sklblzove varijacije

subota, 12.02.2022.

Kako ćemo? Lako ćemo

Tko god je bar jednom pokušao, svojim foto aparatom ili mobitelom, poslikati neku životinju, kućnog ljubimca ili pticu, slučajno sletjelu na granu trešnje u dvorištu i nakon što bi pogledao svoje umijeće na zaslonu foto aparata ili mobitela, a još gore, na monitoru svog teško stečenog laptopa, neutješan bi se zavalio na kauč zaokupljen sivim mislima i zaključio kako je to nedohvatljiva misija. Skoro bi mu suza krenula shvaćajući da to nije to. Kako to? Micek je bio tako miran i tek je malo pomaknuo rep, a slika je ispala totalno bez veze. Pa onda još i to svjetlo, uh bolje se vidi prozor nego Micek, a i fikus je ubacio u kadar, a nije trebao. Što bi tek bilo da je Micek zbrisao u dvorište? Tko bi ga ulovio i tko bi ga uopće ikad uspio poslikati? Ok, za Miceka će dobiti lajkova skoro onoliko koliko Micek ima dlaka, ali znat će u dubini svoje duše da se obožavatelji samo sažaljevaju nad njegovom nespretnosti, pa i neukosti. Onda će pohrliti na sveudiljni web i pronaći tuđeg Miceka i objaviti ga kao svojeg.

Baš takav je bio Šima iz Retfale. Nije taj čitao lektiru, sve dok mu je cura iz prve klupe dopuštala da može prepisivati do mile volje iz njenih bilježnica, a kad ga je ćaća spojio na net, otkrio je blagodati Wikipedije i sličnih trica i kako je napisati zadaću ili seminar sa njegovim osobnim viđenjem nekog važnog problema, tek usputna, jednostavna copy pejstačina.

U isto vrijeme, daleko na nekom zapadu, štoviše na sjeverozapadu Mike McFarlland je skupljao svaki peny kako bi skupio dovoljno za što bolju opremu da se ne smrzava i ne kisne dok u grmlju, prerušen u kokoš ili tetrijeba, možda srndaća ili lovca Luku, prekriven granama grabovine i zelenim i žutim travama svoga zavičaja. Sve to kako bi u objektiv uhvatio lepet šljukinih krila, vjevericu sa žirom u ustima, zeca preplašenog od svakodnevnog straha, jelena dok se rikom udvara curama iz harema, ili možda prvog proljetnog leptira, a možda i kunu koja se frajerski penje po kakvoj grani. Stajao bi tako satima, danima, tjednima, mjesecima, čučao, ležao, ne bi šuškao, ne bi pričao, ugasio bi i mobitel, sve kako bi mir bio potpun, normalan, tek sa šuštavim, svakodnevnim zvukovima šume. Postavio bi otvor bledne, brzinu zatvarača, omeđio kadar i čekao da mu ona ušeta u savršenu kompoziciju, a onda bi kliknuo, jednom, dvaput, koliko god puta, ne bi li je ovjekovječio i zadovoljan otišao kući sa fotografijom kune na memoriji svoga aparata. Onda bi je okačio na sveudiljni internet i divio se divljenju zadivljenih.

I da, bila bi njegova, samo njegova, a svi ostali, mogli su je samo gledati ili je posuditi sebi, bez mogućnosti da je nazovu svojom.
Da. Sve dok Šima za domaću zadaću nije dobio zadatak da na Hajdukov grb zalipači sliku kune. To je učinio zadivljujućom brzinom, u pauzi klikanja po kladionici i golim sisama. Onda je zadaću pokazao razredniku, a ovaj je sav ushićen rekao da je to toliko dobro da će mu razredničko vijeće za njegovu kunu dati sedamdeset 'iljada kuna.

- 08:22 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 05.02.2022.

Dohvatiti sjenu

Navrati. Ne razmišljaj. Ne dvoji. Onako, usput, kad ne znaš kud bi sa sobom, kad šetaš, lutaš, kad te progone misli ili ni o čemu ne misliš, svrati. Ne moraš ni kucati, ni zvoniti, samo otvori vrata i uđi. Skini kaput, sjedni, zapali, ako još uvijek pušiš. Štednjak je još uvijek ispravan i evo baš sad kuham kavu. Ili si za čaj? Nema veze.

Ni mene ovdje nije bilo dugo bilo. Kao da sam zalutao, pa stao pred brojem 21, a onda ušao tek da naložim vatru.

