nazvao i ako stigneš, čut ćemo se sutra. Onda sam listao po starim rokovnicima, po nekim bilježnicama u kojima su bila napreskok uhvaćena predavanja s faksa, pa po kojekakvim papirićima, znaš onima što se zavuku u kuteve ladica, jer su nekad bili važni, pa si umislili da će takvi biti zauvijek. E, da, po tim papirićima nalazim koješta, nešto smiješno, nešto otužno, pa i ponešto čiju su važnost progutala desetljeća nevažnosti. Onda zastanem i shvatim da te ne mogu nazvati. Ja nemam tvoj broj. Ne mogu te nazvati. Ja nikada nisam imao tvoj broj. Zato sad budi tu. Bar dok se ne ugriješ. Ulica Antuna Gustava, najljepša je u svibnju, ali zar to nije i ovaj trenutak. Nisam potpuno siguran da ću izgurati ovu zimu i dohvatiti se sljedećeg svibnja, ali se trudim. Ove godine su olimpijsku normu postavili previsoko. Za mene previsoko. Ah, moje umijeće kuhanja kave. Nadam se da je dobra. Ustani. Uzmi Robbinsa sa police. Na istom je mjestu sva ova stoljeća. Gusar. Tko sad ovdje živi? Ne poznajem nikoga, osim sijena na zidovima. Tko su ti ljudi? Čije su to sjene? Moja je zastala, zapela i nasukala se na kamenitoj obali mojih roditelja. Moram ti priznati, nikad nisam zavolio to mjesto, ali sam naučio brojati dane, loviti njihovu prolaznost i shvatiti da su važni samo zato što prolaze. Htio bih staviti neku ploču, ali znaš kad ja s tim počnem pretjerivati, dosadim samome sebi. Zato ću te samo gledati, slušati ako mi imaš što reći, pa opet gledati, dok ne postanemo sjene.

nedjelja, 30.01.2022.

Mene si naš'o Nisam li ti sto puta govorio? Ponavljao. Ali ne, on će sam, zna on, ima iskustva, razmišlja, nikad se nije zeznuo, pa neće ni sada. Ma, možeš si samo misliti. Što ti to znaš? Gdje si ti to naučio? Kakva iskustva, kakva razmišljanja? Nemoj me tjerati da poludim i počnem Bogove skidati. E sad ja pretjerujem? Ma nemoj. U čemu pretjerujem? To što ti hoću dokazati da s takvim stavom možeš komotno sam sebi početi kopati raku. Kakvu? Ma, pokrij se ušima, tebi nije vrijedno objašnjavati. Da, da, baš takve čekaju vani. O, kako da ne. Ako ne uspiješ letiš za Švedsku? Jedva te čekaju upoznati. Samo si im ti falio. Samo će zbog tebe sav med i sva svoja mlijeka isprolijevati tek tako. Što se mene tiče možeš odletjeti i u, nemoj da sad počnem prostačiti, jer ti se drugačije ni ne može dokazati. Nije ti ovo paralelni svemir. Nisu ti ovo bajke iz početnica. Nije to ovo ovdje satkano po tvojim fantazijama i snovima. Imaš tripove kakve nije imao ni Claude Hooper Bukowski. Odrasti više. Ti ćeš meni govoriti? E, jest se pravi našao. Tko kome ovdje pokušava objasniti? Da, da ja ću ti govoriti. Znam da je u vjetar, ali lakše mi je. Tko zna, možda ti se jednom upali lampica. Ti ćeš na zapad, ti imaš ideje, ti si talentiran. Ne nasmijavaj me. Molim? Što si rekao? Da me je vrijeme pregazilo? Da je mene vrijeme pregazilo? Gazi me, ali me nije pregazilo. A sad ga tratim i trošim na tebe, da ti utuvim, da ti ulijem smisao i da zatvorim propuh u tvojoj glavi. Dobar je propuh, dobro je provjetravanje, ali ti ni nemaš ništa nego otvorene prozore. Izađi i tog svog kaleidoskopa, raširi sliku, udahni, pogledaj je iz druge perspektive iz drugih vizura, pokušaj shvatiti. Ne lebdi, nego stani čvrsto i osvrni se. Gledaj. Upijaj. Shvaćaj. Pokušaj razumjeti. Takvih talenata ima na bacanje. Posvuda. Što? Koje? Molim? Špurijus? Ti imaš špurijus? Ti imaš ideju? Osjećaj? Nešto ti govori? Ajd' me nemoj živcirati. Opet će mi čir proraditi. Ne ide se na bankomat, jer ti je osjećaj rekao da tamo nešto ima. Ili ima ili nema. Normalan svijet zna kad ima i zašto ima, a dobro zna kad nema i zašto nema. U redu, u redu, nisam rekao da ti nisi taj normalan svijet, ali previše sanjaš, previše lebdiš, previše si tamo gdje ni ne znaš gdje si. Premalo si na zemlji, premalo na tlu, premalo ponizan, nimalo odlučan, ne poštuješ uzuse, a još manje ih i razumiješ. Uhvati se nekog posla. Radi. Nerad je za odabrane. Ti nisi taj. Osjeti što znači ustati se rano ujutro i šljakati i cerekati se glupljima od sebe, ali dovoljno pametnima da ti budu šefovi. Prometnuli se. Progurali se. Ulizali se, ali uspjeli su dogurati do granica svoje nesposobnosti. E, da, ali tako nesposobni, oni su kotačić i tvoje sreće. To pokušaj. Zaposli se i osjeti nelagodu kako je to neoponirati tupsonu, a zaraditi za kruh. Još uvijek nije kasno za tebe. Još uvijek imaš moć. Moć mladosti. Silinu života kojeg ne smiješ protratiti. Prije nego osjetiš prvu naznaku išijasa, prvo probadanje u utrobi, prije početka paradentoze, prije prvog klimavog zuba, prije prvog teško otplativog kredita, prije saznanja gdje radi dobar internista, prije svih kaljuža u kojoj se koprca pošten svijet, prije svega toga, ti još uvijek imaš šansu. Ali pokreni se. Veliš Švedska? Ma, ni ona mi više nije toliko ružna mogućnost, ni jug, ni zapad, pa ni istok, samo pokreni se. Odluči se. Sutra će biti kasno. Sutra ćemo plakati za jučer. A danas? Danas će sutra biti samo jedno tužno jučer.

