Quis custodiet ipsos custodes?

U sljedećih nekoliko tjedana neću se moći posvetiti pisanju bloga.

Na žalost, život je takav i okolnosti su takve da ne možemo utjecati na one stvari koje su nam najvažnije, i da smo uglavnom bespomoćni (U tom svijetu prolaznik sam samo...).
Uvijek uzimamo život i one koji su nam dragi kao nešto što je oduvijek i zauvijek tu, i svemu nevažnom posvećujemo puno više vremena i pažnje, a istinske vrijednosti radi kojih smo ovdje i u kojima bi trebali uživati i kojima bi se trebali posvetiti prolaze mimo nas.
Kad uvidimo da je sve tako prolazno, onda je već kasno...


...We cannot merely pray to You, O God,
to end disease;
For You have already given us great minds
With which to search out cures and healing,
If we would only use them constructively.

Therefore we pray to You instead, O God,
For strength, determination and will power,
To do instead of just pray,
To become instead of merely to wish.


Do ponovnog susreta svima želim puno zdravlja i sreće.

taj ne radi kao noćni čuvar.

Uskoro će izbori, pa mi se ovo čini kao najbolja poruka našim vrlim političarima. Kod nas je političar sinonim za prevaranta, čovjeka koji jedno misli, drugo obećaje, treće radi.
Ne bi to trebalo tako biti, nismo mi ovdje radi njih, nego su oni tamo kamo ih izaberemo radi nas.

I stoji primjedba iz jednog komentara kako Ogulin nema niti je ikada imao nekog u visokim strukturama tko bi se zauzimao za njega i donio mu prosperitet. Moglo se, nije da se nije moglo, i još uvijek se može.

Najviše me smeta kada političari odu na svoju funkciju, i onda na kraju mandata, ili kada ih netko prozove, kažu da nista nisu mogli učiniti, stranačka stega, pa su bili preglasani, nadglasani, pa su postojali viši interesi, pa se uvijek nađe neki lijepi izgovor za ništa što ostane iza njihovih godina na funkciji.

To definitivno nije istina.

Cijelo vrijeme svojeg mandata svi oni uredno uzimaju svoje plaće, dnevnice, naknade za odvojene živote, članovi su nekoliko upravnih i nadzornih odbora za što također dobijaju novac, sjede u raznim županijskim ili saborskim odjelima, tijelima, povjerenstvima i za to sigurno primaju naknadu. I na kraju mandata će primati punu plaću još neko vrijeme, a njihovo staro radno mjesto će ih čekati, ako se ikada na njega vrate.

Dakle, dame i gospodo, ako ste u stanju primati novac i koristiti sve privilegije, onda MORATE BITI U STANJU dignuti svoj glas za one koji su vas izabrali. Morate reći što tišti sve nas, morate to reći svaki put kada vas pitaju i kada vas ne pitaju, morate stalno iznositi naše probleme i predlagati rješenja, morate se boriti za nas. Tu ne dolazi u obzir selektivnost, da od vlasti i položaja uzimate samo ono što vam se sviđa, ako hoćete meso, morate uzeti i kosti. A vi te kosti nećete. I to je problem ne samo Ogulina, nego i države u cjelini.

Ako ste prihvatili sve časti i slasti koje sa sobom nosi politika, onda prihvatite i odgovornost. Ako ne možete, onda odstupite i pustite one koji će imati volje, snage, hrabrosti i obraza boriti se za sve nas.

Netko će reći lako je kritizirati, treba nešto uraditi. I to je točno. Nisam kandidat na izborima, ne natječem se ni za kakvu poziciju, ali od onih koji se natječu očekujem da budu dovoljno hrabri i časni i pošteni da se onda bore. Sigurno je da ima pritisaka, i sigurno da im nije lako, ali budimo relani, za to su jako, jako dobro plaćeni, i nadnica za strah im je poprilična.

I bio bi red da se već jednom trgnu i urade nešto. Nisam pristalica niti biračke apstinencije, pogotovo kada ljudi nakon što ne izađu na izbore kritiziraju rezultate i izabrane. Po meni, ako netko ne izađe na izbore, smatra da je svejedno kakvi će rezultati biti, i kakvi god budu treba se s njima složiti.
U tom slučaju je kritika zaista neopravdana.
I ne stoji da se ne može ništa promijeniti, jer ako se zaista ne može, onda sve skupa nema smisla.

Plašim se samo da će se sve svesti na hrpu obećanja, na velike riječi, velike ideje, da ćemo na LOKALNIM izborima slušati državnu i državničku povijesnu retoriku, da će se prozivati godine i stoljeća koja su davno iza nas, da će se spominjati EU i naša orijentacija za nju ili protiv nje, komparativne prednosti najrazvedenije obale na svijetu i najčišćeg mora, i u svoj toj halabuci se neće govoriti o budućnosti, o poslu, o tome kamo nam ide grad, što će biti s njim i nama u njemu, što će biti s poduzetničkom zonom, bolnicom, kada i kako će se otvoriti nova radna mjesta, što će biti s Bjelolasicomm započetim radovima...

Kao što teolozi vole reći da je najveći uspjeh đavola to što je uvjerio ljude da ne postoji, tako bi se reklo da je plitičarima najveći uspjeh kad uvjere narod da su svi oni isti.

Bilo bi lijepo da me rezultati i ljudi koji budu ovaj put izabrani demantiraju, no nekako poučen gorkim dosadašnjim iskustvom ne očekujem previše.
Ipak ću izaći na izbore, neću dopustiti da baš do kraja manipuliraju mnome.

U jučerašnjoj šetnji gradom oko 15h primjetih da se u "Skadarskoj" ništa ne radi, nema ni radnika ni strojeva. Što me čudi obzirom da su izbori blizu...

Tko zna, možda bi da rade i uspjeli završiti prije lipnja. Jedino se ne zna koje godine.

Pojam Skadar na Bojani potiče od stare narodne pjesme "Zidanje Skadra", koja govori o tome kako su tri brata gradili grad. Kako se u tim narodnim pjesmama često ponavljaju slični motivi i brojevi, tri brata je tri godine sa tristo majstora gradilo grad. Nisu uspjeli ništa napraviti, jer što bi oni preko dana sagradili to bi vile po noći srušile. Uspjeli su tek kada je najmlađi brat dopustio da mu ženu zazidaju u temelje (kao i sve narodne pjesme, govori o junaštvu, ljubavi i izdaji i vrlo je krvoločna).

