Pronio se gradom glas da se zatvara bolnica.
Pred nekoliko tjedana u posjetu gradu je bio karlovački župan kojem su bila puna usta medenih riječi i krasnih obećanja (ipak su lokalni izbori blizu) kako je bolnica od vitalnog interesa za županiju i grad i kako ne samo da se neće gasiti već da će se kapacitet proširiti za još 70 ležajeva.
A onda je bila sjednica vlade u Karlovcu i ministar zdravstva je najavio da će se bolnica smanjivati, što čini se podgrijava glasinu iz prve rečenice i daje joj dozu ozbiljnosti i utemeljenosti.
A i ministar ima veću političku težinu od župana, jedino izgleda da nije znao za županova predizborna obećanja pa je malo zbunio naše gradske strukture.
I sada su se odjednom u gradu svi našli začuđeni i u strahu. Iako glasina o zatvaranju i gašenju bolnice krene svako toliko, ovaj put je dobila malo konkretniju podlogu.
Vjerujem da je situacija u ministarstvu zdravstva ozbiljna, vjerujem da je situacija u državi ozbiljna.
Vjerujem da postoje mnogi neophodni rashodi, da prihodi nisu uvijek onakvi kako bi država htjela, vjerujem da je potrebno štedjeti na svakom koraku. Ali onda budimo dosljedni u tome.
Jednostavno ne vjerujem da u istoj toj državi za zdravstvenu zaštitu nema novaca, a ima se nekoliko stotina milijuna kuna za stadion koji još nije dovršen i na kojem se skupilja na utakmicama više igrača i pomoćnog osoblja no navijača.
Ne vjerujem da se za zdravstvenu zaštitu nema novca a ima se svaki mjesec nekoliko milijuna kuna za održavanje tog nogometnog kluba, za polupismene, nekulturne i bahate balavce od 18 godina koji zarađuju godišnje nekoliko stotina tisuća eura u državi u kojoj je nezaposleno preko pola milijuna ljudi, dok još tko zna koliko ne prima plaću a radi, a umirovljenici dovedeni na rub preživljavanja.
Ne vjerujem da za zdravstvenu zaštitu nema novca, a za održavanje i sponzoriranje još desetak takvih klubova koji svaki mjesec pojedu proračun i puno veće bolnice no što je ogulinska.
Ne vjerujem da za zdravstvenu zaštitu nema novca, a ima se navodno oko 200 milijuna kuna za izgradnju skijališta da bi se dobila utrka svjetskog kupa. Doduše, jedina u glavnom gradu neke države, ali i utrka na najmanjoj nadmorskoj visini u cijelom svjetskom kupu.
Ne vjerujem da za zdravstvenu zaštitu nema novca, a želi se organizirati Evropsko prvenstvo u nogometu za koje trenutno nije spreman niti jedan stadion.
Ne vjerujem da za zdravstvenu zaštitu nema novca, a stotine milijuna kuna se opraštaju poduzećima podobnih i onih koji su prijatelji s podobnima.
Ne vjerujem da za zdravstvenu zaštitu nema novca, a ima se za odvojeni život saborskih zastupnika, za njihove sumanuto visoke plaće i sve silne pogodnosti.
Ne vjerujem da za zdravstvenu zaštitu nema novca, a ima se za svakogodišnje obnavljanje voznih parkova ministarstava.
Ne vjerujem da za zdravstvenu zaštitu nema novca, a za putovanja na svjetska prvenstva i olimpijade silnih državnih dužnosnika ima.
Ne vjerujem da za zdravstvenu zaštitu nema novca, a za višestruke sanacije banaka koje poslije isplaćuju ogromne plaće i sumanute bonuse svojim direktorima ima.
Ne vjerujem, jednostavno ne vjerujem, ne želim vjerovati da živimo u takvom društvu gdje za sve nabrojano i za još tisuće takvih primjera novca ima, a za zdravstvenu zaštitu nema.
Ali, da ne nabrajam samo na državnoj razini, da se osvrnem po gradu, što sam već i činio u par navrata...
My city of ruins
Na sliku i priliku...
Svijet koji nestaje
Katastrofe s radovima
Opet poplava
Ne vjerujem da za spas ogulinske bolnice novca nema, a za otkupiti sportsko-poslovni objekt na stadionu za 5 milijuna kuna ima.
Ne vjerujem da za spas ogulinske bolnice novca nema, a za uređenje zgrade općine, njenu klimatizaciju i uređenje još nekih pročelja ima.
Ne vjerujem da za spas ogulinske bolnice novca nema, a za uređenje beskorisnog autobusnog kolodvora (oko milijun kuna) i nepotrebnu gradnju neiskoristive tržnice (preko 5 milijuna kuna) ima.
Ne vjerujem da za spas ogulinske bolnice novca nema, a godinama se proračun općine vrtio debelo preko 70-ak milijuna kuna.