ponedjeljak, 24.01.2022.

Isprozebašmo li? Kad dobro ozebeš, kad ne nazebeš, nego baš ozebeš, kad prozebeš, kad te probije, ali ne do kosti nego do srži. Kad shvatiš da ne možeš ni shvatiti što je to ta "srž", jer je i ona ozebla, ohladila se, zaledila, toliko da se ne može ni prehladiti, jer je zaleđena. Kad isprozebaš toliko da drhtiš, treskaš se, kad tremor u prstima ne prestaje ni dok su ti ruke u džepovima, kad psuješ i Onoga i Njemu slične, i sebe samoga, jer te je stvorilo za topla mora, palme, ležaljku između njih možda, sebe samoga, jer ti je netko zločesto prelomio špil, baš onako da Mu ništa ne možeš. Baš tada sve negdje pohranjene slike njih uz otvoreni kamin, sve reklame norveških radijatora, svi dimovi dimnjaka trešnjevačke toplane, svi cvrčci uz krcate plaže na zvizdanu, bosa stopala u toplom pijesku, postanu nestvarni avatari izmišljenog svemira. Svi čajevi ugrijati me neće, sve šljive utjelovljene u rakiju čista su paralaža, sva sjedala grijanih tramvaja, sve perine moga djetinjstva, ma koliko se trudile, zastaju u svojoj namjeri, a i namjeni. Ne mrzim nikoga i ništa, ali pitanje volim li više ljeto ili zimu me uvijek obori svojom tragično smislenom besmislenošću, jer oduvijek je bilo lakše naći metar 'lada, nego metar drva.

ponedjeljak, 18.01.2021.

Provjetravanje Otpuhalo me, pa me dopuhalo.

<	travanj, 2023
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Travanj 2023 (1)
Prosinac 2022 (1)
Srpanj 2022 (2)
Veljača 2022 (2)
Siječanj 2022 (2)
Siječanj 2021 (1)