Na današnji dan 1521. ubijen na Filipinima portugalski pomorac Fernando Magellan, 1791. rođen Samuel Morse (zajedno s Alfredom Vailom autor Morseove abecede), 1822. rođen general, zapovjednik sjevernjačke vojske i kasniji američki predsjednik Ulysses Simpson Grant, 1956. povukao se bez izgubljene borbe boksač Rocky Marciano, 1987. SAD su zabranile ulazak u zemlju bivšem sekretaru Ujedinjenih Naroda Kurtu Waldheimu zbog njegove nacističke prošlosti (kao da o njoj nisu znali dok je bio generalni sekretar?).

Svi nešto poručuju pred izbore, a ovako je nekada pjevao Branimir Johnny Štulić:

"...Uradi nešto za svoju savjest
Ne misli da si sam
Kreni oštro, uzmi stvari u ruke
Zaboravi na strah....

Nema vremena za bolju budućnost
Nema vremena da predahneš
Nema vremena da ziviš jos jednom
Nitko više nije mlad.
...."

Komentari i mailovi koje dobijam mi pokazuju da sam na pravom putu i da problemi o kojima pišem tište mnoge. Rješenje se ne nazire, ali nadam se da se stvara pozitivna kritična masa ljudi koji će moći doprijenjeti prosperitetu i promijeniti negativne trendove u društvu koje stvaraju pokvareni političari.

Ali, kako je vikend, idem u malo vedrijem i optimističnijem tonu pisati o lijepim stvarima koje se događaju u našem gradu, ali i svuda oko nas.










Eto, toliko o njima.

Predlažem da se ulica koja ide od mosta prema Sitaru nazove imenom koje bi simboliziralo našu otvorenost, uvažavanje drugih naroda i njihovih legendi, okrenutost budućnosti uz uvažavanje prošlosti, te naše vjekovno prijateljstvo sa Makedonijom. Neka se zove Skadarska ulica.
Jer se popravlja kao što se gradio Skadar na Bojani, i ne zna se kada će biti gotova (kažu tek u lipnju, a radovi su započeli ako se ne varam u listopadu).

Prekrasan iako pomalo vjetrovit dan na Sabljacima. Pokušao složiti jednu panoramsku fotografiju, nisam oduševljen rezultatom ali ostavljam da sami prosudite:



Na današnji dan 1564. rođen je Shakespeare, umro je na isti dan 1616, 1616. je umro i Miguel de Cervantes, 1772. Claude Joseph Rouget de Lisle je napisao Marseljezu, 1899. rođen je Vladimir Nabokov, 1920. Mustafa Kemal paša Ataturk je postao turski premijer, 1984. identificiran HIV virus (uzročnik AIDS-a), 1985. Coca Cola je najavila promjenu originalne formule i okusa Coca-Cole (ubrzo je naravno odustala), 1989. Kareem Abdul-Jabbar odigrao posljednju službenu utakmicu za L.A. Lakers.

Kad smo kod Jabbara, prije no što je prešao na islam i uzeo ime Kareem Abdul-Jabbar zvao se Lewis Alcindor.

Kada smo kod Los Angeles Lakersa, zanimljivo je porijeklo njihova imena Lakers (od engl. lake=jezero). Klub je osnovan 1947. u Minneapolisu, država Minesotta ("zemlja 1000 jezera"), i zvao se Minneapolis Lakers. Prelaskom u Los Angeles 1960. godine, zadržali su Lakers u imenu.


A kad smo kod Shakespearea, ako se ne varam Luho Paljetak je preveo njegov 66. Sonet koji izvodi Ibrica Jusić, a ide otprilike ovako:

Sit svega toga vapim smrt smirenja
Kad gledam vrijednost k'o voće rođenu
I ništavnost u duhu uzvišenja
I tvrdu vjeru sramno pogaženu
I čast predivnu sramotno izdanu
Kad gledam savršenost grubo osramoćenu
I djevičansku krepost, krepost prokurvanu
U krzmanju snagu razdrobljenu
i umjetnost od vlasti zauzdanu
Kad gledam ludost kako nadzire umnika
I istinitost glupošću nazvanu
I rob će dok rob je dvorit silnika
Sit svega toga vapim smrt smirenja
Sit svega toga ostavio sve bih
Kad smrću ljubav ostavio ne bih

Hvala svima koji su pročitali prethodni post, a pogotovo se zahvaljujem na inspirativnim komentarima i sugestijama.

Na žalost, izgleda da Ogulin i situacija u našem društvu o kojoj pišem nije iznimka nego pravilo, i to je ono što plaši.
Ono što ipak raduje i budi nadu jest činjenica da postoje ljudi koji imaju sličan pogled na svijet i koji razmišljaju o vremenu u kome se nalazimo i stanju društva i koji žele nešto promijeniti.

Nadajmo se da će takvih ljudi biti sve više, i da će se stvoriti kritična masa dovoljna da se naše društvo pokrene. Da ne ostane na onom Balaševićevom: "Malo nas je, al' smo rijetki".

Za vrijeme bunta 1968. parola francuskih studenata je bila: "Budimo realni, tražimo nemoguće".

Zar je nemoguće i nerealno tražiti ono što se nekad popularno zvalo "život dostojan čovjeka", normalne radne uvjete, normalne zakone, normalnu vlast koja će ih donositi, normalne organe koji će ih provoditi, i normalno sudstvo koje će ih kontrolirati i štititi one koji ih poštuju, a kažnjavati one koji ih ne poštuju. U školi smo učili da je to "trodioba vlasti", iako mi se čini da je trodioba riječ koja sama po sebi nema smisla. Dioba je diljenje nečega na dva dijela, a trodioba bi onda po nekoj logici tvorbe riječi trebala biti tri puta dioba? No nije to bitno, ne funkcionira u praksi, pa je sasma nebitno kako se zove.

