sklblzove varijacije

subota, 12.02.2022.

Kako ćemo? Lako ćemo

Tko god je bar jednom pokušao, svojim foto aparatom ili mobitelom, poslikati neku životinju, kućnog ljubimca ili pticu, slučajno sletjelu na granu trešnje u dvorištu i nakon što bi pogledao svoje umijeće na zaslonu foto aparata ili mobitela, a još gore, na monitoru svog teško stečenog laptopa, neutješan bi se zavalio na kauč zaokupljen sivim mislima i zaključio kako je to nedohvatljiva misija. Skoro bi mu suza krenula shvaćajući da to nije to. Kako to? Micek je bio tako miran i tek je malo pomaknuo rep, a slika je ispala totalno bez veze. Pa onda još i to svjetlo, uh bolje se vidi prozor nego Micek, a i fikus je ubacio u kadar, a nije trebao. Što bi tek bilo da je Micek zbrisao u dvorište? Tko bi ga ulovio i tko bi ga uopće ikad uspio poslikati? Ok, za Miceka će dobiti lajkova skoro onoliko koliko Micek ima dlaka, ali znat će u dubini svoje duše da se obožavatelji samo sažaljevaju nad njegovom nespretnosti, pa i neukosti. Onda će pohrliti na sveudiljni web i pronaći tuđeg Miceka i objaviti ga kao svojeg.

Baš takav je bio Šima iz Retfale. Nije taj čitao lektiru, sve dok mu je cura iz prve klupe dopuštala da može prepisivati do mile volje iz njenih bilježnica, a kad ga je ćaća spojio na net, otkrio je blagodati Wikipedije i sličnih trica i kako je napisati zadaću ili seminar sa njegovim osobnim viđenjem nekog važnog problema, tek usputna, jednostavna copy pejstačina.

U isto vrijeme, daleko na nekom zapadu, štoviše na sjeverozapadu Mike McFarlland je skupljao svaki peny kako bi skupio dovoljno za što bolju opremu da se ne smrzava i ne kisne dok u grmlju, prerušen u kokoš ili tetrijeba, možda srndaća ili lovca Luku, prekriven granama grabovine i zelenim i žutim travama svoga zavičaja. Sve to kako bi u objektiv uhvatio lepet šljukinih krila, vjevericu sa žirom u ustima, zeca preplašenog od svakodnevnog straha, jelena dok se rikom udvara curama iz harema, ili možda prvog proljetnog leptira, a možda i kunu koja se frajerski penje po kakvoj grani. Stajao bi tako satima, danima, tjednima, mjesecima, čučao, ležao, ne bi šuškao, ne bi pričao, ugasio bi i mobitel, sve kako bi mir bio potpun, normalan, tek sa šuštavim, svakodnevnim zvukovima šume. Postavio bi otvor bledne, brzinu zatvarača, omeđio kadar i čekao da mu ona ušeta u savršenu kompoziciju, a onda bi kliknuo, jednom, dvaput, koliko god puta, ne bi li je ovjekovječio i zadovoljan otišao kući sa fotografijom kune na memoriji svoga aparata. Onda bi je okačio na sveudiljni internet i divio se divljenju zadivljenih.

I da, bila bi njegova, samo njegova, a svi ostali, mogli su je samo gledati ili je posuditi sebi, bez mogućnosti da je nazovu svojom.
Da. Sve dok Šima za domaću zadaću nije dobio zadatak da na Hajdukov grb zalipači sliku kune. To je učinio zadivljujućom brzinom, u pauzi klikanja po kladionici i golim sisama. Onda je zadaću pokazao razredniku, a ovaj je sav ushićen rekao da je to toliko dobro da će mu razredničko vijeće za njegovu kunu dati sedamdeset 'iljada kuna.

- 08:22 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< veljača, 2022  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            

Veljača 2022 (2)
Siječanj 2022 (2)
Siječanj 2021 (1)

Opis bloga

  • Sklblziranje kakvo je nekad bilo.

<>
  • Linkovi