četvrtak, 31.03.2005.
ROMAN O TRISTANI I IZOLDI
"Reci mi, najdraža moja, što si noćas sanjala?"
Što li sam, k vragu, sanjala? Ne znam, vjerojatno palačinke punjene čokoladom. Ili tortu s bademima? Proteklih blagdana malo sam pretjerala sa unosom kalorija i sad sam na dijeti pa, logično, sanjam hranu. Samo, prilično sam sigurna da osoba ulogirana pod nickom Izolda nije zainteresirana za oniričku gastronomsku ponudu. Zato joj ja, pod nickom Tristana, spremno odgovaram:
"Tebe sam sanjala, ljubavi! Cijele noći."
"I? Što smo radile?"
"Šetale smo kroz..." Kroz što? Slastičarnicu? Ne, nego kroz..."prelijepu, bajkovitu šumu, obasjanu mjesečinom..."
"I onda?"
"I onda smo došle do jezera..."
"I? Što se tamo desilo?"
Prase se obesilo! Srele smo Dartha Vadera i Frankesteinovo čudovište, ali su oni u panici pobjegli, kad su tebe ugledali.
"Ugledale smo predivni vodopad..."
"I?"
"I duboko, modrozeleno jezero..."
"I?"
I tamo sam te udavila, s guštom, dosado jedna! I baš mi je drago što te tvoja gejlezbo cura Marki vara s mlađom i ljepšom, haha! A ja joj dajem alibi tako što pod njezinim nickom čavrljam s tobom. Velikom šeficom, o kojoj ovisi Markina karijera. Do koje mi je veoma stalo, jer kad je nezaposlena, onda cijele dane visi kod mene i kuka nad zlehudom sudbom. Što je tužno čuti i teško sjeda na živce. Za razliku od ovog chata, koji me, zapravo, počinje zabavljati. A mogla bih ga i literarno iskoristiti, arhivirati sve izblebetane ludosti, pa sklepati kraći roman.
"I? Jesmo li se okupale u jezeru, gole, mmmm?"
"Ne još, srce, prvo smo pecale..."
"Ribice?"
"Da, pastrve!"
Pa ih okrenule na žaru, s dvije-tri paprike, patlidžanima i mladim krumpirima, mmmm...
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:12 - Dodaj komentar
(22) - Print
- #
ponedjeljak, 28.03.2005.
MRKLA NOĆ DUŠE
Meni je Uskrs najljepši blagdan. Prvo, jer je napokon stiglo proljeće. Zatim, stric šalje šunku, bake peku kolače, moje blizanke se brinu za dekoraciju, a ja ljenčarim i uživam.
Još u nježnoj vrtićkoj dobi, cure su se izvještile u farbanju jaja i otada - to je njihov resor, u koji se, hvala bogu, više ne pačam.
Već početkom tjedna tatica Debeli morao je ispuhati dva-tri tuceta jaja i staviti umjetnicama na raspolaganje. Dakako da nisu mogle dočekati pravi trenutak, nego su se odmah bacile na posao, s velikim uživanjem. Trajalo je do četvrtka. Međutim, u petak poželjele su još. Jaja.
"Nema", pokazala sam uvjerljivo prazna jajosjedišta u frižideru. Nema jaja. Ona tri preostala spasila sam sakrivši ih - što u pretinac s grincajgom, što u listove zelene salate. Trebaju mi. Neću valjda jesti šunku bez jaja?
Međutim, pored mojih prehrambenih, tu su i artističke potrebe podmlatka. I dolaze do izražaja potresnom snagom. Bradice se tresu i podrhtavaju, uskoro će krenuti i biblijski potop iz tužnih dječjih okica.
Tragedija (što na grčkom znači 'jarčeva deračina') na pomolu je i netko se mora žrtvovati. Dakle, ja. Krotko, poput jaganjca uzimam košaricu i spremam se na ponižavajući križni put moljakanja jaja po susjedstvu. Što znači da ću na svakoj postaji morati sjesti, popričati, pojesti i popiti gemišt. S obzirom da veoma, ali zaista veoma slabo podnosim alkohol, dok skupim tucet jaja, ostat ću uspravna samo ako me pričvrste uz drvo, može uz križ - da bude prigodno.