Htio bih još nešto reći o prošloj temi. Često se pitam, a vjerujem da nisam jedini, kako to bolnice posluju s gubitkom, tko stvara te gubitke, zašto ih nitko ne kontrolira i zašto ne ispravi krivo poslovanje?

Riba smrdi od glave, a čisti se od repa. Ovaj put ne bih o subjektivnim okolnostima, manjku stručnog osoblja i možda na žalost višku osoblja u pojedinim dijelovima funkcioniranja bolnice, o slabostima upravljanja bolnicama i samom mehanizmu upravljanja (s kim god sam razgovarao svi se slažu da bi bolnicom trebali rukovoditi poslovno orijentirani menadžeri, pravnici i ekonomisti, naravno uz pomoć liječnika kada je riječ o medicinskim pitanjima). O tom repu se dosta govori i piše, stalno ga se secira u svim medijima.
Malo bih o glavi.
Glava je svemogući i svemoćni HZZO koji raspolaže s našim novcem, koji bi se trebao brinuti da budu zadovoljni pacijenti (oni koji ga financiraju), država (koja određuje sastav rukovodstva i pravila igre), ali i bolnice kojima HZZO daje novac. I dok je prvima cilj da prođu što bolje za svoj novac i da dobiju što bolju uslugu, drugima je cilj da prođu što jeftinije, a trećima da dobiju što više novca. Naravno da je to teško pomiriti i uskladiti, čak i kad bi bilo znanja i sposobnosti i volje.

Novac kojim raspolaže HZZO dobija od izdvajanja iz plaća zaposlenih, te iz državnog proračuna. A državni proračun pune oni koji rade i oni koji plaćaju poreze (bilo direktno ili kroz potrošnju), , dakle svi građani. Ako ga dijelom dobija i iz kredita koje država diže, opet ćemo te kredite svi mi vraćati, dakle vjerujem da ne griješim ako upotrijebim sintagmu naš novac.
Našim novcem HZZO financira bolnice (plaće, opremu, lijekove,školovanja...).

Osim bolnica, HZZO odabire i plaća dobavljače lijekova i opreme, te izvođače radova u bolnicama. Kako se u farmaceutskoj industriji i industriji dijagnostičkih aparata vrti enormno puno novca, tu se otvaraju prilike za raznorazne prijatelje, političke istomišljenike, rodijake, rodijake prijatelja i prijatelje rodijaka, one koji su spremni uzvratiti na odgovarajući način ako dobiju natječaj...
A vjerujem da poslovica „Prilika čini lopova“ nije nastala bez razloga.

Bolnice pružaju određene usluge, fakturiraju ih HZZO-u, koji im onda uplaćuje novac. Naravno, bolnice ne mogu fakturirati kako hoće (u ovoj državi to mogu samo INA, T-COM i HEP), već prema važećem cjeniku HZZO-a (tzv. „Plava knjiga“).
U toj knjizi su definirane ne samo cijene dijagnostike (rentgen, ultrazvuk, CT, pretrage krvi i sl.), već i usluga (npr. specijalistički pregled).
Isto tako, HZZO definira svakoj bolnici mjesečni proračun koji smije potrošiti za određenu djelatnost.
Na primjer, ako dijagnostički laboratorij ima proračun od 100 000 kn, a napravi raznoraznih pretraga u vrijednosti 150 000 kn i to fakturira HZZO-u, oni priznaju samo 100 000 kn, i evo 50 000 kn gubitka. Naravno, ovo su potpuno izmišljene cifre, pojma nemam koliki im je proračun i koliko mjesečno potroše, ali sam siguran da su stvarni iznosi neuporedivo veći.

To što su u bolnici bili pacijenti kojima su te pretrage neophodne i što je tih pacijenata bilo više no što su oni u HZZO-u zamislili, to njih ne zanima. Valjda prema onoj uzrečici da kada narod nema kruha neka jede kolače.

„Plava knjiga“ kaže da jedan dan boravka u bolnici (hrana i smještaj bez lijekova) košta 43 kn, kompletan internistički pregled bez dijagnostike 75 kn, operacija slijepog crijeva 192 kn (uključujući kirurga, anesteziologa,pomoćno osoblje...) , vađenje krajnika 72 kn.
Transplatacija srca košta manje od 10 000 kn!!!!!

Isto tako je za svaku dijagnozu definiran maksimalan broj dana koliko pacijent može ostati u bolnici (u stvari, može ostati koliko liječnici procjene da je potrebno, ali HZZO će platiti samo "svoj" broj dana).

Volio bih da mi netko objasni kako se od 43 kn mogu spremiti tri obroka, koja bi trebala biti raznovrsna i kvalitetna, te kako se mogu platiti potrošena struja i voda, kako se može oprati posteljina i imati je dovoljno za zamjenu svakih nekoliko dana?
Volio bih da mi netko objasni kako je moguće od 192kn platiti radni sad jednom kirurgu, jednom anesteziologu i ostalom medicinskom osoblju uključenom u operaciju slijepog crijeva?

Jasno je da uz tako definirane cijene, gotovo svaki pregled ili zahvat bolnici stvara gubitke, i najmanje gubitaka bi imali kada ništa ne bi radili.

Kako je natalitet u opadanju, i kako je sve manje mladih, radno sposobnih, a i sve je manje zaposlenih, samim tim je i sve manje novca za zdravstvenu zaštitu.

Sve je više stanovništva srednje i starije dobi, i za očekivati je da njima usluge bolnica i domova zdravlja sve više trebaju, pa za zdravstvenu zaštitu novca treba sve više.

Definitivno je potrebna korjenita reforma zdravstva, ali se ona sigurno može provesti a da se ne prebije samo preko leđa onih koji su stvarali ovu državu, odvajali za te bolnice koje im sad zatvaraju i birali te dužnosnike koji se tako bešćutno prema njima odnose. I može se proračunski novac pravednije rasporediti, uštedivši na drugim, manje bitnim rashodima (npr. stadioni i sl, da ne ponavljam prethodni post).

Nekako mi se čini da kada se govori o dugovima bolnica, ova strana medalje ostaje uvijek kao i tamna strana mjeseca, skrivena od javnosti (Mjesec je zemlji uvijek okrenut istom stranom, i nikada ne vidimo tamnu stranu mjeseca).
Iz onoga što se prezentira se stječe dojam da su za loša stanja u bolnicama krivo isključivo rukovodstva koje svojim nerazumnim trošenjem vodi bolnice u propast. Ne kažem da su uvijek sva rukovodstva savršena, ali drugi dio priče se ipak rjeđe čuje.