Ne vjerujem da za spas ogulinske bolnice novca nema, a za izgradnju teniske dvorane ima.
Ne vjerujem da za spas ogulinske bolnice novca nema, a za isplate božićnica i dnevnica od nekoliko stotina kuna za svaku sjednicu poglavarstva ima.
Ne vjerujem da za spas ogulinske bolnice novca nema, a za otkupljivanje zemlje za poslovno-poduzetničku zonu koja zjapi prazna ima.
Ne vjerujem da ogulinska bolnica nije nikome potrebna, jer ipak prema njoj gravitira jedno prostorno jako veliko područje. Istini za volju, rijetko naseljeno, ali kako da i bude gušće naseljeno kad mu se ne nudi nikakva perspektiva? Tko će lud ići živjeti u grad u kojem nema posla, a najbliža bolnica je 50km? Ali što ako zaživi poduzetnička zona, ako zaživi turizam?
U ratu je grad bio dobar i dao je velik doprinos, više od 50% radno sposobnog i zaposlenog stanovništva je bilo u vojsci. Godinama poslije rata je grad tonuo u beznađe. Propali su DIP, Izgradnja, Sintal, Sloboda...
Više tisuća ljudi je ostalo bez posla, i kada su se vratili iz vojske ostali su na ulici. Neki su se na račun njih obogatili, neki postigli političke karijere, neki poslovne, pojavilo se nekoliko kako bi se to popularno reklo tajkuna. Imaju ih i veći gradovi, zašto da ih nema i Ogulin? I svi oni kojima su usta bila puna Ogulina i njegovog doprinosa su lagano prestali se pojavljivati i o tome govoriti, jer cilj je postignut, i zašto više na to trošiti vrijeme?
A onda je došao Bechtel, i nešto se pokrenulo, proračun se počeo puniti, ljudi su se zaposlili, vidjelo se svjetlo na kraju tunela. Ali ti novci su tako lako profućkani, i sada ih više nema, i nikada više takve prilike da se grad izdigne iz sivila i mrtvila u kojem je bio i u koje će po svoj prilici na žalost opet potonuti. Znalo se da Bechtel tu neće ostati vječno, ali se isto tako izgleda vodilo mišlju da se ni na vlasti neće ostati vječno. Pa ko što je netko rekao, tko je jamio, jamio je (ili tako nekako).
Na žalost, ni u socijalizmu ni poslije njega grad nije u saveznim, republičkim a kasnije županijskim i državnim strukturama imao nikoga tko bi se brinuo za njega i za interese njegovih žitelja. Nikada se nitko tko je od 1945. iz Ogulina otišao na bilo kakvu funkciju nije pobrinuo da nešto vrati gradu iz kojeg je potekao. Ali kad nam se gradski oci ponašaju kao gradski očusi, zar je čudno da oni koji odu u županiju ili u Sabor zaborave na grad i na njegove stanovnike?
Slažem se da postoje zajednički interesi koji su ispred pojedinačnih i sitnolokalnih, ali sigurno postoje i mogućnosti da se pomogne svom gradu a da se ne odmogne nekom drugom. I da nam je poteban i sport, pogotovo nogomet, ali su nam potrebnija radna mjesta.
Sjete se političari koji su ponikli u gradu svoga grada i građana pred izbore, održe nekoliko vatrenih govora, nekoliko partijskih tj. stranačkih sastanaka, podijele upute koje dolaze s vrha i samim tim su neupitne, polijepe hrpe plakata po lipama i panoima koji su postavljeni, pokažu ili spomenu nekoliko Potemkinovih sela, i onda se iz svoje baze vrate u svoje tople fotelje, u zavjetrinu sigurnih prihoda i zagarantirane budućnosti. Koju onda još malo podebljaju prihodima ispod stola namještajući posao prijateljima, političkim istomišljenicima, rodijacima ili jednostavno onima koji su spremni uzvratiti pruženu uslugu.
Chausescu je pred kraj svoje vladavine ukinuo zdravstvenu zaštitu za sve osobe starije od ako se ne varam 70 godina. Isto tako je rušio sela i stanovništvo silom preseljavao u gradove. Cilj potonjih akcija je valljda bio dokazati da je Rumunjska industrijski razvijena zemlja i da joj poljoprivreda i selo nisu potrebni.
Političarima su puna usta potreba za decentralizacijom, za demografskom obnovom, za zapošljavanjem, svim stalno govore o prirodnim ljepotama i komparativnim prednostima pred ostalim zemljama koje su već ušle ili će tek ući u EU, ili su u njoj od samog početka, o najčišćem moru i najrazvedenijoj obali, o nedirnutoj prirodi...
A onda centraliziraju sve što se može i što se ne može. I sva obećanja odmah po izborima zaborave.