I u tom teškom času, kad sam izišla na cestu, pognuta pod teretom sudbine i spremna ispiti tucet gorkih čaša, u doslovnom smislu, stiže spas u zadnji čas.
Marki ex machina! Kao navinuta piči ulicom i domahuje. I nosi punu vreću ispuhanih jaja. Koja je zaboravila ofarbati, a treba ih donijeti na Uskršnji tulum u gejlezbo klub.
Moje su cure vrisnule od veselja. Sreći nije bilo kraja, ni provali umjetničkih ideja. Potrošile su sve izvore pigmenata u kući, od svojih bojica, preko bakinog soka od cikle do moje kozmetičke ropotarnice. Na koncu, svako je jaje zasjalo u svojoj neponovljivoj kolorističkoj individualnosti, nimalo slično nekom drugom, kao što su inače međusobno nalik - kao jaje jajetu.
Eto, sve je ispalo super! Djeca zadovoljna, tiho hrču u gnijezdašcima, Marki tamani šunku i francusku, jaja se cmraže ispod radijatora, tatica Debeli pere kadu nakon što je izribao usvinjene umjetnice, ja ljenčarim i uživam u Uskršnjem blagdanu.
"Hm, nije gotovo", procijedi Marki niz čačkalicu, "treba staviti i naljepnice."
"Pa kaj nisi dala curama da nalijepe", čudim se, "njima to bar ide."
"Ne bi išlo", ozbiljno će Marki i izvadi naljepnice sa malim, ružičastim, okruglastim...zečićima? Pilićima? Cvjetićima? Ne, nego...hm kako da kažem...pičkicama.
Lijepile smo pičkice na jaja do tri u noći. Bile su drske, svojeglave i nimalo podatne. Marki je svoje lizala, a meni se gadilo dirati jezikom, pa sam pljuvala.
Uskoro nam je ponestalo pljuvačke, a od vode su se gužvale, gadure male.
Potrazile smo spas u frizideru, ali gazirana pića osvježavala su žlijezde slinavnice samo na nekoliko minuta. A onda - opet Sahara.
"Niš, moramo prijeći na gemišt", znalački će Marki.
Zaista, gorkasti kiseliš bio je od pomoći. Popile smo, ne znam točno koliko, ali dosta. Dovoljno da nakon Markinog teturavog odlaska, samo nemoćno spuznem na tepih u hodniku i utonem u mrklo ništavilo, pitajući se - hoću li se uopće probuditi?
Na svoju veliku radost, zahvaljujući uspješnoj suradnji između Debelog i gradskog vodovoda, koja je rezultirala ledenim mlazom po osjetljivim mi dijelovima, sutradan sam ipak ustala iz mrtvih. To jest, iz mrtvih pijanih.
Sretan Uskrs! Želim i vama.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 00:59 - Dodaj komentar
(24) - Print
- #
četvrtak, 24.03.2005.
MUČNINA
Volim se družiti s Marki. Ima neobične ideje i dosta znanja s raznih područja. Na primjer, znade biti fenomenalno naporna. Ali, ipak je veoma zanimljiva, posebno kad priča gluposti. I zaista mi je drago što smo frendice, samo što me mučnina hvata od pomisli da bih je mogla sresti.
Ipak, ne bi se moglo reći da smo u svađi. Nema razloga, jer bila sam veoma dobronamjerna prema njoj. Čak i previše. A ništa previše nije dobro.
Eh sad, ni priča koju je Marki sklepala prije neka dva mjeseca nije bila dobra. No, pokazalo se da žiri Ekranovog natječaja ima veoma čudne kriterije, kojima savršeno dogovara baš Markina bezvezna priča. Odnosno, odgovarala bi da je ja nisam odgovorila od slanja sranja, na jedan otmjeni literarni natječaj.