Inače, kažu da je veza između novina i istine kao i veza između broja 7 i plave boje. Možete vidjeti ponekad broj 7 napisan plavom bojom, ali vrlo brzo ćete se uvjeriti da to uopće nije pravilo.

Danas je u jutro bilo vrlo hladno, Klek se zabijelio, kasnije je jako padala kiše a popodne sjalo sunce, ali uz buru. Priložena fotografija Kleka dosta dobro dočarava sve suprotnosti i ljepote našeg kraja, Klek prekriven snijegom, šuma ispod njega koja još nije zazelenila, i nekoliko procvjetalih stabala u dnu slike. Slikano blizu ribogojilišta u Vitunju.




Na današnji 753. g. pr. n. e. je ustanovljen Rim (u stvari ovo nije znanstveno utemeljeno ali je općeprihvaćeno, autor teorije je Marcus Terentius Varro ), 1828. Noah Webster objavljuje prvi američki rječnik, 1910. umro je Mark Twain (pravim imenom Samuel Langhorne Clemens), 1913. Gideon Sundback je patentirao patentni zatvarač, 1918. oboren je njemački avijatičar Manfred von Richtofen (Crveni Baron), 1956. "Heartbreak Hotel" postaje prvi Elvisov broj 1 na top listi, 1960. Brazilija proglašena glavnim gradom Brazila, 1963. prvi zvanični susret Beatlesa i Rolling Stonesa, 1989. velike studentske demonstracije na Tien An Menu (u prijevodu Veliki trg nebeskog mira, ali demonstracije su ugušene u krvi).

Pronio se gradom glas da se zatvara bolnica.
Pred nekoliko tjedana u posjetu gradu je bio karlovački župan kojem su bila puna usta medenih riječi i krasnih obećanja (ipak su lokalni izbori blizu) kako je bolnica od vitalnog interesa za županiju i grad i kako ne samo da se neće gasiti već da će se kapacitet proširiti za još 70 ležajeva.
A onda je bila sjednica vlade u Karlovcu i ministar zdravstva je najavio da će se bolnica smanjivati, što čini se podgrijava glasinu iz prve rečenice i daje joj dozu ozbiljnosti i utemeljenosti.
A i ministar ima veću političku težinu od župana, jedino izgleda da nije znao za županova predizborna obećanja pa je malo zbunio naše gradske strukture.
I sada su se odjednom u gradu svi našli začuđeni i u strahu. Iako glasina o zatvaranju i gašenju bolnice krene svako toliko, ovaj put je dobila malo konkretniju podlogu.

Vjerujem da je situacija u ministarstvu zdravstva ozbiljna, vjerujem da je situacija u državi ozbiljna.

Vjerujem da postoje mnogi neophodni rashodi, da prihodi nisu uvijek onakvi kako bi država htjela, vjerujem da je potrebno štedjeti na svakom koraku. Ali onda budimo dosljedni u tome.

Jednostavno ne vjerujem da u istoj toj državi za zdravstvenu zaštitu nema novaca, a ima se nekoliko stotina milijuna kuna za stadion koji još nije dovršen i na kojem se skupilja na utakmicama više igrača i pomoćnog osoblja no navijača.

Ne vjerujem da se za zdravstvenu zaštitu nema novca a ima se svaki mjesec nekoliko milijuna kuna za održavanje tog nogometnog kluba, za polupismene, nekulturne i bahate balavce od 18 godina koji zarađuju godišnje nekoliko stotina tisuća eura u državi u kojoj je nezaposleno preko pola milijuna ljudi, dok još tko zna koliko ne prima plaću a radi, a umirovljenici dovedeni na rub preživljavanja.

Ne vjerujem da za zdravstvenu zaštitu nema novca, a za održavanje i sponzoriranje još desetak takvih klubova koji svaki mjesec pojedu proračun i puno veće bolnice no što je ogulinska.

Ne vjerujem da za zdravstvenu zaštitu nema novca, a ima se navodno oko 200 milijuna kuna za izgradnju skijališta da bi se dobila utrka svjetskog kupa. Doduše, jedina u glavnom gradu neke države, ali i utrka na najmanjoj nadmorskoj visini u cijelom svjetskom kupu.

Ne vjerujem da za zdravstvenu zaštitu nema novca, a želi se organizirati Evropsko prvenstvo u nogometu za koje trenutno nije spreman niti jedan stadion.

Ne vjerujem da za zdravstvenu zaštitu nema novca, a stotine milijuna kuna se opraštaju poduzećima podobnih i onih koji su prijatelji s podobnima.

Ne vjerujem da za zdravstvenu zaštitu nema novca, a ima se za odvojeni život saborskih zastupnika, za njihove sumanuto visoke plaće i sve silne pogodnosti.

Ne vjerujem da za zdravstvenu zaštitu nema novca, a ima se za svakogodišnje obnavljanje voznih parkova ministarstava.

Ne vjerujem da za zdravstvenu zaštitu nema novca, a za putovanja na svjetska prvenstva i olimpijade silnih državnih dužnosnika ima.

Ne vjerujem da za zdravstvenu zaštitu nema novca, a za višestruke sanacije banaka koje poslije isplaćuju ogromne plaće i sumanute bonuse svojim direktorima ima.

Ne vjerujem, jednostavno ne vjerujem, ne želim vjerovati da živimo u takvom društvu gdje za sve nabrojano i za još tisuće takvih primjera novca ima, a za zdravstvenu zaštitu nema.

Ali, da ne nabrajam samo na državnoj razini, da se osvrnem po gradu, što sam već i činio u par navrata...
My city of ruins
Na sliku i priliku...
Svijet koji nestaje
Katastrofe s radovima
Opet poplava

Ne vjerujem da za spas ogulinske bolnice novca nema, a za otkupiti sportsko-poslovni objekt na stadionu za 5 milijuna kuna ima.

Ne vjerujem da za spas ogulinske bolnice novca nema, a za uređenje zgrade općine, njenu klimatizaciju i uređenje još nekih pročelja ima.

