Dohvatiti sjenu
Navrati. Ne razmišljaj. Ne dvoji. Onako, usput, kad ne znaš kud bi sa sobom, kad šetaš, lutaš, kad te progone misli ili ni o čemu ne misliš, svrati. Ne moraš ni kucati, ni zvoniti, samo otvori vrata i uđi. Skini kaput, sjedni, zapali, ako još uvijek pušiš. Štednjak je još uvijek ispravan i evo baš sad kuham kavu. Ili si za čaj? Nema veze.
Ni mene ovdje nije bilo dugo bilo. Kao da sam zalutao, pa stao pred brojem 21, a onda ušao tek da naložim vatru.
Tko li sad ovdje živi? Ne prepoznajem nikoga, osim sjena na zidovima. Vidim tvoju i moju. Lome se po kutevima, na štokovima vrata, prelaze preko Bosnerove mrtve prirode i odlaze, pa se opet vrate, zastaju i spajaju se. Od dvije su jedna. Jedna. Uvijek je to bila jedna sjena. Zna zimsko sunce kako ući kroz prozor i uobličiti ih, zaobličiti, zaogrnuti, obojiti, taman onoliko koliko je potrebno da svjedoče njegovom rađanju.
Ne pričaj mi ništa. Samo sjedi i budi tu. Zaželio sam te se, a što sam drugo sve ovo vrijeme radio nego želio, pa se na kraju zaželio. Privuci stolicu do peći i ugrij dlanove, prste. Pričat ću ti kako je sve isto i kako ništa nije isto i kako su moje ploče preživjele sve ovo vrijeme i kako su knjige još uvijek na istoj polici, sa dosta novih koje ti nisam stigao pokazati, prolistati i pročitati koje slovo, a slike skupile prašine desetljeća i još nas gledaju.
Znaš, puno puta sam poželio nazvati te, popričati ili bar čuti kako baš sad nemaš vremena, jer nekud žuriš, ali ti je drago da sam nazvao i ako stigneš, čut ćemo se sutra. Onda sam listao po starim rokovnicima, po nekim bilježnicama u kojima su bila napreskok uhvaćena predavanja s faksa, pa po kojekakvim papirićima, znaš onima što se zavuku u kuteve ladica, jer su nekad bili važni, pa si umislili da će takvi biti zauvijek. E, da, po tim papirićima nalazim koješta, nešto smiješno, nešto otužno, pa i ponešto čiju su važnost progutala desetljeća nevažnosti. Onda zastanem i shvatim da te ne mogu nazvati. Ja nemam tvoj broj. Ne mogu te nazvati. Ja nikada nisam imao tvoj broj.
Zato sad budi tu. Bar dok se ne ugriješ. Ulica Antuna Gustava, najljepša je u svibnju, ali zar to nije i ovaj trenutak. Nisam potpuno siguran da ću izgurati ovu zimu i dohvatiti se sljedećeg svibnja, ali se trudim. Ove godine su olimpijsku normu postavili previsoko. Za mene previsoko.
Ah, moje umijeće kuhanja kave. Nadam se da je dobra. Ustani. Uzmi Robbinsa sa police. Na istom je mjestu sva ova stoljeća. Gusar.
Tko sad ovdje živi? Ne poznajem nikoga, osim sijena na zidovima. Tko su ti ljudi? Čije su to sjene? Moja je zastala, zapela i nasukala se na kamenitoj obali mojih roditelja. Moram ti priznati, nikad nisam zavolio to mjesto, ali sam naučio brojati dane, loviti njihovu prolaznost i shvatiti da su važni samo zato što prolaze.
Htio bih staviti neku ploču, ali znaš kad ja s tim počnem pretjerivati, dosadim samome sebi. Zato ću te samo gledati, slušati ako mi imaš što reći, pa opet gledati, dok ne postanemo sjene.
|
