|
Upisali se i službeno u Srednju.
Zanat koji izumire te je upitan opstanak smjera u školi.
Ove godine se upisalo čak osmero dječaka od mogućih deset
što je uspjeh u odnosu na prošle godine
gdje su se za taj smjer odlučila samo dva dječaka.
Iznenadila sam samu sebe došavši u ulicu
rođenog grada u kojoj nisam nikad bila
pa se pitam i čudim kako je to moguće,
za mene koja sam nekad bila vrlo landrava.
Zelenilo oko škole, malo trave, malo drveća,
prvo je što mi je navuklo osmijeh na lice.
Nisam puno zagledala inventar, hodnike, stubište...
škola kao škola, građevina kao građevina,
kakva može biti, nego stara i jadna.
Srećom, ljudi su ti koji čine njenu energiju
te je prvi dojam više nego odličan.
Vrlo pozitivna energija, utisci i puno osvještavanja
od mog srednjoškolca i mene.
Majko, moraš još toga naučiti, očistiti,
biti još bolja sebi, time i njemu, svjesna sam.
Tužno je zapravo što vrlo rijetko ili možda nikada
ne osvijestimo stvari i emocije koje nas bole,
a onda ih kao takve dajemo dalje.
Primili smo ih „pod normalne“ pa ih takve dajemo dalje
misleći da jesu normalne.
Proslavili i moj četrdeset i drugi rođendan.
Među osam ženica, dvije iz ranog djetinjstva.
Popile malo ženice pa počele pričati kakva sam bila.
Ono, ne moš vjerovat, srećom da moji starci nisu pola od toga znali!
Ne da sam ispala super, već sam očito to sve trebala proći da bih sada bila upravo ovo.
I da bih dobila vrckave sinove, testove koliko sam naučila iz svog života,
koliko se mogu odvojiti od svoje priče u donosu na njih. Izazovno!
Smijeh pa i suze, puno iznenađenja, puno iskrenih emocija...to su moje prijateljice.
Par njih je bilo spriječeno doći, ali skupila se ekipica koja se trebala skupiti, uvijek je to tako.
Iznenadile su me tortom, puhala sam u svjećice poput prave djevojčice.
Naravno da su me navukle kupivši svjećice koje se ne gase
pa sam puhala, smijala se....prava radost i veselje.
Zapravo spontano, a opet simbolično jer svjećice volim
od kad znam za sebe i uvijek je upaljen bar jedan plamen,
ako ne oko mene, onda ovaj u meni.
Gongam vikendima na Platku, prijateljica i ja odlično surađujemo.
Kad se otvoriš, sve ti počne dolaziti, kad si zatvoren, sam si sebi blokada,
ali treba doći do te svijesti da prihvatiš odgovornost
za ono što ti se događa i mijenjaš.
To je zakon privlačenja, ništa drugo.
Stvari od kojih većina zazire kao neke new age fore,
ali to je čista fizika, vraća ti se energija koju odašiljaš.
No, svi biramo za sebe, ili bar tako mislimo
nesvjesno ukalupljeni u uvjerenja...
Sve mi je teže bivati u društvu nesvjesnih.
Nije teško, već je besmisleno slušati stvari koje si prošao, odradio.
Glupo mi je praviti se da nešto vjerujem i pušim te manipulacije
pa radije izbjegavam masovne skupove i laprdanja.
Više napravim s pojedincem tako što mu osvijestim
da preuzme odgovornost za svoj život,
nego što bi napravila laprdanjem na nekom skupu i mlaćenjem prazne slame.
Tako društvo funkcionira, većina je pametna u teoriji,
ali u praksi očekuju od drugih da im poboljšaju kvalitetu života.
Preko tjedna sam na moru u Crikvenici.
Jedan dan sam čak ujutro bila na Platku u šumi,
poslijepodne u Crikvenici na moru.
Kakav blagoslov!
No to mi nije nitko dao niti sam išta ikome uskratila.
Od kad imam uvjerenja da zaslužujem lijep i lagodan život, tako i živim.
Isto kao što imam uvjerenje da sam za ovaj život odradila svoju žrtvu.
To također oslobađa, spoznaja da si prošao nešto loše da bi ti sada bilo dobro.
Naći nešto što te tješi i daje volju za dalje.
Netko će reći- fantazije.
Sve je fantazija, sve su naše misli, ali kad već mislim,
svjesno izabirem one koje me podržavaju.
Čemu kaukanija nad onim što je prošlo?
Osim što živimo prošlost u sadašnjosti pa nam promakne sve lijepo
jer smo mislima non- stop nad onim ružnim koje je prošlo....?
Jučer odradila svoj prvi post.
Ja koja sam riješila puno uvjerenja, ali zapinjem na hrani.
Jedanaest dana nakon punog mjeseca.
Nisam se ništa posebno pripremala niti strahovala,
bila sam u totalnom povjerenju da ja to mogu.
Kako sam prilično svjesna, tako čujem tijelo da već neko vrijeme
želi čišćenje iznutra pa je moj dan jučer protekao na vodi.
Kakav izazov!
Trudila sam se stalno biti svjesna sebe, tako sam u par situacija
imala potrebu za hranom i baš ovo mi je trebalo da mi razjasni čemu toliko jedenje.
Tuga, nervoza, nesigurnost...umjesto da to nahranim iznutra,
taj poriv hranim izvana krutom hranom.
Da ne govorim o uvjerenjima iz djetinjstva kako će mi sutra nedostajati
ili da će mi za stolom biti malo ili da će mi netko pojesti....
pa nekako ispada da stalno nešto žvačem.
Trebao mi je ovaj izazov, puno toga sam očistila i potvrdila
da je svjesnost opet temelj svega.
Imamo mozak za razne aktivnosti,
ali ako nismo svjesni sebe i trenutka, od ishitrene i nepromišljene reakcije,
iskreirat ćemo si takve, negativne emocije.
Vjera i hrabrost.
Biti dovoljno hrabar za imati povjerenja u sebe i svoje sposobnosti,.
Prije svega voljeti se što znači prihvatiti se.
Koliko se prihvaćate možete vidjeti po odnosu sa svijetom oko sebe.
Ako ste u ratu i kritiziranju,
želite mijenjati druge što zapravo znači da trebate mijenjati sebe.
Naravno, ako ste u pravu, nije vam važan mir.
Tu prepuštam svakome koje oružje će koristiti-
ljubav ili strah- podršku ili kritiku.
Za mene osobno taj miran,
pozitivan osjećaj i energija koju odašiljam oko sebe nema cijenu.
Gdje god dođem, doma sam i obitelj je oko mene.
Ili u prijevodu, u miru sam sa sobom.
|