Ne vjerujem da za spas ogulinske bolnice novca nema, a za uređenje beskorisnog autobusnog kolodvora (oko milijun kuna) i nepotrebnu gradnju neiskoristive tržnice (preko 5 milijuna kuna) ima.

Ne vjerujem da za spas ogulinske bolnice novca nema, a godinama se proračun općine vrtio debelo preko 70-ak milijuna kuna.

Ne vjerujem da za spas ogulinske bolnice novca nema, a za izgradnju teniske dvorane ima.

Ne vjerujem da za spas ogulinske bolnice novca nema, a za isplate božićnica i dnevnica od nekoliko stotina kuna za svaku sjednicu poglavarstva ima.

Ne vjerujem da za spas ogulinske bolnice novca nema, a za otkupljivanje zemlje za poslovno-poduzetničku zonu koja zjapi prazna ima.

Ne vjerujem da ogulinska bolnica nije nikome potrebna, jer ipak prema njoj gravitira jedno prostorno jako veliko područje. Istini za volju, rijetko naseljeno, ali kako da i bude gušće naseljeno kad mu se ne nudi nikakva perspektiva? Tko će lud ići živjeti u grad u kojem nema posla, a najbliža bolnica je 50km? Ali što ako zaživi poduzetnička zona, ako zaživi turizam?

U ratu je grad bio dobar i dao je velik doprinos, više od 50% radno sposobnog i zaposlenog stanovništva je bilo u vojsci. Godinama poslije rata je grad tonuo u beznađe. Propali su DIP, Izgradnja, Sintal, Sloboda...

Više tisuća ljudi je ostalo bez posla, i kada su se vratili iz vojske ostali su na ulici. Neki su se na račun njih obogatili, neki postigli političke karijere, neki poslovne, pojavilo se nekoliko kako bi se to popularno reklo tajkuna. Imaju ih i veći gradovi, zašto da ih nema i Ogulin? I svi oni kojima su usta bila puna Ogulina i njegovog doprinosa su lagano prestali se pojavljivati i o tome govoriti, jer cilj je postignut, i zašto više na to trošiti vrijeme?

A onda je došao Bechtel, i nešto se pokrenulo, proračun se počeo puniti, ljudi su se zaposlili, vidjelo se svjetlo na kraju tunela. Ali ti novci su tako lako profućkani, i sada ih više nema, i nikada više takve prilike da se grad izdigne iz sivila i mrtvila u kojem je bio i u koje će po svoj prilici na žalost opet potonuti. Znalo se da Bechtel tu neće ostati vječno, ali se isto tako izgleda vodilo mišlju da se ni na vlasti neće ostati vječno. Pa ko što je netko rekao, tko je jamio, jamio je (ili tako nekako).

Na žalost, ni u socijalizmu ni poslije njega grad nije u saveznim, republičkim a kasnije županijskim i državnim strukturama imao nikoga tko bi se brinuo za njega i za interese njegovih žitelja. Nikada se nitko tko je od 1945. iz Ogulina otišao na bilo kakvu funkciju nije pobrinuo da nešto vrati gradu iz kojeg je potekao. Ali kad nam se gradski oci ponašaju kao gradski očusi, zar je čudno da oni koji odu u županiju ili u Sabor zaborave na grad i na njegove stanovnike?

Slažem se da postoje zajednički interesi koji su ispred pojedinačnih i sitnolokalnih, ali sigurno postoje i mogućnosti da se pomogne svom gradu a da se ne odmogne nekom drugom. I da nam je poteban i sport, pogotovo nogomet, ali su nam potrebnija radna mjesta.
Sjete se političari koji su ponikli u gradu svoga grada i građana pred izbore, održe nekoliko vatrenih govora, nekoliko partijskih tj. stranačkih sastanaka, podijele upute koje dolaze s vrha i samim tim su neupitne, polijepe hrpe plakata po lipama i panoima koji su postavljeni, pokažu ili spomenu nekoliko Potemkinovih sela, i onda se iz svoje baze vrate u svoje tople fotelje, u zavjetrinu sigurnih prihoda i zagarantirane budućnosti. Koju onda još malo podebljaju prihodima ispod stola namještajući posao prijateljima, političkim istomišljenicima, rodijacima ili jednostavno onima koji su spremni uzvratiti pruženu uslugu.

Chausescu je pred kraj svoje vladavine ukinuo zdravstvenu zaštitu za sve osobe starije od ako se ne varam 70 godina. Isto tako je rušio sela i stanovništvo silom preseljavao u gradove. Cilj potonjih akcija je valljda bio dokazati da je Rumunjska industrijski razvijena zemlja i da joj poljoprivreda i selo nisu potrebni.

Političarima su puna usta potreba za decentralizacijom, za demografskom obnovom, za zapošljavanjem, svim stalno govore o prirodnim ljepotama i komparativnim prednostima pred ostalim zemljama koje su već ušle ili će tek ući u EU, ili su u njoj od samog početka, o najčišćem moru i najrazvedenijoj obali, o nedirnutoj prirodi...
A onda centraliziraju sve što se može i što se ne može. I sva obećanja odmah po izborima zaborave.
Vi možete varati neke ljude svo vrijeme, vi možete varati sve ljude neko vrijeme,ali ne možete varati sve ljude svo vrijeme. Dokle god je ovaj broj ljudi koji se mogu varati svo vrijeme dovoljno velik, ništa u ovoj zemlji neće ići na bolje.

Zar je to progres kada jedan grad koji je na sat vremena od mora, koji ima najveće skijalište u zemlji, koji je na pola puta između Zagreba i Rijeke, koji je važno željezničko a sada i cestovno čvorište pušta da tavori i ništa se ne radi da mu se pomogne i da mu se omogući da oživi.?
I onda se svi silni dobroplaćeni stručnjaci čude da grad izumire,kao što izumiru i drugi gradovi i sela po Hrvatskoj, da je sve više praznih kuća, da je sve više onih koji iz njega odlaze i više se ne vraćaju, da svake godine imamo veći broj umrlih od broja rođenih.