I sad, Marki se ne javlja. Nit' je vidim, niti čujem. Samo osjećam njezine šape na šiji. Pri povratku iz dućana, dok otključavam vrata. Ne čujem krckanje u vratu, nije stisnula baš jako, možda se ipak više ne ljuti?
Zaista, ne djeluje bijesno, nego čak ushićeno.
"Zamisli, poslala sam pet priča na Ekranov natječaj i sve su ušle u uži izbor", hvali se dok ulazimo u kuću, "naravno, da sam poslala onu za koju si ti ustvrdila da je bezvrijedno smeće, dobila bih vrijednu nagradu. Ali, nema veze. Ovih pet su mi dovoljna satisfakcija."
"Bravo, Marki, čestitam!"
"Daj, uključi kantu, uđi na stranicu s natječajem i glasaj za slijedeće priče: Pod krovovima Pariza, Vrlo odvojena stvarnost, Sirote strasti, Portret umjetnice u mladosti, Smrt u veceu."
Interesantnih li naslova! I ne samo da su interesantni, nego i zvuče vraški poznato. Otvaram prvu, čitam...Pa to sam ja napisala! I drugu, i treću...Svih pet.
"Marki!!! Poslala si moje priče, pod svojim imenom???"
"Ne, nego pod tvojim, sa tvoje mail-adrese."
"???"
"Sjećaš se one nedjelje, kad si se ožderala kolačima na tetkinom imendanu, pa ti je bilo mučno? E, dok si ti dreždala na zahodu, ja sam upala u tvoju arhivu i pokupila priče. Neke sam skinula i izbrisala s bloga. Iako sam radila na brzinu, dobro sam izabrala - ušle su u uži izbor! Kaj veliš?"
Kaj da joj velim? Ona dobro zna da ne volim natječaje. Jednom sam sudjelovala u nagradnoj igri popularnog ženskog časopisa i toliko se iživcirala u toku izvlačenja nagrada, da mi je pozlilo. Kako i ne bi? Dijelili su veoma važne i svima potrebne stvari za kućanstvo: od veš-mašine do klozet-papira. Potonjeg sam, do objave rezultata, dosta potrošila, a nisam dobila ništa. Otada, hvala lijepa, ne sudjelujem.
I sad, mogla bih pisati organizatorima natječaja i tražiti da povuku moje priče. Ali, zašto bih? Kad su ušle među 200 izabranih. Od kojih će prvih 100, kojima publika pokloni najviše glasova, osvanuti u lijepoj knjižici sjajnih korica.
Moje su priče dosta rasute. Ima ih posvuda. Neke su pale ispod stotog mjesta. Kad sam, nakon pola sata, opet zavirila - bile su još niže...
Joooj, Marki, što mi radiš? Evo, već osjećam peckanje u želucu. I mučninu. Mislim da moram hitno na zahod. Bok, žurim!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 21:54 - Dodaj komentar
(33) - Print
- #
četvrtak, 17.03.2005.
SVAKODNEVICA
Ustajem. Moram na posao.
Odem na WC, dignem komad stiropora, koji mi služi umjesto daske. Omami me miris začepljenog zahoda (moja punica, koja se sinoć obrisala s pola novina - sponzor priče). Izlijem vodu iz plastične kante, koju sam maznuo susjedu (šibicar Miško - sponzor priče). Ispljuskam lice iznad lavora i operem ruke sapunom, kojem ne znam pročitati ime, al mi je dao za 2 kune Jura s trećeg štanda (švercer Jura - sponzor priče), a osjećaj je kao da sam namazao ruke balegom (babina štala - sponzor priče). Krenem prati tri gornja zuba, koja su mi preostala nakon tučnjave kod Iveka (krčmar Ivek - sponzor priče) našom obiteljskom keficom za zube, koju je žena donijela s posla (zahod na Glavnom kolodvoru - sponzor priče).
Još mamuran odlazim u kuhinju (gradsko smetlište - sponzor priče) i potegnem ljutu iz demižona (pecara strica Joška - sponzor priče).
