::LUCY FAIR::

nedjelja, 06.03.2005.

PISATI U SLIKAMA

"Violeta Miloduh satima sjedi na obali sjetne rijeke, sama i nujna, razmišljajuci o pretužnoj prošlosti, punoj ispraznih nada i gorkih razočaranja. Njeno je lice nepomično, ali duboko u sebi ona plače i jeca zbog neostvarene ljubavi. Tiho izgara od pritajene strasti, jer njeno srce kuca samo za mene", čita Marki svoj rukopis.
"Oprostite", prekida je redatelj Cjepidlak, "što je to?"
"Moj scenarij", ponosno će Marki.
"Scenarij služi za potrebe filma, a na filmu postoji samo ono što se vidi. Rene Clair kaže da pisci moraju zaboraviti svoj zanat sakupljača riječi da bi naučili zanat stvaraoca slika, žele li biti scenaristi. Eto, ja sam snimio više filmova, ali jednim kadrom prikazati nečiju 'pretužnu prošlost, punu ispraznih nada' ili kako glumica nepomična lica duboko u sebi plače i jeca zbog neostvarene ljubavi - stvarno ne bih znao!"
"Nije lijepo hvaliti se svojim neznanjem", udara precizno Marki.
Pogođeni Cjepidlak koluta očima i hvata se za glavu. Njegova šefica, urednica domaće televizijske produkcije, dotada zaokupljena preturanjem po ladicama svog stola, diže obrve i zainteresirano promatra Marki iznad naočala.
"Osim toga", prtlja izbezumljeni Cjepidlak, "taj vaš takozvani scenarij sadrži još jedan grdni problem. Glavni lik je Violeta Miloduh, a ona je realna osoba, naša poznata glumica. Ne znam, to je u najmanju ruku čudno..."
"Što je čudno ako glumica igra u filmu?", ne da se smesti Marki.
"Na primjer - to što glumi samu sebe, kako prolazi kroz koloplet bizarnih ljubavnih situacija, a ove uglavnom uključuju vas, dok vi pritom igrate sami sebe. U dugometražnom erotsko kvazidokumentarno naučnofantastično...ne znam što bih rekao..."
Opet se svojim neznanjem hvali Cjepidlak. Očito je kako nema pojma da je Marki duboko uvjerena u ljubav Violete Miloduh. Prelijepe glumice, kojoj je pretprošle godine poslala neodoljivo ljubavno pismo, jedno od onih kojima je nemoguće oduprijeti se. Jer glasi ovako:
«Ej zeno, komadu!
Tolko sam bila izvan sebe kad sam te vidila da sam skocila ko pop-korn. Uzmi me, kraljice srca mog! Napaljuješ me, baš me napaljuješ, volila bi te oralno obradit u totalu. Dala bi ti da me drpaš za sisu i upreš ko u životinju, jer to meni paše…jojjj, da samo znaš kako. Pustila bi te da ruješ po mojim sisama dok te glava ne zaboli. Tolki si seksipil da moram drkat do iznemoglosti svaki put kad pomislim na tebe. O kako bi ja rado bila žena tvog života, da me jebeš žestoko, o ti ženo, žešće! Da me jebeš ko luđak kad jebe!!!»
Iako Marki znade i drukčije pisati, svjesno se odlučila za izravni kamiondžijski pristup, na kakav baš otmjene dame redovito padaju.
I zaista, Violeta Miloduh pala je sa stolca od smijeha. A onda se dosjetila jadu, izbrisala iz pisma svoje ime, upisala ono urednice domace televizijske produkcije i poslala joj na kućnu adresu. Za osvetu, što je nije htjela uzeti u glumačku postavu naše popularne sapunice. Moglo bi se reći da je osveta prilično uspjela - gospođu urednicu, zašlu u životnu dob kad se ljubavna pisma veoma rijetko primaju, Markini su izljevi duboko uznemirili. Toliko da je u više navrata bezuspješno pokušala naći tu nevjerojatnu Marki, koja piše tako dinamično, slikovito, uzbudljivo, kao na filmu! I sad, iznenada, eto je ovdje - u njezinom uredu!
A smrknuti Cjepidlak uzrujano koluta očima, pitajući se kako da izrazi svoje zgražanje nad tom neukom, nastranom luđakinjom, koja o pisanju scenarija nema blage veze i obuzet bijesom, unezvjereno ponavlja: "Ne znam što bih rekao...ne znam...ne znam..."
Ali zato gospođa urednica zna - da Marki sigurno upada! Na radno mjesto suradnice u televizijskom scenarističkom timu. I naravno da pritom nema griješnih primisli. Naprotiv, bio bi grijeh ne iskoristiti tako raskošan talent!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka