O-da životu!

...
pomaknem oblak i sjenu,
oslobodim sunce ?

Što ako...
probudim snene sanjare,
podsjetim ih na snove,
davno zaboravljene?

Što ako...
strah pošaljem u kut
iz kojeg ljubav smjestim
u krug gdje joj je mjesto?

Što ako...
sanjamo život,
problemi su noćne more
iz kojih se budimo
otiscima mjesečara?

Što ako...
sam ja ta koja ohrabruje
svojim strahom da ne postane tvoj
jer i moj je jednom bio nečiji?

Što ako...
je došlo vrijeme za druge uloge,
na nove heroje?
Za nas!

Što?

Ako?

Sada.

Ovdje.

Život bez slučajnosti je htio da
planiranu obavezu-zabavu zamijenim izletom u Istru,
a kad su gongovi u pitanju,
osim ježenja cijelog tijela i neopisive sreće,
gotovo da ne postoji obaveza koja to može dostojno zamijeniti.

Budi u miru sa sobom pa ćeš ga živjeti i van sebe.

Osjećaj je predivan- biti svjestan sebe, upravljati mislima, emocijama
i biti u povjerenju da se sve događa za naše najviše dobro.
Put nije lagan,
ali putem čistim smeće i ubirem predivne plodove.

Napravila sam svoj prostor koji mi nedostaje
i kojeg zazivam od kako sam se
iselila iz djevojačke sobice.
Uz puno unutarnjih,
ali osviještenih otpora, puno rada na sebi,
"Moj prostor " je sinoć zaživio.

Krstili smo ga prvim satom joge,
a uskoro krećem i s terapijom smijeha-
jogom smijeha koja također
pronosi mir u svijetu
jer ljudi koji se smiju,
gledaju na svijet s pozitivne strane,
šire svoju vibraciju.

Završit ću završnom porukom
kojom sudionici završavaju terapiju uz simulaciju rukama
na sve četiri strane svijeta:

" Želimo svim ljudima na : Sjeveru, Jugu, Istoku I Zapadu
LJUBAV, MIR I RADOST."

Veselim se svom doprinosu mira i na ovaj način.

Čestitam vam svima Međunarodni Dan Mira!

Oznake: mir, Moj Prostor, smijeh

Zagrlila sam se i oprostila od Ane,
poželjela joj sreću i nadu da se možda opet vidimo u ovom prostoru,
dotrčala do šefice Dare pokazati joj crtež zajedničke nam prijateljice
i u moćnom zagrljaju osjetila neopisivu zahvalnost na ovih petnaest godina.
Ana mi je upravo narezala salamu,
otkucala ostale artikle za doručak, ručak i večeru.
Šefica Dara kaže da ima previše posla da bi danas plakala.
Obje zadržavamo suze,
iako znamo da imamo više razloga za sreću.
Više od ove tužne realnosti gdje su
Ana, Dara, Nada i Nena samo jedne
od hrvatskih prodavačica koje se bore za svoju plaću.

U našoj ulici su petnaest godina, prošle su obje moje trudnoće,
rođenje sinova, faze bolesne svekrve pa bolesne muževe tete.
Pokopali svekrvu, tetu smjestili u dom, otpratili radnike i zaposlenike,
kućne radove, radove u radioni...
u petnaest godina smo izmijenili puno međusobnih emocija- lijepih i manje lijepih.

U našu trgovinu mješovitom robom prije petnaest godina sam dolazila sa trudničkim trbuhom,
onda s jednom bebom u kolicima pa opet sa trbuhom pa sa dvije bebe.
Sve majke odraslije djece od mojih,
uz savjete oko prehrambenih atrikala,
svesrdno su dijelile savjete i oko odgoja djece, njihovih faza.
Nena mi često govori da ne dam da odustanu od sporta.
U nekom periodu života se njena kćerka pogubila
i moja Nena je bila luda od njenih izlazaka i otpora.
Vratilo se to sve na normalu, kćerka sportu te
danas uspješno trenira i sama drugu djecu.
Ana muku muči sa bolesnim mužem,
drži se kako zna i umije i svoju toplinu dijeli rado s drugim ljudima.
Često daje neku novu salamu na kušanje i
izlazi u susret na sve moguće načine-ona je takva-divna!
Nada šeta svog psa u prirodi gdje muž uzgaja pčele,
s njom sam najmanje komunicirala ,brzo plane, ali se brzo i ohladi.
Takva je i takvu sam je prihvatila.
Za zdrav humor su mi rezervirane Nena i šefica Dara.
Evo njenog zadnjeg vica :
„Ošla Fata na godišnji pa je zovu da ne mogu ući u njen kompjutor,
treba im lozinka.
Nakon što su par puta ukucavali VELKOM što je Fata na telefon izvikivala kao lozinku,
šef je pita koliko ta lozinka ima slova.
Nakon što je rekla dva, šef već iznerviran bezuspješnim pokušajima,
sad i nebulozi da riječ od par slova ima samo dva znaka,
pita Fatu kako je to moguće. „Pa veliko M!!!“
Naravno da Dara oponaša Fatu kao da je osobno poznaje
pa smijeha s njom nikada ne nedostaje.
S Nenom imam poseban odnos-
kao prijateljice iz Srednje škole.
Kad smo tako posebno raspoložene, naša zafrkancija je na nivou mladih srednjoškolki.
Često nasmijemo sve oko sebe i red u dućanu,
čekanje, rezanje salame se lakše podnese.

