ponedjeljak, 03.06.2019.

" U tvoje ruke dušu vežem" - Moja Rijeka

Tu subotnju večer ispijali smo kavu na našem
brdu te se divili ljepoti rođenog grada
koji nam se prostire, kao na dlanu.
Dobila sam inspiraciju fotkati drugo brdo
kroz okno stoljetnih bedema Trsatske kule.
Sasvim nepozvano, vratio se osjećaj iz djetinjstva
jer je dio dječjeg srca ostao, upravo, u tim
divnim brdima obraslim šumom.





Kao po nekom unutarnjem zovu srca,
spuštamo se dalje u šetnju našim Molo longom,
gradskom šetnicom sa koje se pruža pogled na našu
luku i sve što je ostalo od industrije.
Zanimljiva dužina šetnice dugačke
1707 m podudara se sa datumom mog rođenja
pa eto odgovora zašto srce tako pulsira
između djetinjstva i ove životne zrelosti,
igre i odgovornosti.
Prihvaćanja da je samo promjena stalna
























Vjerujem da će se mnogi prepoznati u ovim citatima putnika
koje je nada za boljim životom dovela u Rijeku,
poput mojih roditelja šezdesetih godina.
Tako je određeno i moje rođenje,
rođenje mojih sinova,
vezanost za ovaj grad.
Opet pušu neki novi vjetrovi,
uragan života, bura emocija, ostati- otići,
u ovoj ekonomskoj neizvjesnosti gdje je
domoljublje tanka sitost tijelu.
Mi ostajemo, nadamo se i naša djeca, za sada.

Ovaj post posvećujem pokojnim roditeljima
te svima vama koji ste zbog sebe i svoje djece
okrenuli kormilo za novim smjerom
u nadi za boljim životom.





Oznake: rijeka, Molo longo, Trsat
10:54 | Komentari (12) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.