Pogrešno skretanje na putu za Shangri La
Jesmo li umrli? Pitaš me, a znaš. Znaš jako dobro da je to bilo davno. Eh da, odavno nismo među preživjelima. Nismo uspjeli. Sav trud je bio uzaludan. Možda je onaj Vancouver trebao biti slamka. A možda smo trebali pitati, Alice? Šume mi zašume, pa čujem samo lišće. Ponekad se ukaže i nebo, ali to ne potraje. Tek onoliko da obasja stazu u šušnju.
Možda nije bilo dobro umrijeti ovdje? Možda je izbor bio veći? Onakav da smo mogli birati kao po policama. Ili su poznate koordinate zasmetale novima da se ukažu? Drugima bih sigurno znao objasniti, ali nama ne. Shvatiti svakako, ali ne i objasniti. Znam samo da na onom raskrižju, tamo gdje su se ceste račvale prema nepoznatim odredištima, opisane neonskim putokazima i titrajućim svjetlima reklama, daleko od kaljuže, a blizo nirvani, predaleko od ponora, a tik uz sunčanu uvalu, taman podno vrletnih planina koje oduzimaju dah, nismo odabrali najbolji put. Utabana staza. Baš ona među tolikima. Taj uski puteljak nije ni mogao dovesti do širokog proplanka. Baš zato što je utaban, što su u njemu tabani i samo tabani. Oni od buca, cipela, bosi, polagani, šepavi, ponekad skočni, ali predvidljivi. Bezlični puteljak iz kojega ne raste trava, na kojega ponekad izgmiže crv ili ga pretrči lisica, taj pogrešno shvaćeni smjerokaz vrlo brzo me je natjerao da dreknem "Pogledaj što su mi učinili s pjesmom".
A onda me pitaš jesmo li umrli? Čemu pitanje? Znaš da jesmo. I neka smo. Kad je nestalo smisla, vrijedilo je umrijeti, dok se tusta magla polako dizala od Save prema Samoborskom gorju. Stati i nestati, a ostati. Da nas nitko ne vidi, ne sluša, jer nikome ništa ni nemam kazati. Samo tebi vječito prepričavati istu priču na drugi način. Iste slike s malo erotike. Drugi put s nešto tuge. Onda potpuno isto, ali uz dječje blesavu duhovitost. Pa opet, uz prstohvat lirike. Kako god da je ispričam, ista priča uvijek ostaje ista priča. Znam da je negdje ispričana i drugačija, ali nisam je dokučio. Ne znam je. Volio bih vidjeti da smo u toj priči naslonjeni na drvenu ogradu doma, radosni što dan nije propustio da se još jednom rodi.
|
