sklblzove varijacije

Ne dirajte Garinchinu božicu

Sve mi postalo jasnije kad je Katalinski zabio Iribaru, ah to odrastanje, jer do tada su mi dječju glavu punile rijetke vijesti o tamo nekom Garinchi, kojeg smo po znanju i umijeću gurali debelo ispred Pelea, Didija ili Vave, a nikad ga nismo vidjeli. Stvarali nevjerojatne slike u glavama i prepričavali njegove driblinge, uvjerljivo da uvjerljivije ne može biti, jer mora biti, jer kakav bi mogao biti netko tko se zove tako neobično. Garincha. Hmda, taman kad je Škija, div sa Grbavice, zabio onom Španjolcu, odraslo se dovoljno dosta da se može pratiti, pamtiti, zapisivati, pa i tv imati, eh kako bi se uživo gledalo svjetsko.

Vrlo brzo su se posložile sve informacije, a naravno i ona najvažnija, za što se uopće igra. Ostalo je zapamćeno k'o tablica množenja ili vožnja bicikla (ne'š ti usporedbe), da se više ne igra za Zlatnu božicu, ili trofej Julesa Rimeta, jer je odnesoše Garincha i njegovi, a poslije im je ukradoše opet neki njihovi. Ma, ukrao ju je i četiri godine ranije u Londonu, neki freak, samo da dokaže da se to može. Dakle, igra se za neki drugi trofej, neku drugu inačicu, neki drugi simbol prvaka svijeta. I neka.

No dobro, čemu sve ovo trkeljanje?
Eto, pratim ovo svjetsko i čudom se ne mogu načuditi kako dobro uhljebljeni reporteri mrtvi hladni često napomenu kako se ne zna tko će osvojiti Zlatnu božicu, kako traje bitka za Zlatnu božicu, hoće li naši osvojiti Zlatnu božicu i slične trice. Očito to nikoga ni ne zanima, osim ovakvih njurgala kao što sam ja, ali bode me u uho, dobivam osip, ne daj Bože dijareje, glava mi tutnji. Što ću. Volim kad su opće poznati podaci, zaista opće poznati i kad se od njih ne stvaraju neistinite istine. Nevažno. Znam. Koga briga. Mene jest. Smeta mi što takav reporter to radi za krasne novce i namlaćivanje po svjetskim zapećcima, a ja još nisam platio ni režije ni kredite. Baš bljak.

A onda, ne lezi vraže, nastavljaju me bombardirati informacijom da će naši igrati za broncu. Kakvu vražju broncu? Nikad se nije igralo za broncu, nego uvedoše pravilo (koje nije vrijedilo za sva prvenstva prije te odluke) da se igra za treće mjesto, e kako bi se ubilo vrijeme dok se čeka finale. Tu sve počinje i završava, jer svjetsko u nogometu nikada nije imalo format prvenstava u drugim sportovima. Nema postolja 1, 2, 3, nema dijeljenja medalja ni himne. Igralo se za Zlatnu boginju, pa sad za onaj globus i titulu koju svi pamte.
Drugo ništa se ne pamti, jer nije predviđeno za pamćenje.