Onda klince, njih sedam (Ante Baković - sponzor priče) redom zašamaram, da ne traže ono, kako punica kaže...fruštuk (Klaićev rječnik - sponzor priče). Preciznim vritnjacima potičem ih da se brže oblače (Caritas - sponzor priče) i krenu u školu.
Pičim do ugla i nalazim se s dečkima, dogovaramo posao - da večeras očistimo kiosk (Vjesnik - sponzor priče). Preko štajgerice Mare (svodnik Rajko - sponzor priče) sredimo da robu preuzme njezin šogor Jozo (Jozo mafijozo - sponzor priče).
Idem doma.
Žena nešto kuha u velikom loncu (kotlokrpa Cigo - sponzor priče), čak niti ne smrdi jako, valjda je ubacila one strane začine, koje nam poklonio kum (lopov Chombe - sponzor priče).
Ne znajući što bi od dosade, otvorim kutiju koju je donio mojem najstarijem, a kad tamo - pravi kompijuter (Bil Gejc - sponzor priče).
Potegnem klipana za uho, kad već uči informatiku u školi - neka uključi to sranje (debelo crijevo - sponzor priče) da vidimo šta ima unutra.
I drnda mali, drnda, pa kaže:
"Ajde tata, ispričaj kratku priču o svojem životu (stari, kojeg nisam nikad upoznao, ali je prodao staroj foru da će je oženiti, pa nije abortirala - sponzor priče), ja ću ukucati i poslat na natječaj (Ekran natječaj - sponzor priče), možda dobijemo nešto od tih debila (majka priroda - sponzor priče)!"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 19:21 - Dodaj komentar
(43) - Print
- #
utorak, 15.03.2005.
IME MI JE BENJY
Mora se priznati, moja je frendica Marki prilično kreativna. Eto, početkom prošlog mjeseca pohvalila mi se nadasve originalnom idejom. Napisat će priču, u prvom licu, tako da se isprva čini da je pripovjedač malo dijete, a onda postaje jasno da se radi o mladicu, koji je kognitivno limitiran.
Zaista, inventivno! Tok svijesti mentalno poremećene osobe. Treba se dosjetiti toga. Pola stoljeća nakon Williama Faulknera. Koji se dosjetio prvi. U romanu Krik i bijes. Gdje je cijelo poglavlje posvećeno infantilnim naklapanjima sirotog idiota Benjyja.
"No, dobro", pjenila se Marki, "neće biti idiot. Nego autist. I zvat će se Davor, ne Benjy. A umjesto brojne, problematične obitelji imat će samo roditelje i mlađeg brata. Jel' u redu? Da pošaljem na natječaj?"
"Nije u redu, Marki", uvjeravala sam je dobronamjerno, "i dijete iz gimnazije uočilo bi da je temeljna ideja obični, jadni plagijat, a kamoli neće načitani članovi žirija."
Uz nadljudski napor jedva sam je odgovorila od pisanja jedne tako loše i u svakom pogledu mizerne priče.
Iste večeri svratila sam na forum posvećen literarnim pitanjima i kao za peh, na chatu naletjela na Poetesu. Ženu, koja običava sugovornike zasipati obilnim stihovima, nažalost - svojim.
"Baš sam smislila nešto novo", odmah me zaskočila.
"Stihove?", nevoljko sam ukucala pitanje.
"Ne, nego kratku priču."
"Zanimljivo. O čemu?"
"Nemam pojma. Dobila sam ideju da napišem priču, ali nikako da se sjetim o čemu bih pisala...i tako sam razmišljala i razmišljala...i smislila čak dvije ljubavne pjesme. Evo, sad ću ti proslijediti!"
"Ne! Ovaj, pazi! Imam temu za tvoju priču. Radi se o autistu. Decku, koji je na razini malog djeteta. Ponaša se i razmišlja nezrelo i stereotipno. Ima roditelje i mlađeg brata. Ime mu je Davor..."
Danas sam otvorila stranicu sa nagradnim natječajem za kratku priču. Prvu nagradu, laptop u vrijednosti od mnogo kuna, dobio je uradak pod naslovom Ime mi je Davor.