Tko li sad ovdje živi? Ne prepoznajem nikoga, osim sjena na zidovima. Vidim tvoju i moju. Lome se po kutevima, na štokovima vrata, prelaze preko Bosnerove mrtve prirode i odlaze, pa se opet vrate, zastaju i spajaju se. Od dvije su jedna. Jedna. Uvijek je to bila jedna sjena. Zna zimsko sunce kako ući kroz prozor i uobličiti ih, zaobličiti, zaogrnuti, obojiti, taman onoliko koliko je potrebno da svjedoče njegovom rađanju.

Ne pričaj mi ništa. Samo sjedi i budi tu. Zaželio sam te se, a što sam drugo sve ovo vrijeme radio nego želio, pa se na kraju zaželio. Privuci stolicu do peći i ugrij dlanove, prste. Pričat ću ti kako je sve isto i kako ništa nije isto i kako su moje ploče preživjele sve ovo vrijeme i kako su knjige još uvijek na istoj polici, sa dosta novih koje ti nisam stigao pokazati, prolistati i pročitati koje slovo, a slike skupile prašine desetljeća i još nas gledaju.

Znaš, puno puta sam poželio nazvati te, popričati ili bar čuti kako baš sad nemaš vremena, jer nekud žuriš, ali ti je drago da sam nazvao i ako stigneš, čut ćemo se sutra. Onda sam listao po starim rokovnicima, po nekim bilježnicama u kojima su bila napreskok uhvaćena predavanja s faksa, pa po kojekakvim papirićima, znaš onima što se zavuku u kuteve ladica, jer su nekad bili važni, pa si umislili da će takvi biti zauvijek. E, da, po tim papirićima nalazim koješta, nešto smiješno, nešto otužno, pa i ponešto čiju su važnost progutala desetljeća nevažnosti. Onda zastanem i shvatim da te ne mogu nazvati. Ja nemam tvoj broj. Ne mogu te nazvati. Ja nikada nisam imao tvoj broj.

Zato sad budi tu. Bar dok se ne ugriješ. Ulica Antuna Gustava, najljepša je u svibnju, ali zar to nije i ovaj trenutak. Nisam potpuno siguran da ću izgurati ovu zimu i dohvatiti se sljedećeg svibnja, ali se trudim. Ove godine su olimpijsku normu postavili previsoko. Za mene previsoko.

Ah, moje umijeće kuhanja kave. Nadam se da je dobra. Ustani. Uzmi Robbinsa sa police. Na istom je mjestu sva ova stoljeća. Gusar.

Tko sad ovdje živi? Ne poznajem nikoga, osim sijena na zidovima. Tko su ti ljudi? Čije su to sjene? Moja je zastala, zapela i nasukala se na kamenitoj obali mojih roditelja. Moram ti priznati, nikad nisam zavolio to mjesto, ali sam naučio brojati dane, loviti njihovu prolaznost i shvatiti da su važni samo zato što prolaze.

Htio bih staviti neku ploču, ali znaš kad ja s tim počnem pretjerivati, dosadim samome sebi. Zato ću te samo gledati, slušati ako mi imaš što reći, pa opet gledati, dok ne postanemo sjene.

- 09:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.01.2022.

Mene si naš'o

Nisam li ti sto puta govorio? Ponavljao. Ali ne, on će sam, zna on, ima iskustva, razmišlja, nikad se nije zeznuo, pa neće ni sada. Ma, možeš si samo misliti. Što ti to znaš? Gdje si ti to naučio? Kakva iskustva, kakva razmišljanja? Nemoj me tjerati da poludim i počnem Bogove skidati.

E sad ja pretjerujem? Ma nemoj. U čemu pretjerujem? To što ti hoću dokazati da s takvim stavom možeš komotno sam sebi početi kopati raku.

Kakvu? Ma, pokrij se ušima, tebi nije vrijedno objašnjavati. Da, da, baš takve čekaju vani. O, kako da ne. Ako ne uspiješ letiš za Švedsku? Jedva te čekaju upoznati. Samo si im ti falio. Samo će zbog tebe sav med i sva svoja mlijeka isprolijevati tek tako. Što se mene tiče možeš odletjeti i u, nemoj da sad počnem prostačiti, jer ti se drugačije ni ne može dokazati. Nije ti ovo paralelni svemir. Nisu ti ovo bajke iz početnica. Nije to ovo ovdje satkano po tvojim fantazijama i snovima. Imaš tripove kakve nije imao ni Claude Hooper Bukowski. Odrasti više.

