|
„Ma, jeste vi to zbog mene stali?“,
ponovi sestra vraćajući se natrag u auto,
riječi starijeg gospodina harmonikaša.
Jučer smo prošli pored njega na šetnici.
Stara harmonika idealno je odgovarala vremešnom,
naboranom čovjeku
koji je sjedio na drvenoj klupčići i uveseljavao svijet.
Svjesna da u novčaniku nemam previše čak ni puno čak ni dovoljno.
Sjedeći kao suvozač u autu kojeg je jučer vozio muž,
pala sam na scenu harmonikaša na šetnici.
Na prvu osjetih sažaljenje,
ta stari je to čovjek koji zarađuje u turističkom mjestu!
Na drugu poštovanje, na treću divljenje.
Koliko je nas spremno kad imamo ili nemamo unovčiti svoje talente?
Koliko je nas spremno od tuge i očaja svirati?
Koliko je nas spremno pjevati kad nam je do plača?
Baš ta svijest trenutka potakla je u meni hrpu emocija
koje su iz crnih prerasle u svjetlo
jer taj isti čovjek na harmonici
izazvao je u meni sreću
što svijetu donosi glazbu koja potiče radost.
U gužvi šetača i parkiranih auta u nedjeljno predvečerje
nismo imali priliku zaustaviti auto
i nagraditi čovjeka na harmonici.
Ali danas, dan poslije,
zaboravivši sinoćnju scenu, ponovno vidjeh čovjeka
na svojoj drvenoj klupčići koji uveseljava svijet.
Stajem, otvaram crveni novčanik u kojem,
osim papira, kartica i obiteljskih fotki
veliku vrijednost ima i zadnji medo na kovanici
jer će baš on nagraditi čovjeka na harmonici.
Medo je iz srca predan mojoj sestri
koji izlazi sa suvozačevog mjesta.
Ne gasim motor auta jer će trajati kratko,
kao i svi sretni trenuci.
Kratko traju, ali ostavljaju dugoročne „posljedice.“
„Hoćeš ti tu stati? Hoćemo se vraćati do njega? Pet kuna?!“,
postavlja previše pitanja koje voli ego,
samo da ne uživa u trenutku.
On voli ta neka „racionalna“ s.anja zbog kojih se teško opušta
i rijetko uspijeva uživati u trenutku.
Odgađa sreću, odgađa spontanost,
odgađa ljepotu, odgađa ljubav...
jer dok nađe racionalan odgovor
i dok si ne potvrdi pravo, izgubi volju za uživanjem.
„Molim te, odnesi mu novce, nezgodno mi je izaći na ovu stranu.
Još jučer sam to htjela napraviti,
ali nismo mogli stati autom zbog gužve.“
Sretna što mi je danas došla nova prilika
za usrećiti sebe, drugoga, trećega...!
Nema vremena čekati odgovore na pitanja pa u trku obavi zadatak
jer se mlađu sestru mora slušati.
Dok palim sva četiri žmigavca, dižem ručnu, stavljam u ler,
vraća se ozarenog lica, širokog osmijeha
i njenog prepoznatljivog glasa koji voli život.
„Pitao me jesmo mi to zbog njega stali i rekla sam da mu je to od tebe- moje sestre,
da jučer niste mogli stati zbog gužve,
a on mi je stisnuo ruku i zahvalio.“
„Jel ga to razveselilo?“ pitam dok se i sama smješkam,
istovremeno gledajući u zrcalo ispred sebe- moju divnu seku.
„Daaaaa!“ uzvikuje glasom na rubu suza.
„Vidiš, nema veze koliko je novaca,
ali ima veze da smo ih dale od srca i tako su primljeni.
Tako mala gesta, a uveselila troje ljudi.“
Nastavljamo vesele dalje,
potrubim na odlasku dok nas pozdravlja,
mašući u retrovizoru
s drvene klupčiće u zagrljaju s harmonikom
kojom uveseljava svijet.
Pa si mislim i znam da će mi za koji dan
leći svota novaca koje ću potrošiti na sebe, djecu, državu,
nepotrebne i neophodne stvari,
ali ću sama odlučiti svojom voljom,
s kime i kada ću dijeliti sreću, osmijehe, pozitivu.
Najveće bogatstvo koje posjedujem,
od svih materijalnih stvari u ovom životu,
je sposobnost svjesnosti trenutka i otvorenog srca
koje prima male znakove sreće pa isto uzvraća i dijeli.
Moje su palače satkane od nasmijanih ljudi i
veselih trenutaka dok sjedim na dnu piramide
otvorenih ruku i srca gradeći svoja zdanja.
|