Ljudi komentiraju. Neki kažu da je apsolutno smeće, a drugi da je teško procijeniti. Znacenje pojma 'apsolutno'. Sve u svemu, razvila se živahna diskusija. U kojoj, protivno svom običaju, ne uzimam učešća. Nemam vremena. Moram hitno smisliti - kamo da se sakrijem, da me Marki ne nađe?
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 00:25 - Dodaj komentar
(23) - Print
- #
subota, 12.03.2005.
VAŽNO JE BITI OZBILJAN
Drage blogerice i blogeri, došlo je vrijeme da se uozbiljim. Nedavno smo oformili grupu blogera-literata, razmišlja se o ambicioznim projektima, o serioznim pitanjima medijskog proboja, te javnog imagea i zbilja više nemam vremena za budalaštine.
Eto, proteklog tjedna samo sam dvaput bacila pogled na TV. Jednom su išle vijesti. A drugi puta - prilog sa svečanog otvorenja salona špic-cipela. Kojeg su svojim prisustvom uveličali radijska voditeljica Milka Krmelj, pjevačica Manda Preklapača i Nevinko Cigulimiguli, predstavljen kao trend-setter, štogod da to u našem miljeu znači. Inače, čovjek se u zadnje vrijeme učestalo javlja u medijima, iz veoma važnog i sasvim opravdanog razloga - da bi se javno podičio brojem plastičnih operacija, kojima se podvrgao. Skoro da ne zaostaje za slavnim Michaelom Jacksonom, samo što ne zna pjevati, ni plesati. A otkad je opet dao napumpati usta, ima problema i s artikulacijom glasova. Da bi nadoknadio nedostatke i dobio na televizičnosti, živahno se krevelji, trepće i koluta očima, dok nesuvislo frflja o tome što je in, a što out.
Sve u svemu, zanimljivo! Prvih tridesetak sekundi. A onda prebacujem program i ugledam reportažu o Imbreku Drotaru, poljoprivredniku iz Mutne Bistre, koji se odlikuje sposobnošću dubljenja na glavi, na vinskoj bačvi. I u tom položaju trusi gemište. Evo, baš je zlejal jedanaestog v sebe, a išel bi i dvananesti, da mu nije opal gebis.
Fascinirana sam! I ne mogu a da se ne pitam - po kojim kriterijima stručni tim za planiranje programa zadaje novinarske teme?
"Ma, kakav stručni tim? Koji kriteriji?", čudi se moja frendica Marki, odnedavno zaposlena na TV-u, na radnom mjestu robinje. U privatnom vlasništvu gazdarice domaće igrane produkcije.
"U praksi, sve se odvija s daleko manje komplikacija, nego što ljudi misle", objašnjava obaviještena Marki, "jednostavno, jedan od urednika ima tetku u staračkom domu. Svakog je vikenda posjeti, donese domaće kolače i pita - što bi voljela slijedećeg tjedna gledati na TV-u?"
Prepredeno glumeći nevjericu, uspjela sam iskamčiti lokaciju staračkog doma i identitet dotične tetke. Istog dana svratila sam u obližnji Klub umirovljenika i raspitala se. I zaista, pokazalo se da jedan od prisutne gospode poznaje famoznu tetku, štoviše - išli su zajedno u školu. Saznajem da je ona nadasve iskričava osoba koja, u izvjesnom smislu, voli umjetnost. Ali ne baš književnost kao takvu, nikad nije viđena s knjigom u ruci i uvijek je prepisivala lektire. No zato obožava cirkus; lude, otkačene stvari; zafrkanciju i dobre provode.
Aha, tu smo!