Ti ćeš meni govoriti? E, jest se pravi našao. Tko kome ovdje pokušava objasniti? Da, da ja ću ti govoriti. Znam da je u vjetar, ali lakše mi je. Tko zna, možda ti se jednom upali lampica. Ti ćeš na zapad, ti imaš ideje, ti si talentiran. Ne nasmijavaj me.
Molim? Što si rekao? Da me je vrijeme pregazilo? Da je mene vrijeme pregazilo? Gazi me, ali me nije pregazilo. A sad ga tratim i trošim na tebe, da ti utuvim, da ti ulijem smisao i da zatvorim propuh u tvojoj glavi. Dobar je propuh, dobro je provjetravanje, ali ti ni nemaš ništa nego otvorene prozore. Izađi i tog svog kaleidoskopa, raširi sliku, udahni, pogledaj je iz druge perspektive iz drugih vizura, pokušaj shvatiti. Ne lebdi, nego stani čvrsto i osvrni se. Gledaj. Upijaj. Shvaćaj. Pokušaj razumjeti. Takvih talenata ima na bacanje. Posvuda.

Što? Koje? Molim? Špurijus? Ti imaš špurijus? Ti imaš ideju? Osjećaj? Nešto ti govori? Ajd' me nemoj živcirati. Opet će mi čir proraditi. Ne ide se na bankomat, jer ti je osjećaj rekao da tamo nešto ima. Ili ima ili nema. Normalan svijet zna kad ima i zašto ima, a dobro zna kad nema i zašto nema. U redu, u redu, nisam rekao da ti nisi taj normalan svijet, ali previše sanjaš, previše lebdiš, previše si tamo gdje ni ne znaš gdje si. Premalo si na zemlji, premalo na tlu, premalo ponizan, nimalo odlučan, ne poštuješ uzuse, a još manje ih i razumiješ.

Uhvati se nekog posla. Radi. Nerad je za odabrane. Ti nisi taj. Osjeti što znači ustati se rano ujutro i šljakati i cerekati se glupljima od sebe, ali dovoljno pametnima da ti budu šefovi. Prometnuli se. Progurali se. Ulizali se, ali uspjeli su dogurati do granica svoje nesposobnosti. E, da, ali tako nesposobni, oni su kotačić i tvoje sreće. To pokušaj. Zaposli se i osjeti nelagodu kako je to neoponirati tupsonu, a zaraditi za kruh.

Još uvijek nije kasno za tebe. Još uvijek imaš moć. Moć mladosti. Silinu života kojeg ne smiješ protratiti. Prije nego osjetiš prvu naznaku išijasa, prvo probadanje u utrobi, prije početka paradentoze, prije prvog klimavog zuba, prije prvog teško otplativog kredita, prije saznanja gdje radi dobar internista, prije svih kaljuža u kojoj se koprca pošten svijet, prije svega toga, ti još uvijek imaš šansu. Ali pokreni se.

Veliš Švedska? Ma, ni ona mi više nije toliko ružna mogućnost, ni jug, ni zapad, pa ni istok, samo pokreni se. Odluči se. Sutra će biti kasno. Sutra ćemo plakati za jučer. A danas? Danas će sutra biti samo jedno tužno jučer.

- 10:28 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.01.2022.

Isprozebašmo li?

Kad dobro ozebeš, kad ne nazebeš, nego baš ozebeš, kad prozebeš, kad te probije, ali ne do kosti nego do srži. Kad shvatiš da ne možeš ni shvatiti što je to ta "srž", jer je i ona ozebla, ohladila se, zaledila, toliko da se ne može ni prehladiti, jer je zaleđena. Kad isprozebaš toliko da drhtiš, treskaš se, kad tremor u prstima ne prestaje ni dok su ti ruke u džepovima, kad psuješ i Onoga i Njemu slične, i sebe samoga, jer te je stvorilo za topla mora, palme, ležaljku između njih možda, sebe samoga, jer ti je netko zločesto prelomio špil, baš onako da Mu ništa ne možeš.
Baš tada sve negdje pohranjene slike njih uz otvoreni kamin, sve reklame norveških radijatora, svi dimovi dimnjaka trešnjevačke toplane, svi cvrčci uz krcate plaže na zvizdanu, bosa stopala u toplom pijesku, postanu nestvarni avatari izmišljenog svemira.
Svi čajevi ugrijati me neće, sve šljive utjelovljene u rakiju čista su paralaža, sva sjedala grijanih tramvaja, sve perine moga djetinjstva, ma koliko se trudile, zastaju u svojoj namjeri, a i namjeni.
Ne mrzim nikoga i ništa, ali pitanje volim li više ljeto ili zimu me uvijek obori svojom tragično smislenom besmislenošću, jer oduvijek je bilo lakše naći metar 'lada, nego metar drva.

- 10:11 - Komentari (21) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.01.2021.

Provjetravanje




Otpuhalo me, pa me dopuhalo.

- 08:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< veljača, 2022  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            

Veljača 2022 (2)
Siječanj 2022 (2)
Siječanj 2021 (1)

Opis bloga

  • Sklblziranje kakvo je nekad bilo.

<>
  • Linkovi