|
Jučer sam se vozila autobusom s brda do grada što je rijetko ili nikada
pa silaskom iz prigradskog autobusa, u gradu nastavila čekati gradski za presjedanje i
sudjelovala u gradskoj svakodnevici.
Gledam u dečka kojih tridesetak godina kako se neprekidno smijulji
pa i mene ulovi smijeh dok istovremeno cura kojoj je narušavao privatnost, suptilno bježi od njega.
To me vrati u moje mladenaštvo i vječite manijake po autobusnim stanicama
i portunima koji su strašili nas mlade curice.
Ovaj se „samo smije“ i u ovo sunčano zimsko podne,
otvori patent trenerke ispod koje izviruju crne dlačurine.
Malo sofisticiraniji manijak ,pomislim i skužim da je moj smiješak zamro
jer sam kroz smrtno ozbiljnu curu nezainteresiranog pogleda u daljinu,
ne u crne dlake, oživjela svoju prošlost.
Možda je to i bolje od mog osmijeha kojeg sam netom komentirala sinu
da bi mogao privući njegov jer smo isti.
To se ipak nije dogodilo i sve traume su ,naizgled, nestale njegovim ulaskom u bus.
Ne znam koliko se bavite podsviješću poput mene,
ali ovakve vanjske scene koje vas u trenutku uznemire,
služe da upravo očistite te traume iz podsvijesti.
Samo prihvaćanjem ih otpuštamo, nikako potiskivanjem.
Često znamo reći kako smo zaboravili neku bolnu scenu iz prošlosti,
ali smo je samo jako duboko potisnuli da bi preživjeli,
iako nas takve scene nesvjesno određuju.
Nema svatko priliku u životu to rješavati,
ali sve dok čovjek nije spreman suočiti se s bolnom istinom,
nije vrijeme da to rješava, makar proživio cijeli život.
Kažem za sebe, a i za ljude oko sebe koje uspijem potaknuti da se krenu osvještavati
da je bez veze glumiti nemoć ako nam je već došla prilika u životu da
svjesno kreiramo i preuzimamo odgovornost za sve što nam se događa.
Mi smo zapravo povlaštena bića, svjesna sam toga, iako ego često zablesavi
pa ne želi vjerovati i živjeti čuda.
Drugim riječima, povlaštena bića su sama sebi dala povlasticu
odbolovati svoju neizdrživo bolnu istinu koju treba prihvatiti,
umjesto da je drže potisnutu u podsvijesti.
Za to trebaš biti fanjski hrabar.
Dugo nam nema autobusa kojim moramo stići na natjecanje
pa odlučim zvati dvije taxi službe no svi su zauzeti.
Začudim se autobusu na kojem je natpis za KBC pa pitam sina što je to,
a kako me ne čuje, ponovim pitanje no starija žena u prolazu se zadere:
“Za bolnicu, šta ne vidiš!!“
Nasmiješim se još jednoj nesvijesti koju nitko nije ništa pitao,
a osjetila se prozvanom i što je najgore moja nervoza ( da je imam trenutno)
se lako mogla navući na njenu i evo povoda za svađu.
Eto i našeg busa.
Vesela sam kao malo dijete u društvu svog četrnaestogodišnjaka
koji je tek krenuo u svoju samostalnost pa mu je i vožnja autobusom potvrđena pokaznom kartom
koju sam mu konačno kupila, otpustivši ga tako jednim dijelom od sebe.
Na idućoj stanici ulazi zanimljiv dečko sa šarenim pirsevima,
jednim okruglim čak na bradi što do sada nisam vidjela.
Ćelava glava, gusta brada, šareni pirsevi po glavi ljubazno ustupi svoje sjedeće mjesto starijem čovjeku,
a ja ponosna na mladost koja nema razloga za stereotipe.
Gledam stanice i mjesta na kojima fotka i objavljuje naš @NF,
prepoznajem i vidim punktove koje inače nemam vremena promatrati dok vozim auto,
a grad zaobilazim u širokom luku pješice- zbilja mi se ne sviđa ta nervoza.
Na izlasku cura s torbom oslikanom srcima, poklon našem @Randomheart-u
ali i moj jer uvijek zamijetimo baš ono što želimo.
Istovremeno na ulasku drugi, zanimljivi dečko.
Pretjerano češanje po glavi i tijelu, tikovi glavom i ramenima
služe mi kao izvrstan školski primjer sinu na ukazivanje narkomana.
„Ili mu je dan jako stresan“, odgovori moj sin,“ jako je nervozan!“.
Sunčano vrijeme iskoristim na terasi i kavici svoje omiljene lučice
do početka natjecanja te u prolazu pozdravim ekipu koju nisam dugo vidjela.
Odem za svoj stol na terasi, pijem bijelu kavicu i guštam u vrućim sunčevim zrakama hladne zime.
Inače sve više mudro koristim svima dobro znane metode
„Prespavaj, jutro je pametnije.“ „ Ispeci pa reci.“ „Duboko diši.“ Izbroji do deset...“
U svim slučajevima se pokaže da si dam priliku ne reagirati stihijski,
u egu donijeti odluku, izreći nešto zbog čega ću sutra žaliti.
Živim sve svjesnije, zbog toga mirnije i sretnije jer mi ljudi prečesto reagiramo automatizirano.
Ne damo si priliku niti razmisliti, najbitnije je u tom trenutku biti u pravu,
ali upravo to pravo često uzima pravo miru.
Stižem na Dvoransko prvenstvo Hrvatske u atletici za mlađe juniore
na kojem je otužno malo gledatelja, nas par roditelja
(djeca su došla organizirano s trenerima iz drugih gradova),
a još je tužnije kako jedan temeljni sport s puno zanimljivih disciplina nije popularan niti djeci.
Nije sinova kategorija, ali skače, skočio je svoj osobni, dalje se letvica diže,
ali ga je pri startu omelo petljanje pomoćnih sudaca po letvici gdje je morao odustati u trku i tu su počele misli i nesigurnost.
Sve ok. Idemo dalje, bit će još prilike.
Meni kao roditelju u ovoj osjetljivoj dobi je najbitnije motivirati i imati vjere u njega kad njemu izostane.
Te iste vjere koja je meni često nedostajala,
a poljuljalo ju je još više kontra efektno kritiziranje.
Danas znam da je u motivaciji bitno isticati vrline, ne mane jer nas to tjera dalje.
Tako da za kraj ove divne sunčane nedjelje, još jednom poruka i pouka da promislite
o ovih par rečenica ispred i pružite si priliku da vam pravo ne uzme mir.
(Za generaciju)
(dio naše atletske dvorane-zanimljiv most koji povezuje svlačionice s dvoranom)
(malo iznutra-strunjača i letvica)
(Umrijeti, ali ne odustati-grafit Armade)
(INSPIRE OTHERS- djevojčica s natpisom na jakni koja zaokružuje moj dan)
|