Dakle, kad uskoro odem u posjetu vremešnoj dami, s pozdravima od nekadašnjeg šul-kolege i paketićem domaćih kolača, prišapnut ću joj da postoji jedna grupa pisaca, koji objavljuju na internetu, ali za razliku od ostalih literata, nisu nimalo dosadni. Uopće i nikako! Oni, na primjer, nikad ne trtljaju o književnosti, kulturi i sličnim suhoparnostima. Umjesto toga, priređuju lude tulume, dube na glavi, plešu kazačok na razapetoj žici, izvode trikove s dresiranim buhama i roštiljaju popečke od faširanih glista. Živa ludnica, stvarno ih treba usnimiti za TV, najozbiljnije!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 18:26 - Dodaj komentar
(22) - Print
- #
srijeda, 09.03.2005.
IZVJEŠTAJ FANCY
"Lepo vas prosim", zapita bojažljivo Barica, "kaj bi mogla danas ranije otići s posla?"
"Ne dolazi u obzir", reče poslodavac.
"Dajte mi fraj samo dva sata, znate da niti za Božić nisam tražila, ali danas mi je važno - moja deca predstavljaju u školskoj priredbi za Majčin dan, sve mame budu došle", jeca Barica.
"Vaši obiteljski problemi vaša su privatna stvar", odrešito će poslodavac.
"Evo, sad vam dovršim ručak, vi samo metnete u mikrovalnu i podgrijete", nudi rješenje Barica.
"Jeste li pobenavili?", obrecne se poslodavac, "zar mislite da mi dolaze na ručak kumice iz vaše selendre, pa da serviram srneće medaljone, podgrijane u mikrovalnoj? Osim toga, tko će posluživati, da ne bih možda ja?"
"Evo, bum pozvala svoju kumu Ružicu da me zameni..."
"Onu, koja gleda ukriž?"
"Ne, kaj bi? Samo joj malo beži levo oko na živčanoj bazi, otkad su joj doktori sprčkali štitnjaču. I bubrege i ljigamente u kolenu..."
"Moje goste da poslužuje razroka, gušava i šepava vještica? Zar vam ovaj dom sliči na razbojničku krčmu? Zapravo da, kad još niste zamijenili one odvratno demodirane zavjese u salonu, a rekla sam vam još prekjučer. I usto, ni prstom niste makli da dogovorite termin s restauratorom za fresku u sobi za fitness, ni s majstorom za popravak fontane u predsoblju, a o instalaciji akvarija za meditaciju da ne govorimo. Barice, umjesto da se prepirete sa mnom, radije se prihvatite posla! I želim iscrpan izvještaj o naručenim radovima do kraja tjedna. A sad - pripremite blagovaonicu i salon za goste, smjesta! I budite sretni što ovdje imate stalni posao koji, ruku na srce, kao nekvalificirani kadar, uopće ne zaslužujete. Ali eto, ja vas, usprkos svemu, ipak trpim. Zato jer sam suosjećajna osoba, vođena humanističkim načelima", reče svojoj služavci Barici suosjećajni poslodavac, po imenu Nancy Fancy.
A zatim, vođena humanističkim načelima, pozove taksi, nadajući se da neće zakasniti na feminističku manifestaciju, gdje ima primiti nagradu za javni angažman na području borbe za ravnopravnost spolova, s naglaskom na emancipaciji u radnim odnosima. Nakon čega će uvažene istomišljenice, u toku ručka kod laureatkinje, porazgovarati o izdavanju Nancynog novog feminističkog rukopisa, pod naslovom Izvještaj Fancy.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 00:18 - Dodaj komentar
(36) - Print
- #
nedjelja, 06.03.2005.
PISATI U SLIKAMA
"Violeta Miloduh satima sjedi na obali sjetne rijeke, sama i nujna, razmišljajuci o pretužnoj prošlosti, punoj ispraznih nada i gorkih razočaranja. Njeno je lice nepomično, ali duboko u sebi ona plače i jeca zbog neostvarene ljubavi. Tiho izgara od pritajene strasti, jer njeno srce kuca samo za mene", čita Marki svoj rukopis.
"Oprostite", prekida je redatelj Cjepidlak, "što je to?"
"Moj scenarij", ponosno će Marki.