Hrana se uvozi, a njive ostaju puste, poljoprivrena i stočarska proizvodnja je zamrla. Svi se kunu u proizvodnju zdrave hrane, a tamo gdje za to ima uvjeta nitko to ne želi pokrenuti.
Ako netko i ima volju i ideju nema novca, ali ni volje državnih struktura, osim deklarativnih da mu se pomogne.

Država prepušta kreditiranje bankama, kojima to nije isplativo. Jer lakše je kreditirati kupovinu automobila. Em banka, pošto je u vlasništvu stranaca potpomaže valstitu ekonomiju koja je proizvela automobil, em kroz kamate puno veće nego u matičnoj zemlji ostvaruje suludi profit, em je rok otplate kredita kratak, em uzimanjem tog novca kojii ovdje plasira na vanjskom tržištu zemlju dovodi u još podređeniji skoro pa kolonijalni položaj, em u tom poslu nema rizika, ako se auto ne bude otplaćivao, tu je nekoliko jamaca, sudužnika, a u krajnjoj liniji može se i zaplijeniti i namiriti iz prodaje na dražbi.

Zar grad ne bi mogao živjeti od poljoprivredne proizvodnje i stočarstva i turizma, zar ne bi imalo smisla da Bjelolasica zaista postane Olimpijski centar i po svojoj funkcionalnosti a ne samo po imenu. Pa da se naše reprezentacije i naši klubovi pripremaju u vlastitoj zemlji, čije boje onda tako zdušno brane u svijetu?
I onda bi takav grad morao imati bolnicu. Jer bolnica u Ogulinu je relativno nova, u svoje doba je bila i vrlo moderna. Pa neka se ta bolnica i profilira, neka postane bolnica za sportske bolesti ili liječenje sportaša, neka postane bolnica za reumatološke bolesti, neka postane ortopedska bolnica, neka postane bilo kakva, samo neka ju ne gase i ne smanjuju, već su je dovoljno smanjili. Zar ima smisla da se za neke preglede i operacije u Zagrebu ili Rijeci čeka po 6 i više mjeseci,a da se bolnica u Ogulinu koja bi mogla pružati takve usluge gasi? I umjesto da zaposli još ljudi, omogući bolju zdravstvenu zaštitu stanovništvu, smanji redove i liste čekanja, omogući samim tim i bolje prihode, ministarstvo zdravstva se bavi posljedicama a ne uzrocima, i želi ukloniti simptom, a ne bolest.

Oni koji su grad stvarali sve ove godine, koji su stvarali pomenuta upropaštena i uništena i pokradena poduzeća, nakon što su pod stare dane dočekali da im mirovine ne omogućavaju ne samo život, već ni preživljavanje od prvog do prvog, sada će izgleda morati za bilo kakvu posjetu liječniku putovati skoro 60km do Karlovca.

To jest, ako žive u Ogulinu, ako žive u okolici, onda i više.

Ne znam ni sam ima li ovo sve skupa smisla pisati, Netko će možda i pročitati, slegnuti ramenima i reći to je tako i tu se i onako ništa ne može.

Jednostavno sam morao tu tjeskobu, čemer i jad koji se osjeti u gradu pokušati artikulirati onako kako ja to vidim.

Molio bih vas ako ovo pročitate do kraja da uputite još ponekog da pročita, možda ipak vapaj dođe do nekoga tko može i hoće pomoći.


Najprije su došli po komuniste , a ja sam šutio jer nisam komunist.
Zatim su došli po socijaliste i sindikaliste, a ja sam šutio jer nisam ni jedno ni drugo.
Zatim su došli po Židove, a ja sam šutio jer nisam Židov.
Zatim su došli po mene, a nitko nije ostao da digne svoj glas.
(Martin Neimoller, njemački protestantski svećenik, 14.01.1892-06.03.1984)

Pogledajmo oko sebe i zapitajmo se koga su sve već odveli?

Bolnica koja tone u mrak i polako se gasi...

Na današnji dan 1452. godine pored Firenze, u mjestu Vinci rođen je Leonardo da Vinci, umjetnik, znanstvenik, izumitelj, vizionar, svakako jedan od najsvestranijih, najznačajnijih i najutjecajnijih znanstvenika i umjetnika svih vremena.

Bavio se raznim granama znanosti, od medicine, matematike, arhitekture, graditeljstva, aerodinamike, geologije, biologije, mehanike...

Fascinantan je raspon njegovih interesa, kao i dubina postignuća u svakoj od grana kojom se bavio. Kako je imao mnoge interese, većinu ideja je zapisivao, često i šifrirano(zrcalno), ali ih na žalost nikada razradio do kraja jer bi ga neka druga tema zaokupila.

Bio je čovjek daleko ispred svog vremena. Freud je za njega rekao da je čovjek koji se probudio prerano u mraku, dok su svi oko njega još bili u dubokom snu.
Mnoge njegove zamisli su svjetlo dana ugledale tek stotinama godina nakon njegove smrti (podmornica, ronilačko odijelo, vodene turbine, dizalice, teleskop, kanali za navodnjavanje, mehaničke pile, kontaktne leće, leteće naprave, padobran...)
Zahvaljujući knjizi "Da Vincijev kod" ponovno je porastao interes šire javnosti za njegovo djelo čiju dubinu možda nikada nećemo moći u potpunosti spoznati.

ne znači da me ne progone.

1865. godine, John Wilkes Booth je ušao u predsjedničku ložu Ford's Theatre u Washingtonu i pucao u šesnaestog američkog predsjednika Abrahama Lincolna, koji je umro od posljedica ranjavanja sutradan.


Ovo me podsjetilo na popularnu teoriju zavjere i sličnosti između smrti Lincolna i trideset i petog američkog predsjednika (svakako najpopularnijeg) Johna F. Kennedya. Ako ništa drugo, zanimljive podudarnosti.

Abraham Lincoln je izabran u Kongres 1846.
John F. Kennedy je izabran u Kongres 1946.

Abraham Lincoln je postao predsjednik SAD 1860.
John F. Kennedy je postao predsjednik SAD 1960.

Obojica su bila drugo dijete u obitelji.

Obojica su oženili tamnokose supruge koje su u doba vjenčanja imale 24 godine.

Obojica su u braku imali po četvero djece, od kojih je po dvoje umrlo prije punoljetnosti.

