Kad dobro ozebeš, kad ne nazebeš, nego baš ozebeš, kad prozebeš, kad te probije, ali ne do kosti nego do srži. Kad shvatiš da ne možeš ni shvatiti što je to ta "srž", jer je i ona ozebla, ohladila se, zaledila, toliko da se ne može ni prehladiti, jer je zaleđena. Kad isprozebaš toliko da drhtiš, treskaš se, kad tremor u prstima ne prestaje ni dok su ti ruke u džepovima, kad psuješ i Onoga i Njemu slične, i sebe samoga, jer te je stvorilo za topla mora, palme, ležaljku između njih možda, sebe samoga, jer ti je netko zločesto prelomio špil, baš onako da Mu ništa ne možeš.
Baš tada sve negdje pohranjene slike njih uz otvoreni kamin, sve reklame norveških radijatora, svi dimovi dimnjaka trešnjevačke toplane, svi cvrčci uz krcate plaže na zvizdanu, bosa stopala u toplom pijesku, postanu nestvarni avatari izmišljenog svemira.
Svi čajevi ugrijati me neće, sve šljive utjelovljene u rakiju čista su paralaža, sva sjedala grijanih tramvaja, sve perine moga djetinjstva, ma koliko se trudile, zastaju u svojoj namjeri, a i namjeni.
Ne mrzim nikoga i ništa, ali pitanje volim li više ljeto ili zimu me uvijek obori svojom tragično smislenom besmislenošću, jer oduvijek je bilo lakše naći metar 'lada, nego metar drva.
Post je objavljen 24.01.2022. u 10:11 sati.