Volim se družiti s Marki. Ima neobične ideje i dosta znanja s raznih područja. Na primjer, znade biti fenomenalno naporna. Ali, ipak je veoma zanimljiva, posebno kad priča gluposti. I zaista mi je drago što smo frendice, samo što me mučnina hvata od pomisli da bih je mogla sresti.
Ipak, ne bi se moglo reći da smo u svađi. Nema razloga, jer bila sam veoma dobronamjerna prema njoj. Čak i previše. A ništa previše nije dobro.
Eh sad, ni priča koju je Marki sklepala prije neka dva mjeseca nije bila dobra. No, pokazalo se da žiri Ekranovog natječaja ima veoma čudne kriterije, kojima savršeno dogovara baš Markina bezvezna priča. Odnosno, odgovarala bi da je ja nisam odgovorila od slanja sranja, na jedan otmjeni literarni natječaj.
I sad, Marki se ne javlja. Nit' je vidim, niti čujem. Samo osjećam njezine šape na šiji. Pri povratku iz dućana, dok otključavam vrata. Ne čujem krckanje u vratu, nije stisnula baš jako, možda se ipak više ne ljuti?
Zaista, ne djeluje bijesno, nego čak ushićeno.
"Zamisli, poslala sam pet priča na Ekranov natječaj i sve su ušle u uži izbor", hvali se dok ulazimo u kuću, "naravno, da sam poslala onu za koju si ti ustvrdila da je bezvrijedno smeće, dobila bih vrijednu nagradu. Ali, nema veze. Ovih pet su mi dovoljna satisfakcija."
"Bravo, Marki, čestitam!"
"Daj, uključi kantu, uđi na stranicu s natječajem i glasaj za slijedeće priče: Pod krovovima Pariza, Vrlo odvojena stvarnost, Sirote strasti, Portret umjetnice u mladosti, Smrt u veceu."
Interesantnih li naslova! I ne samo da su interesantni, nego i zvuče vraški poznato. Otvaram prvu, čitam...Pa to sam ja napisala! I drugu, i treću...Svih pet.
"Marki!!! Poslala si moje priče, pod svojim imenom???"
"Ne, nego pod tvojim, sa tvoje mail-adrese."
"???"
"Sjećaš se one nedjelje, kad si se ožderala kolačima na tetkinom imendanu, pa ti je bilo mučno? E, dok si ti dreždala na zahodu, ja sam upala u tvoju arhivu i pokupila priče. Neke sam skinula i izbrisala s bloga. Iako sam radila na brzinu, dobro sam izabrala - ušle su u uži izbor! Kaj veliš?"
Kaj da joj velim? Ona dobro zna da ne volim natječaje. Jednom sam sudjelovala u nagradnoj igri popularnog ženskog časopisa i toliko se iživcirala u toku izvlačenja nagrada, da mi je pozlilo. Kako i ne bi? Dijelili su veoma važne i svima potrebne stvari za kućanstvo: od veš-mašine do klozet-papira. Potonjeg sam, do objave rezultata, dosta potrošila, a nisam dobila ništa. Otada, hvala lijepa, ne sudjelujem.
I sad, mogla bih pisati organizatorima natječaja i tražiti da povuku moje priče. Ali, zašto bih? Kad su ušle među 200 izabranih. Od kojih će prvih 100, kojima publika pokloni najviše glasova, osvanuti u lijepoj knjižici sjajnih korica.
Moje su priče dosta rasute. Ima ih posvuda. Neke su pale ispod stotog mjesta. Kad sam, nakon pola sata, opet zavirila - bile su još niže...
Joooj, Marki, što mi radiš? Evo, već osjećam peckanje u želucu. I mučninu. Mislim da moram hitno na zahod. Bok, žurim!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 24.03.2005. u 21:54 sati.