Na obojicu je atentat izvršen u petak.

Obojici je pucano u glavu.

Obojica su sjedila pored svojih supruga u trenutku atentata

Obojica ubojica su bili južnjaci i imena im se sastoje od 15 slova.

Obojica ubojica su imali dvojicu braće

John Wilkes Booth je rođen 1839.
Lee Harvey Oswald je rođen 1939.

Obojica su imali potpredsjednika južnjaka koji se prezivao Johnson.

Potpredsjednik Andrew Johnson, koji je naslijedio Lincolna je rođen 1808.
Potpredsjednik Lyndon Johnson, koji je naslijedio Kennedya je rođen 1908.

Both je nakon atentata u kazalištu pobjegao u skladište.
Oswald je nakon atentata iz skladišta pobjegao u kazalište.

Obojica atentatora su ubijeni prije suđenja (štpo je omogućilo da se oko oba ubojstva, a pogotovo JFK-a raspredaju mnoge teorije).

Obojica predsjednika su obilježili svoju epohu i imali značajan udio u kreiranju povijesti svijeta.
Za kraj nekoliko njihovih citata:

Lincoln:
Akto tražite najgore u ljudima i očekujete da ga pronađete, svakako ćete ga pronaći.
Ako imam 6 sati za posjeći drvo, pvra 4 ću potrošiti da naoštrim sjekiru.
Po mom iskustvu ljudi koji nemaju mana imaju vrlo malo vrlina.
Vi možete varati neke ljude svo vrijeme, vi možete varati sve ljude neko vrijeme,ali ne možete varati sve ljude svo vrijeme (pripisivana je mnogima, pa i Lincolnu).

JFK:
Uvijek oprosti svojim neprijateljima, ali nikad ne zaboravi njihova imena.
Ne pitaj što tvoja zemlja može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za svoju zemlju. ( Na ovo bih nadovezao onaj grafit "Ja bih radije da moja zemlja umre za mene nego ja za nju").
Nikad nemojmo pregovarati iz straha. Ali nikad se nemojmo plašiti pregovora.
Vrijeme za popravak krova je kada sja sunce.
Zar ne shvaćate kolika je moja odgovornost. Ja sam jedini čovjek koji stoji između Richarda Nixona i Bijele Kuće?
Ja nisam katolički kandidat za predsjednika. Ja sam kandidat Demokratske stranke koji je katolik.
Ako slobodno društvo ne može pomoći mnogima koji su siromašni, neće moći spasiti niti nekolicinu koji su bogati.


Na današnji dan 1861. general Robert E. Lee je napustio vojnu službu, 1902. Marie i Pierre Curie pronalaze raioaktivni element radij, 1912. Titanic je udario u ledeni brijeg nešto prije ponoći i potonuo kroz nekoliko sati, 1930. ubio se ruski pjesnik Majakovski ("tek kad ode reći ćete kakav je pjesnik bio"), 1941. kralj Petar napustio zemlju, 1949. međunarodni sud za nacističke zločine u Nurnbergu donio posljednju presudu, 1958. svemirski brod Sputnik II sa psićem Lajkom izgorio u atmosferi.

Jutros upalih TV, "Dobro jutro Hrvatska", mozaik emisija HTV-a, od koga je i dobra je, i reportaža iz Begovog Razdolja u kojem pada snijeg. Kao i sve njihive reportaže, nemušta, nereprezentativna, ne kaže puno, služi uglavnom prezentaciji reportera koji ju radi, ali ipak ostane mjesto u uhu i ostane čovjeku pomisao kako mora da je tamo lijepo. Imaju i skijalište i hotel i lijepu prirodu.

I nemam ništa protiv njih, to je zaista jako lijepo mjesto na najvećoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj, ljudi su kao i svi Gorani vrlo dragi, pošteni i prijazni.

Međutim, zašto nikada nitko ne napravi reportažu o Bjelolasici? Zašto se o njoj ne govori ni kada je tamo metar i pol snijega, kada su uvjeti za skijanje idealni, a hoteli i paviljoni zuje poluprazni. Zašto se dopušta da naši nogometni klubovi silne novce ostavljaju za pripreme po inozemstvu (drugi sportovi su puno siromašniji pa o njima neću ovom prilikom)? Kako igraju nogomet, trebalo bi ih u potpunosti ukinuti, ili barem amaterizirati, pa nek žive od onog što zarade, kao što živi većina ljudi u današnje vrijeme koja ima sreću da još uvijek ima posao.

Ali, nema očito nikog tko bi Bjelolasicu pogurao niti u medijima, niti u politici, gdje se raspoređuju silni novci. I svake godine se pronosi glas o uređivanju staze skroz do Vrela, o nabavljanju topova za snijeg. I svake godine se to izjalovi, i onda se priča da su novci otišli drugamo, ali za iduću godinu će sigurno biti...
O rukovodstvu HOC-a nema smisla trošiti riječi, evidentno je da je najbolji odabir za voditelja SKIJAŠKOG centra vaterpolist koji ne zna skijati. Jer što bi neki skijaš mogao znati o skijaškom centru i skijaškim stazama i organizaciji posla? Najbolje je to dati nekome tko sigurno neće zabrljati ništa, nego će omogućiti grupici ljudi u HOC-u i HOO-u da dobro žive i da se ništa ne miče s mrtve točke.
O veselju naših susjeda kamo svake zime hrle naši građani na skijanje da i ne govorim.

Iskreno rečeno, da nisam u Ogulinu, ne bih ni ja znao ništa o Bjelolasici, osim ako bih ponekad u dopodnevnim satima gledao drugi program HTV-a koji dok ne započne s emitiranjem pušta panoramske snimke iz desetak hrvatskih gradova pa čak i Bjelolasice, valjda da bi se reklo da i ona ima svoju minutažu u programu. Niti jedne ozbiljnije emisije, niti jednog ozbiljnijeg priloga, čak niti objavljene visine snijega, ništa. Kao da i ne postoji, i kao da je se zaista sramimo.
Psi laju...
Kod nas kažu "čega se pametan stidi, lud se ponosi", ali mi se čini da u ovom slučaju vrijedi obratno. Zašto je tako, sigurno zavrijeđuje podrobnije analize kvalificiranijih ljudi.