Vi možete varati neke ljude svo vrijeme, vi možete varati sve ljude neko vrijeme,ali ne možete varati sve ljude svo vrijeme. Dokle god je ovaj broj ljudi koji se mogu varati svo vrijeme dovoljno velik, ništa u ovoj zemlji neće ići na bolje.
Zar je to progres kada jedan grad koji je na sat vremena od mora, koji ima najveće skijalište u zemlji, koji je na pola puta između Zagreba i Rijeke, koji je važno željezničko a sada i cestovno čvorište pušta da tavori i ništa se ne radi da mu se pomogne i da mu se omogući da oživi.?
I onda se svi silni dobroplaćeni stručnjaci čude da grad izumire,kao što izumiru i drugi gradovi i sela po Hrvatskoj, da je sve više praznih kuća, da je sve više onih koji iz njega odlaze i više se ne vraćaju, da svake godine imamo veći broj umrlih od broja rođenih.
Hrana se uvozi, a njive ostaju puste, poljoprivrena i stočarska proizvodnja je zamrla. Svi se kunu u proizvodnju zdrave hrane, a tamo gdje za to ima uvjeta nitko to ne želi pokrenuti.
Ako netko i ima volju i ideju nema novca, ali ni volje državnih struktura, osim deklarativnih da mu se pomogne.
Država prepušta kreditiranje bankama, kojima to nije isplativo. Jer lakše je kreditirati kupovinu automobila. Em banka, pošto je u vlasništvu stranaca potpomaže valstitu ekonomiju koja je proizvela automobil, em kroz kamate puno veće nego u matičnoj zemlji ostvaruje suludi profit, em je rok otplate kredita kratak, em uzimanjem tog novca kojii ovdje plasira na vanjskom tržištu zemlju dovodi u još podređeniji skoro pa kolonijalni položaj, em u tom poslu nema rizika, ako se auto ne bude otplaćivao, tu je nekoliko jamaca, sudužnika, a u krajnjoj liniji može se i zaplijeniti i namiriti iz prodaje na dražbi.
Zar grad ne bi mogao živjeti od poljoprivredne proizvodnje i stočarstva i turizma, zar ne bi imalo smisla da Bjelolasica zaista postane Olimpijski centar i po svojoj funkcionalnosti a ne samo po imenu. Pa da se naše reprezentacije i naši klubovi pripremaju u vlastitoj zemlji, čije boje onda tako zdušno brane u svijetu?
I onda bi takav grad morao imati bolnicu. Jer bolnica u Ogulinu je relativno nova, u svoje doba je bila i vrlo moderna. Pa neka se ta bolnica i profilira, neka postane bolnica za sportske bolesti ili liječenje sportaša, neka postane bolnica za reumatološke bolesti, neka postane ortopedska bolnica, neka postane bilo kakva, samo neka ju ne gase i ne smanjuju, već su je dovoljno smanjili. Zar ima smisla da se za neke preglede i operacije u Zagrebu ili Rijeci čeka po 6 i više mjeseci,a da se bolnica u Ogulinu koja bi mogla pružati takve usluge gasi? I umjesto da zaposli još ljudi, omogući bolju zdravstvenu zaštitu stanovništvu, smanji redove i liste čekanja, omogući samim tim i bolje prihode, ministarstvo zdravstva se bavi posljedicama a ne uzrocima, i želi ukloniti simptom, a ne bolest.
Oni koji su grad stvarali sve ove godine, koji su stvarali pomenuta upropaštena i uništena i pokradena poduzeća, nakon što su pod stare dane dočekali da im mirovine ne omogućavaju ne samo život, već ni preživljavanje od prvog do prvog, sada će izgleda morati za bilo kakvu posjetu liječniku putovati skoro 60km do Karlovca.
To jest, ako žive u Ogulinu, ako žive u okolici, onda i više.
Ne znam ni sam ima li ovo sve skupa smisla pisati, Netko će možda i pročitati, slegnuti ramenima i reći to je tako i tu se i onako ništa ne može.
Jednostavno sam morao tu tjeskobu, čemer i jad koji se osjeti u gradu pokušati artikulirati onako kako ja to vidim.
Molio bih vas ako ovo pročitate do kraja da uputite još ponekog da pročita, možda ipak vapaj dođe do nekoga tko može i hoće pomoći.
Najprije su došli po komuniste , a ja sam šutio jer nisam komunist.
Zatim su došli po socijaliste i sindikaliste, a ja sam šutio jer nisam ni jedno ni drugo.
Zatim su došli po Židove, a ja sam šutio jer nisam Židov.
Zatim su došli po mene, a nitko nije ostao da digne svoj glas.
(Martin Neimoller, njemački protestantski svećenik, 14.01.1892-06.03.1984)
Pogledajmo oko sebe i zapitajmo se koga su sve već odveli?
Bolnica koja tone u mrak i polako se gasi...