Nažalost taj jutarnji red za marende je
sve kraći i sve manji te je zadnjih godina gotovo pa i nestao.
Šefica Dara se također i dalje vrckavo smije,
nosi kašete, kutije, nabavlja robu u svom crvenom autu,
ali očito, sve manje.
Konkurencija je učinila svoje.
Iako nedaleko imamo par trgovačkih centara,
dok upalim auto i odem po neku jeftiniju namirnicu,
s benzinom mi ispadne ista cijena kao ova u našem dućanu,
a osmijeh i pozitivu koju ovdje podijelim,
ne mogu usporediti s vojničkim režimom u trgovačkom centru.

Sjećam se prigode kad su sinovi bili manji
pa mi je za Svetog Nikolu dala poklone za njih.
To me oduševilo! Moju djecu također.
Osjetila sam poriv da šeficu javno pohvalim zbog tog čina
koji ne doživljavam često pa sam na lokalnom radiju
pohvalila nju i sve ženskice,
a život je htio da ona baš sluša tu emisiju
i čuje pohvalu tako da je ova gesta
dobila još jedan značaj.
Ništa posebno, ali osim osobne zahvale,
osjetila sam želju da svi ovo čuju, znaju,
za dobrotu i velikodušnost ove žene
čija energija prelazi i na njene zaposlenice.
Upravo s toga jer njoj ljudi nisu broj
jer uz materijalno koje dobiva,
svoje duhovno, poput zdravog humora
i puno drugih lijepih gesti prema svojim kupcima, ona poklanja.
Poklanja emocije koje nemaju cijenu i koje ostaju u nama
kad sve ovo ostalo pojedemo, preradimo, izbacimo.
S njenim emocijama je isti put, ali kad jednom primiš,
preradiš i izbaciš emociju koja je pozitivna,
stvaraš ljepše mjesto za život, sebi i drugima.
To nema cijenu.
Nećemo plakati, srest ćemo se opet u nekom drugom filmu,
govorimo jedna drugoj,
svjesne da sutra ta ista konkurencija preuzima dućan.
Šefica je dala sve od sebe da zaštiti svoje zaposlenice.
Kad je promet drastično pao, odlučile su da će smanjiti svima plaće,
umjesto da jedna dobije otkaz.
Solidarnost, dogovor, suosjećanje, optimizam...
trajali su sve do ovoga dana u ovoj postavi.
Sigurna sam, gdje god da odu raditi i gdje ih put nanese,
nosit će ovu energiju malog lokalnog dućana gdje ljudi nisu broj,
gdje novci nisu glavna dobit.
Uz sve kupljeno, neću se sjećati ni pojedenih salama ni složenih sendviča,
sjećat ću se divne energije ljudskosti.
Onoga što izumire pod materijalnom koristi.
Za to su već zaduženi neki jači igrači od nas slabih i malih.
Mi ćemo opet naći neki svoj kutak Svemira
gdje možemo živjeti svoju utopiju u oazi malih biljčica koje zalijevamo ljudskosti.
Iako nas ti veliki pokušavaju iskorijeniti, granamo se i opstajemo .
Onako kako osjećamo, manje zarađujemo.

Daro, Neno, Ane i Nado, hvala vam na svemu!
Svu sreću i dobro vam želim dalje.
Sretna sam što smo dijelile petnaest lijepih godina.
Ja kupac, vi prodavačice, ali prije svega ljudi.

