Nisam li ti sto puta govorio? Ponavljao. Ali ne, on će sam, zna on, ima iskustva, razmišlja, nikad se nije zeznuo, pa neće ni sada. Ma, možeš si samo misliti. Što ti to znaš? Gdje si ti to naučio? Kakva iskustva, kakva razmišljanja? Nemoj me tjerati da poludim i počnem Bogove skidati.
E sad ja pretjerujem? Ma nemoj. U čemu pretjerujem? To što ti hoću dokazati da s takvim stavom možeš komotno sam sebi početi kopati raku.
Kakvu? Ma, pokrij se ušima, tebi nije vrijedno objašnjavati. Da, da, baš takve čekaju vani. O, kako da ne. Ako ne uspiješ letiš za Švedsku? Jedva te čekaju upoznati. Samo si im ti falio. Samo će zbog tebe sav med i sva svoja mlijeka isprolijevati tek tako. Što se mene tiče možeš odletjeti i u, nemoj da sad počnem prostačiti, jer ti se drugačije ni ne može dokazati. Nije ti ovo paralelni svemir. Nisu ti ovo bajke iz početnica. Nije to ovo ovdje satkano po tvojim fantazijama i snovima. Imaš tripove kakve nije imao ni Claude Hooper Bukowski. Odrasti više.
Ti ćeš meni govoriti? E, jest se pravi našao. Tko kome ovdje pokušava objasniti? Da, da ja ću ti govoriti. Znam da je u vjetar, ali lakše mi je. Tko zna, možda ti se jednom upali lampica. Ti ćeš na zapad, ti imaš ideje, ti si talentiran. Ne nasmijavaj me.
Molim? Što si rekao? Da me je vrijeme pregazilo? Da je mene vrijeme pregazilo? Gazi me, ali me nije pregazilo. A sad ga tratim i trošim na tebe, da ti utuvim, da ti ulijem smisao i da zatvorim propuh u tvojoj glavi. Dobar je propuh, dobro je provjetravanje, ali ti ni nemaš ništa nego otvorene prozore. Izađi i tog svog kaleidoskopa, raširi sliku, udahni, pogledaj je iz druge perspektive iz drugih vizura, pokušaj shvatiti. Ne lebdi, nego stani čvrsto i osvrni se. Gledaj. Upijaj. Shvaćaj. Pokušaj razumjeti. Takvih talenata ima na bacanje. Posvuda.
Što? Koje? Molim? Špurijus? Ti imaš špurijus? Ti imaš ideju? Osjećaj? Nešto ti govori? Ajd' me nemoj živcirati. Opet će mi čir proraditi. Ne ide se na bankomat, jer ti je osjećaj rekao da tamo nešto ima. Ili ima ili nema. Normalan svijet zna kad ima i zašto ima, a dobro zna kad nema i zašto nema. U redu, u redu, nisam rekao da ti nisi taj normalan svijet, ali previše sanjaš, previše lebdiš, previše si tamo gdje ni ne znaš gdje si. Premalo si na zemlji, premalo na tlu, premalo ponizan, nimalo odlučan, ne poštuješ uzuse, a još manje ih i razumiješ.
Uhvati se nekog posla. Radi. Nerad je za odabrane. Ti nisi taj. Osjeti što znači ustati se rano ujutro i šljakati i cerekati se glupljima od sebe, ali dovoljno pametnima da ti budu šefovi. Prometnuli se. Progurali se. Ulizali se, ali uspjeli su dogurati do granica svoje nesposobnosti. E, da, ali tako nesposobni, oni su kotačić i tvoje sreće. To pokušaj. Zaposli se i osjeti nelagodu kako je to neoponirati tupsonu, a zaraditi za kruh.
Još uvijek nije kasno za tebe. Još uvijek imaš moć. Moć mladosti. Silinu života kojeg ne smiješ protratiti. Prije nego osjetiš prvu naznaku išijasa, prvo probadanje u utrobi, prije početka paradentoze, prije prvog klimavog zuba, prije prvog teško otplativog kredita, prije saznanja gdje radi dobar internista, prije svih kaljuža u kojoj se koprca pošten svijet, prije svega toga, ti još uvijek imaš šansu. Ali pokreni se.
Veliš Švedska? Ma, ni ona mi više nije toliko ružna mogućnost, ni jug, ni zapad, pa ni istok, samo pokreni se. Odluči se. Sutra će biti kasno. Sutra ćemo plakati za jučer. A danas? Danas će sutra biti samo jedno tužno jučer.
Post je objavljen 30.01.2022. u 10:28 sati.