Želim biti uhljeb. Želim se uhljebiti debelo i sočno skoro k'o da sam ukrušen, a ne uhljebljen.
Želim se javiti na natječaj za uhljeba, ali ne želim tražiti natječaj po novinama ili po kojekakvim stranicama uhljeb d.o.o. Želim da me iz prve obavijeste da će raspisati natječaj, pa da su ga raspisali, a moje je samo da se javim i mjesto me čeka. Ne želi skupljati sve papire, pa tko bi sve to posložio po redu. Zar ne može bez domovnice ili fotokopije osobne ili čega već? Uh, pa taj životopis. Što da napišem. Hoću nekoga da mi to napiše, a ja ću potpisati, ako treba.
Želim ured, kancelariju, svoj osobni prostor, pa nek se zove i radno mjesto, nema veze. Neka je pun papira, malih, velikih, žutih omota spisa, bijelih omota, običnog papira, olovaka, flomastera, trokuta, ravnala, gumica, svega, pa još i polica i svega važnoga na njima. I prozor. Ne prema sjeveru. Ne previše ni prema suncu. Onako, taman. Ne taman kao crno, nego taman točno kakav treba biti. I kompjuter i lap top, naravno za ono kad idem na službeni put. Mobitel, službeni, ah zar i to moram posebno napominjati.
Želim radno mjesto, ali ne želim raditi. Želim biti uhljeb. Želim dolaziti na posao i boraviti, biti, postojati u uredu br taj i taj. Ne želim da mi se daju poslovi, jer se mora dobro znati da sam zauzet i radim nešto jako važno, a naravno zna se i čiji sam i preko koga sam tu došao. Želim da se hodnicima šuška "nemoj se s njim zajebavati, znaš ti čiji je on".
Hoću pauzu, želim odmor, nužan mi je odmor od stresa, jer ne može to svatko podnijeti i izdržati. Želim izaći u grad i obaviti nešto. Ne želim da me itko zove, već samo da konstatiraju "tu je bio, maloprije je otišao nešto obaviti". Želim marendu, želim gablec, želim tu mrvu slobodnog vremena koje svakome pripada, pa da se pošteno odmorim, nakon što sam obavio ono u gradu. Nema veze što nije vrijeme pauze, marende, gableca, ali ako ga toga dana nisam iskoristio, jer sam išao nešto obaviti, pa zar ne mogu na pauzu u, što ja znam, recimo u 13h ili malo kasnije.
Ne želim šefovsko mjesto. Ne trpim nikoga ispod, ni iznad. Ah, ti zaposlenici, nisu ništa drugo nego svakodnevna tlaka, muka i robija, pa njihove ideje i probleme ne želim poslije radnog vremena nositi kući. Ne, ne želim biti šef. Želim biti uhljeb. Baš onaj kojega će šef poštedjeti kakve važne zadaće i dati drugome hvaleći ga "ti ćeš to bolje, ti ćeš to brže". Hm, možda bih mogao biti član kakve radne skupine za nešto, što bilo, uglavnom da sam "među ljudima", a oni da rade, a ja da sam član radne skupine. Povremeni sastanci radne skupine sa šefom, možda mi i ne bi oduzimali puno vremena.
Radno mjesto mogu napustiti jedino ako me pošalju na službeni put. Želim službeni auto, službeni smještaj u hotelu, ali samo da ne moram sam rezervirati, putni nalog naravno. Uh, njega želim lažirati. Želim napisati da sam se vratio puno kasnije nego što sam se vratio, pa da zgrčim još dnevnicu ili pola nje. Ne želim pisati izvještaj sa službenog puta, želim samo otići tamo, a da par dana nisam ovdje. Ah, a ako me tko traži brzo će saznati da sam na službenom putu, jer sam važan, a tko zna čiji sam.
Ponekad želim otići ranije s posla, ali da nitko, osim šefa, ne zna zašto, osim da znaju da im idem na živce, a ništa mi ne mogu.
Nebitno, ionako ćemo se vidjeti na jutarnjoj kavi u kafiću preko puta, pola sata prije početka radnog vremena. Zar to nije samoodricanje, samoprijegor, odgovornost, poštenje, iskrenost, profesionalnost? Pola sata prije početka radnog vremena, a ja već tu, blizo, preko puta, skoro na poslu. To je odanost i primjer koji bi mnogi trebali slijediti.
Post je objavljen 28.07.2022. u 09:17 sati.