„Ma, jeste vi to zbog mene stali?“,
ponovi sestra vraćajući se natrag u auto,
riječi starijeg gospodina harmonikaša.
Jučer smo prošli pored njega na šetnici.
Stara harmonika idealno je odgovarala vremešnom,
naboranom čovjeku
koji je sjedio na drvenoj klupčići i uveseljavao svijet.
Svjesna da u novčaniku nemam previše čak ni puno čak ni dovoljno.
Sjedeći kao suvozač u autu kojeg je jučer vozio muž,
pala sam na scenu harmonikaša na šetnici.

Na prvu osjetih sažaljenje,
ta stari je to čovjek koji zarađuje u turističkom mjestu!
Na drugu poštovanje, na treću divljenje.
Koliko je nas spremno kad imamo ili nemamo unovčiti svoje talente?
Koliko je nas spremno od tuge i očaja svirati?
Koliko je nas spremno pjevati kad nam je do plača?
Baš ta svijest trenutka potakla je u meni hrpu emocija
koje su iz crnih prerasle u svjetlo
jer taj isti čovjek na harmonici
izazvao je u meni sreću
što svijetu donosi glazbu koja potiče radost.
U gužvi šetača i parkiranih auta u nedjeljno predvečerje
nismo imali priliku zaustaviti auto
i nagraditi čovjeka na harmonici.
Ali danas, dan poslije,
zaboravivši sinoćnju scenu, ponovno vidjeh čovjeka
na svojoj drvenoj klupčići koji uveseljava svijet.
Stajem, otvaram crveni novčanik u kojem,
osim papira, kartica i obiteljskih fotki
veliku vrijednost ima i zadnji medo na kovanici
jer će baš on nagraditi čovjeka na harmonici.
Medo je iz srca predan mojoj sestri
koji izlazi sa suvozačevog mjesta.
Ne gasim motor auta jer će trajati kratko,
kao i svi sretni trenuci.
Kratko traju, ali ostavljaju dugoročne „posljedice.“

„Hoćeš ti tu stati? Hoćemo se vraćati do njega? Pet kuna?!“,
postavlja previše pitanja koje voli ego,
samo da ne uživa u trenutku.
On voli ta neka „racionalna“ s.anja zbog kojih se teško opušta
i rijetko uspijeva uživati u trenutku.
Odgađa sreću, odgađa spontanost,
odgađa ljepotu, odgađa ljubav...
jer dok nađe racionalan odgovor
i dok si ne potvrdi pravo, izgubi volju za uživanjem.
„Molim te, odnesi mu novce, nezgodno mi je izaći na ovu stranu.
Još jučer sam to htjela napraviti,
ali nismo mogli stati autom zbog gužve.“
Sretna što mi je danas došla nova prilika
za usrećiti sebe, drugoga, trećega...!
Nema vremena čekati odgovore na pitanja pa u trku obavi zadatak
jer se mlađu sestru mora slušati.
Dok palim sva četiri žmigavca, dižem ručnu, stavljam u ler,
vraća se ozarenog lica, širokog osmijeha
i njenog prepoznatljivog glasa koji voli život.
„Pitao me jesmo mi to zbog njega stali i rekla sam da mu je to od tebe- moje sestre,
da jučer niste mogli stati zbog gužve,
a on mi je stisnuo ruku i zahvalio.“
„Jel ga to razveselilo?“ pitam dok se i sama smješkam,
istovremeno gledajući u zrcalo ispred sebe- moju divnu seku.
„Daaaaa!“ uzvikuje glasom na rubu suza.
„Vidiš, nema veze koliko je novaca,
ali ima veze da smo ih dale od srca i tako su primljeni.
Tako mala gesta, a uveselila troje ljudi.“

Nastavljamo vesele dalje,
potrubim na odlasku dok nas pozdravlja,
mašući u retrovizoru
s drvene klupčiće u zagrljaju s harmonikom
kojom uveseljava svijet.
Pa si mislim i znam da će mi za koji dan
leći svota novaca koje ću potrošiti na sebe, djecu, državu,
nepotrebne i neophodne stvari,
ali ću sama odlučiti svojom voljom,
s kime i kada ću dijeliti sreću, osmijehe, pozitivu.
Najveće bogatstvo koje posjedujem,
od svih materijalnih stvari u ovom životu,
je sposobnost svjesnosti trenutka i otvorenog srca
koje prima male znakove sreće pa isto uzvraća i dijeli.
Moje su palače satkane od nasmijanih ljudi i
veselih trenutaka dok sjedim na dnu piramide
otvorenih ruku i srca gradeći svoja zdanja.