"Scenarij služi za potrebe filma, a na filmu postoji samo ono što se vidi. Rene Clair kaže da pisci moraju zaboraviti svoj zanat sakupljača riječi da bi naučili zanat stvaraoca slika, žele li biti scenaristi. Eto, ja sam snimio više filmova, ali jednim kadrom prikazati nečiju 'pretužnu prošlost, punu ispraznih nada' ili kako glumica nepomična lica duboko u sebi plače i jeca zbog neostvarene ljubavi - stvarno ne bih znao!"
"Nije lijepo hvaliti se svojim neznanjem", udara precizno Marki.
Pogođeni Cjepidlak koluta očima i hvata se za glavu. Njegova šefica, urednica domaće televizijske produkcije, dotada zaokupljena preturanjem po ladicama svog stola, diže obrve i zainteresirano promatra Marki iznad naočala.
"Osim toga", prtlja izbezumljeni Cjepidlak, "taj vaš takozvani scenarij sadrži još jedan grdni problem. Glavni lik je Violeta Miloduh, a ona je realna osoba, naša poznata glumica. Ne znam, to je u najmanju ruku čudno..."
"Što je čudno ako glumica igra u filmu?", ne da se smesti Marki.
"Na primjer - to što glumi samu sebe, kako prolazi kroz koloplet bizarnih ljubavnih situacija, a ove uglavnom uključuju vas, dok vi pritom igrate sami sebe. U dugometražnom erotsko kvazidokumentarno naučnofantastično...ne znam što bih rekao..."
Opet se svojim neznanjem hvali Cjepidlak. Očito je kako nema pojma da je Marki duboko uvjerena u ljubav Violete Miloduh. Prelijepe glumice, kojoj je pretprošle godine poslala neodoljivo ljubavno pismo, jedno od onih kojima je nemoguće oduprijeti se. Jer glasi ovako:
«Ej zeno, komadu!
Tolko sam bila izvan sebe kad sam te vidila da sam skocila ko pop-korn. Uzmi me, kraljice srca mog! Napaljuješ me, baš me napaljuješ, volila bi te oralno obradit u totalu. Dala bi ti da me drpaš za sisu i upreš ko u životinju, jer to meni paše…jojjj, da samo znaš kako. Pustila bi te da ruješ po mojim sisama dok te glava ne zaboli. Tolki si seksipil da moram drkat do iznemoglosti svaki put kad pomislim na tebe. O kako bi ja rado bila žena tvog života, da me jebeš žestoko, o ti ženo, žešće! Da me jebeš ko luđak kad jebe!!!»
Iako Marki znade i drukčije pisati, svjesno se odlučila za izravni kamiondžijski pristup, na kakav baš otmjene dame redovito padaju.
I zaista, Violeta Miloduh pala je sa stolca od smijeha. A onda se dosjetila jadu, izbrisala iz pisma svoje ime, upisala ono urednice domace televizijske produkcije i poslala joj na kućnu adresu. Za osvetu, što je nije htjela uzeti u glumačku postavu naše popularne sapunice. Moglo bi se reći da je osveta prilično uspjela - gospođu urednicu, zašlu u životnu dob kad se ljubavna pisma veoma rijetko primaju, Markini su izljevi duboko uznemirili. Toliko da je u više navrata bezuspješno pokušala naći tu nevjerojatnu Marki, koja piše tako dinamično, slikovito, uzbudljivo, kao na filmu! I sad, iznenada, eto je ovdje - u njezinom uredu!
A smrknuti Cjepidlak uzrujano koluta očima, pitajući se kako da izrazi svoje zgražanje nad tom neukom, nastranom luđakinjom, koja o pisanju scenarija nema blage veze i obuzet bijesom, unezvjereno ponavlja: "Ne znam što bih rekao...ne znam...ne znam..."
Ali zato gospođa urednica zna - da Marki sigurno upada! Na radno mjesto suradnice u televizijskom scenarističkom timu. I naravno da pritom nema griješnih primisli. Naprotiv, bio bi grijeh ne iskoristiti tako raskošan talent!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 03:23 - Dodaj komentar
(25) - Print
- #
srijeda, 02.03.2005.
