|
Zagrlila sam se i oprostila od Ane,
poželjela joj sreću i nadu da se možda opet vidimo u ovom prostoru,
dotrčala do šefice Dare pokazati joj crtež zajedničke nam prijateljice
i u moćnom zagrljaju osjetila neopisivu zahvalnost na ovih petnaest godina.
Ana mi je upravo narezala salamu,
otkucala ostale artikle za doručak, ručak i večeru.
Šefica Dara kaže da ima previše posla da bi danas plakala.
Obje zadržavamo suze,
iako znamo da imamo više razloga za sreću.
Više od ove tužne realnosti gdje su
Ana, Dara, Nada i Nena samo jedne
od hrvatskih prodavačica koje se bore za svoju plaću.
U našoj ulici su petnaest godina, prošle su obje moje trudnoće,
rođenje sinova, faze bolesne svekrve pa bolesne muževe tete.
Pokopali svekrvu, tetu smjestili u dom, otpratili radnike i zaposlenike,
kućne radove, radove u radioni...
u petnaest godina smo izmijenili puno međusobnih emocija- lijepih i manje lijepih.
U našu trgovinu mješovitom robom prije petnaest godina sam dolazila sa trudničkim trbuhom,
onda s jednom bebom u kolicima pa opet sa trbuhom pa sa dvije bebe.
Sve majke odraslije djece od mojih,
uz savjete oko prehrambenih atrikala,
svesrdno su dijelile savjete i oko odgoja djece, njihovih faza.
Nena mi često govori da ne dam da odustanu od sporta.
U nekom periodu života se njena kćerka pogubila
i moja Nena je bila luda od njenih izlazaka i otpora.
Vratilo se to sve na normalu, kćerka sportu te
danas uspješno trenira i sama drugu djecu.
Ana muku muči sa bolesnim mužem,
drži se kako zna i umije i svoju toplinu dijeli rado s drugim ljudima.
Često daje neku novu salamu na kušanje i
izlazi u susret na sve moguće načine-ona je takva-divna!
Nada šeta svog psa u prirodi gdje muž uzgaja pčele,
s njom sam najmanje komunicirala ,brzo plane, ali se brzo i ohladi.
Takva je i takvu sam je prihvatila.
Za zdrav humor su mi rezervirane Nena i šefica Dara.
Evo njenog zadnjeg vica :
„Ošla Fata na godišnji pa je zovu da ne mogu ući u njen kompjutor,
treba im lozinka.
Nakon što su par puta ukucavali VELKOM što je Fata na telefon izvikivala kao lozinku,
šef je pita koliko ta lozinka ima slova.
Nakon što je rekla dva, šef već iznerviran bezuspješnim pokušajima,
sad i nebulozi da riječ od par slova ima samo dva znaka,
pita Fatu kako je to moguće. „Pa veliko M!!!“
Naravno da Dara oponaša Fatu kao da je osobno poznaje
pa smijeha s njom nikada ne nedostaje. 
S Nenom imam poseban odnos-
kao prijateljice iz Srednje škole.
Kad smo tako posebno raspoložene, naša zafrkancija je na nivou mladih srednjoškolki.
Često nasmijemo sve oko sebe i red u dućanu,
čekanje, rezanje salame se lakše podnese.
Nažalost taj jutarnji red za marende je
sve kraći i sve manji te je zadnjih godina gotovo pa i nestao.
Šefica Dara se također i dalje vrckavo smije,
nosi kašete, kutije, nabavlja robu u svom crvenom autu,
ali očito, sve manje.
Konkurencija je učinila svoje.
Iako nedaleko imamo par trgovačkih centara,
dok upalim auto i odem po neku jeftiniju namirnicu,
s benzinom mi ispadne ista cijena kao ova u našem dućanu,
a osmijeh i pozitivu koju ovdje podijelim,
ne mogu usporediti s vojničkim režimom u trgovačkom centru.
Sjećam se prigode kad su sinovi bili manji
pa mi je za Svetog Nikolu dala poklone za njih.
To me oduševilo! Moju djecu također.
Osjetila sam poriv da šeficu javno pohvalim zbog tog čina
koji ne doživljavam često pa sam na lokalnom radiju
pohvalila nju i sve ženskice,
a život je htio da ona baš sluša tu emisiju
i čuje pohvalu tako da je ova gesta
dobila još jedan značaj.
Ništa posebno, ali osim osobne zahvale,
osjetila sam želju da svi ovo čuju, znaju,
za dobrotu i velikodušnost ove žene
čija energija prelazi i na njene zaposlenice.
Upravo s toga jer njoj ljudi nisu broj
jer uz materijalno koje dobiva,
svoje duhovno, poput zdravog humora
i puno drugih lijepih gesti prema svojim kupcima, ona poklanja.
Poklanja emocije koje nemaju cijenu i koje ostaju u nama
kad sve ovo ostalo pojedemo, preradimo, izbacimo.
S njenim emocijama je isti put, ali kad jednom primiš,
preradiš i izbaciš emociju koja je pozitivna,
stvaraš ljepše mjesto za život, sebi i drugima.
To nema cijenu.
Nećemo plakati, srest ćemo se opet u nekom drugom filmu,
govorimo jedna drugoj,
svjesne da sutra ta ista konkurencija preuzima dućan.
Šefica je dala sve od sebe da zaštiti svoje zaposlenice.
Kad je promet drastično pao, odlučile su da će smanjiti svima plaće,
umjesto da jedna dobije otkaz.
Solidarnost, dogovor, suosjećanje, optimizam...
trajali su sve do ovoga dana u ovoj postavi.
Sigurna sam, gdje god da odu raditi i gdje ih put nanese,
nosit će ovu energiju malog lokalnog dućana gdje ljudi nisu broj,
gdje novci nisu glavna dobit.
Uz sve kupljeno, neću se sjećati ni pojedenih salama ni složenih sendviča,
sjećat ću se divne energije ljudskosti.
Onoga što izumire pod materijalnom koristi.
Za to su već zaduženi neki jači igrači od nas slabih i malih.
Mi ćemo opet naći neki svoj kutak Svemira
gdje možemo živjeti svoju utopiju u oazi malih biljčica koje zalijevamo ljudskosti.
Iako nas ti veliki pokušavaju iskorijeniti, granamo se i opstajemo .
Onako kako osjećamo, manje zarađujemo.
Daro, Neno, Ane i Nado, hvala vam na svemu!
Svu sreću i dobro vam želim dalje.
Sretna sam što smo dijelile petnaest lijepih godina.
Ja kupac, vi prodavačice, ali prije svega ljudi.
|
