Meni je Uskrs najljepši blagdan. Prvo, jer je napokon stiglo proljeće. Zatim, stric šalje šunku, bake peku kolače, moje blizanke se brinu za dekoraciju, a ja ljenčarim i uživam.
Još u nježnoj vrtićkoj dobi, cure su se izvještile u farbanju jaja i otada - to je njihov resor, u koji se, hvala bogu, više ne pačam.
Već početkom tjedna tatica Debeli morao je ispuhati dva-tri tuceta jaja i staviti umjetnicama na raspolaganje. Dakako da nisu mogle dočekati pravi trenutak, nego su se odmah bacile na posao, s velikim uživanjem. Trajalo je do četvrtka. Međutim, u petak poželjele su još. Jaja.
"Nema", pokazala sam uvjerljivo prazna jajosjedišta u frižideru. Nema jaja. Ona tri preostala spasila sam sakrivši ih - što u pretinac s grincajgom, što u listove zelene salate. Trebaju mi. Neću valjda jesti šunku bez jaja?
Međutim, pored mojih prehrambenih, tu su i artističke potrebe podmlatka. I dolaze do izražaja potresnom snagom. Bradice se tresu i podrhtavaju, uskoro će krenuti i biblijski potop iz tužnih dječjih okica.
Tragedija (što na grčkom znači 'jarčeva deračina') na pomolu je i netko se mora žrtvovati. Dakle, ja. Krotko, poput jaganjca uzimam košaricu i spremam se na ponižavajući križni put moljakanja jaja po susjedstvu. Što znači da ću na svakoj postaji morati sjesti, popričati, pojesti i popiti gemišt. S obzirom da veoma, ali zaista veoma slabo podnosim alkohol, dok skupim tucet jaja, ostat ću uspravna samo ako me pričvrste uz drvo, može uz križ - da bude prigodno.
I u tom teškom času, kad sam izišla na cestu, pognuta pod teretom sudbine i spremna ispiti tucet gorkih čaša, u doslovnom smislu, stiže spas u zadnji čas.
Marki ex machina! Kao navinuta piči ulicom i domahuje. I nosi punu vreću ispuhanih jaja. Koja je zaboravila ofarbati, a treba ih donijeti na Uskršnji tulum u gejlezbo klub.
Moje su cure vrisnule od veselja. Sreći nije bilo kraja, ni provali umjetničkih ideja. Potrošile su sve izvore pigmenata u kući, od svojih bojica, preko bakinog soka od cikle do moje kozmetičke ropotarnice. Na koncu, svako je jaje zasjalo u svojoj neponovljivoj kolorističkoj individualnosti, nimalo slično nekom drugom, kao što su inače međusobno nalik - kao jaje jajetu.
Eto, sve je ispalo super! Djeca zadovoljna, tiho hrču u gnijezdašcima, Marki tamani šunku i francusku, jaja se cmraže ispod radijatora, tatica Debeli pere kadu nakon što je izribao usvinjene umjetnice, ja ljenčarim i uživam u Uskršnjem blagdanu.
"Hm, nije gotovo", procijedi Marki niz čačkalicu, "treba staviti i naljepnice."
"Pa kaj nisi dala curama da nalijepe", čudim se, "njima to bar ide."
"Ne bi išlo", ozbiljno će Marki i izvadi naljepnice sa malim, ružičastim, okruglastim...zečićima? Pilićima? Cvjetićima? Ne, nego...hm kako da kažem...pičkicama.
Lijepile smo pičkice na jaja do tri u noći. Bile su drske, svojeglave i nimalo podatne. Marki je svoje lizala, a meni se gadilo dirati jezikom, pa sam pljuvala.
Uskoro nam je ponestalo pljuvačke, a od vode su se gužvale, gadure male.
Potrazile smo spas u frizideru, ali gazirana pića osvježavala su žlijezde slinavnice samo na nekoliko minuta. A onda - opet Sahara.
"Niš, moramo prijeći na gemišt", znalački će Marki.
Zaista, gorkasti kiseliš bio je od pomoći. Popile smo, ne znam točno koliko, ali dosta. Dovoljno da nakon Markinog teturavog odlaska, samo nemoćno spuznem na tepih u hodniku i utonem u mrklo ništavilo, pitajući se - hoću li se uopće probuditi?
Na svoju veliku radost, zahvaljujući uspješnoj suradnji između Debelog i gradskog vodovoda, koja je rezultirala ledenim mlazom po osjetljivim mi dijelovima, sutradan sam ipak ustala iz mrtvih. To jest, iz mrtvih pijanih.
Sretan Uskrs! Želim i vama.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 28.03.2005. u 00:59 sati.