MARKI I NJEZINI SIMBOLI
Mnogi smatraju da je moja frendica Marki jedna vulgarna ženturača, koja misli samo na seks. Nije točno. Ona, na primjer, često razmišlja o apstraktnim temama i veoma rado čita, osobito kad joj u isto vrijeme krepaju kompjutor i video. Ako ima išta za čitanje pri ruci, što obično nema, a tko bi klipsao do knjižnice? I čemu, kad sam ja blizu?
"Treba mi knjiga. Stručna", objavljuje važno Marki dok čeprka po mojoj polici, "koja mi može rasvijetliti značenje jednog sna."
"Jung? Freud? Sanjarica?"
"Ma ne! Pazi, prisnilo mi se da prolazim kraj parka i ugledam super komada, kako šeće peseka. Ugodno popunjena, impozantnog poprsja, bujna kosa ofarbana u pramenove, gospodarska faca i prodoran pogled, taman - moj tip!"
"I nosi četvrtaste očalice, a pesek je bijela pudlica?"
"Da, kaj s tim?"
"Znam je, to je naša nova susjeda. Čim smo se upoznale, posudila je od mene Dijetnu kuharicu i još mi je nije vratila."
"Ne", pjeni se Marki, "to je san! Samo san! I nema veze s tobom, ni sa susjedima, niti s tvojom kuharicom. Dakle, s obzirom da sam svjesna da sanjam, hrabro joj prilazim i predstavim se. Bacam komplimente svim dijelovima njezine pojave, ne pitajući se jesmo li na istoj frekvenciji ili se možda upucavam strejtuši? Na javi si takvu nepromišljenost ne bih nikada dopustila, ali kako smo u snu - vodi me samo jedna misao: moram je imati, odmah! Obuzeta ludom željom da stavim ruke na nju, kažem da sam po zanimanju maserka i ponudim besplatnu uslugu. Ona oduševljeno prihvaća i slijedećeg trenutka smo u njezinom stanu, a ja istovremeno drhtim od sreće i strepim od pomisli da bih se sad mogla probuditi. Susjed...ovaj, žena iz sna se skine i legne na krevet, ja nauljim ruke i premda o masaži nemam pojma, spremno počinjem, s odvažnošću koja je moguća samo u snovima. Prvo je lagano dodirujem vrhovima prstiju, pa malo čvršće dlanovima i baš kad sam se naumila osloboditi svoje odjeće i brzo, prije nego se probudim, upriličiti masažu cijelim tijelom, na vratima se iznenada pojavi njezin muž. Ona me smeteno predstavi kao maserku, a tip reče: "Izvrsno! Baš me vraški bole leđa! Zato sam i došao ranije s posla." I eto ga, već se skida, gura ženu s kreveta i nalegne pod moje ruke. Ogroman, ćelav, dlakav. I što ću sad? Masiram kako znam i umijem, gnječim, lupkam, žmičem zbrda-zdola i molim boga da se probudim. Ali, ništa od toga. Ovaj sve rokće od zadovoljstva, kad u stan došepesa - njegova majka, mučena išijasom. A ja nikako da se probudim, nego sanjam dalje - majčinu sestru i sestrinu šogoricu. I vjenčane kumove, koji su baš tada, kao za peh, morali svratiti u posjetu. A tako si dugo nisu priuštili poštenu masažu...Na koncu, sva isfaširana, s bolnim grčevima u rukama i ramenima, vučem se doma i mislim - morala bih pročitati jednu knjigu, koju ti sigurno imaš. Ne mogu se sjetiti naslova, ali kad je vidim na polici, prepoznat ću je. Eto, to je poruka sna! Samo, o kojoj je knjizi riječ?"
"O ovoj, Marki! Nije stala na novu policu, pa sam je spremila u kutiju. Bogato ilustirirana Senzualna masaža. Zadrži koliko hoćeš. I slijedeći puta kad budeš sanjala san o masaži, molim te, reci svojoj snivanoj da mi vrati Dijetnu kuharicu!"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 01:57 - Dodaj komentar
(32) - Print
- #
|
|
|