Par fotografija Bjelolasice, nisu moje jer ove godine nisam išao na skijanje ali koristim slobodu da ih podijelim s vama (autor je Marijan Šlat, prijatelj mojeg prijatelja,snimljene su 13.03.2005., nadam se da se neće ljutiti):


















Na današnji dan 1606. Engleska prihvatila Union Jack kao svoju zastavu, 1861. napadom snaga KOnfederacije na Fort Sumter započeo je američki građanski rat (razlozi su bili puno dublji, a zanimljiva činjenica je da je zapovjednik vojske Konfederacije Robert E. Lee bio zakleti protivnik ropstva), 1945. umro je predsjednik SAD-a Franklin Delano Roosevelt (demokrat, predsjednik u četvrtom mandatiu od 1933, autor New Deala koji je izvukao SAD iz ekonomske krize, nemjerljiv doprinos dao je u i pobjedi nad fašizmom), 1961. Jurij Aleksejevič Gagarin je u letu koji je trajao 108 minuta obletio Zemlju i postao prvi čovjek u svemiru, 1983. Harold Washington je postao prvi crnac gradonačelnik Chicaga.

Već treći dan pada kiša, vode opasno rastu, a s njima i strah od poplave i svega onog o čemu sam već pisao pred pola godine. U stvari od onda se nije puno promijenilo, ulica od mosta prema Sitaru je i dalje prekopana, započeto je postavljanje ivičnjaka, rupe su poslije svake kiše sve veće i veće, onda ih pospu pijeskom, onda opet padne kiša...

Dragoslav Andrić u svojoj knjizi "Stereo stihovi" prepjevao je Dylanovu pjesmu "A hard rain's gonna fall", pa mi se čini nekako prigodnom za danas (inače, na današnji dan 1961. Bob Dylan je nastupio u Greenwich Villageu po prvi put). Vjerujem da je jako teško prevoditi, pogotovo poeziju, ali mi se ovaj prijevod čini zaista dobrim i pogođenim.

PAŠĆE TEŠKA KIŠA

O, gde si to bio, plavooki sine?
Iz kakve to, mili, dolaziš daljine?

Posrtah niz deset maglenih planina,
Duž šest vrludavih tumarah dolina,
Bejah usred sedam ojađenih gora,
Suočen se nađoh sa sto mrtvih mora,
I najdublje zađoh u čeljust stratišta,
A kad se sve stiša, pašće teška kiša,
Pašće teška, teška, pašće teška kiša.

I šta si sve video, plavooki sine?
Šta sve vide, mili, usred te tuđine?

Novorođenče međ vucima što reže,
I drum od dragulja od koga svi beže,
Crne šume videh, i krv po tom drvlju,
Ljude s čekićima zamazanim krvlju,
Poplavljen trem videh, au toj baraci
Trista govornika s jezikom u šaci,
I oštre mačeve i puške hajduka
Što ih je nejaka dečja vukla ruka,
A kad se sve stiša, pašće teška kiša,
Pašće teška, teška, pašće teška kiša.

A šta li si čuo, plavooki sine?
Šta li si sve čuo usred te tuđine?

Čuo sam gromove što preteći hukte,
Vale što svetove spiraju i lome,
Hiljadu bubnjara čije ruke bukte,
Hiljade što šapću a nemaju kome,
Jednog što mre dok se svi od smeha grče,
I pesmu pesnika što u jarku crče,
I vapaje klovna zapalog u govna,
A kad se sve stiša, pašće teška kiša,
Pašće teška, teška, pašće teška kiša.

A koga si sreo, plavooki sine?
Koga si sve sreo usred te tuđine?

Kraj mrtvog konjića video sam luče,
I belca što jaše neko crno kuče,
Devojku čije je telo vatra ždrala,
Devojčicu što mi s neba dugu dala,
Sreo sam čoveka ranjenog u ljubav,
Drugog što doveka od mržnje je gubav,
A kad se sve stiša, pašće teška kiša,
Pašće teška, teška, pašće teška kiša.

Pa šta ćeš da činiš, plavooki sine?
Šta misliš da činiš, kada ovo mine?

Pre nego što kiša, teška kiša, line,
U dno prašumskoga otići ću mraka,
Gde je puno ljudi a svi praznih šaka,
Gde otrovno seme plovi rečnim tragom,
Gde se dom sparuje sa tamničkom vlagom,
Gde su dželatima lica sakrivena,
Gde glad ružno štrči, duše krije sena,
Gde je crno boja, nula mesto broja...

Sve ću onda reći glasom ili dahom,
Ili makar samo mišlju svojom plahom,
Blesnuću sa hridi, da sav svet to vidi,
I, na kraju moći, pučinom ću poći;
Pre no što, klonuo, zapevam za braću,
Dok budem tonuo, svoju pesmu znaću.

A kad se sve stiša, pašće teška kiša,
Pašće teška, teška, pašće teška kiša.

Na današnji dan 1973. umro je Pablo Picasso, jedan od najutjecajnijih i najslavnijih slikara 20. stoljeća. U stvaralaštvu je prolazio kroz razne faze, široj publici je možda najpoznatiji po kubizmu. Slika Moulin de la Galette je iz njegove ranije faze i pokazuje umjetnika u drugačijem svjetlu.

Iako je bio Španjolac, živio je u Francuskoj i odbijao se vratiti u Španjolsku sve dok je na vlasti bio fašistički režim generala Franca. Jedna od najpoznatijih slika mu je Guernica,nastala u Parizu a posvećena stradanju malog španjolskog mjesta istog imena kojeg su nacisti 1937. u doba građanskog rata bombardiranjem sravnili sa zemljom.
Slika je prepuna simbolike koju Picasso nikada nije htio do kraja objasniti, tvrdeći da ih svatko treba interpretirati na svoj način, inače bi slikar isto tako mogao simbole i zapisati.
Prema pričama, kada su Njemci ušli u njegov atelje i vidjeli sliku, pitali su ga "Jeste li Vi ovo napravili?". Picasso je odgovorio "Ne, to je vaše djelo."
Slika je tek 1981. godine u povodu proslave 100-godišnjice slikareva rođenja prebačena natrag u Španjolsku.