četvrtak, 28.07.2016.

Biti trijezan


Na vratu smrad cigarete i čašica loze,
ne znam koliko čašica i ne znam koliko cigareta,
ali smrad je nesnošljiv.
„Nemojte me voziti kući“ odgovara, na moj deseti put nagovaranja
jer vidno pijan jedva stoji na nogama.
„Ali ja ću biti mirnija ako znam da sam te dovezla na tvoja vrata da odspavaš i probudiš se,
otrijezniš i sutra kreneš u novi dan.
Zbog mene se ne brini, kao da se ništa nije dogodilo.“
Kezi svoje istrošene crne zube kao odgovor na moje riječi podrške
i širi ruke u zagrljaj kojeg od srca prihvaćam
jer sam ih navikla dijeliti i primati, radila sam svjesno na tome,
kao što ih nekada nesvjesno nisam dijelila, ali ni primala.
Grlim ga te na vratu osjetim poljubac
koji me naglo odbije pa ipak dam još jednu šansu ljudskosti
i pomislim da je od teturanja falio obraz,
a on na to kaže:
„Nećete me voziti kući jer sam jako zaljubive prirode.“
Budale ostaju budale, pomislim i glasnim osmijehom prekrijem gađenje uz riječi:
„Odo onda brzo kući dok mi muž nije došao“
te otrčim uz stepenice u kuću
iz koje sam prije dvadesetak minuta čula prasak auta
i poletila van, uvjerena da je netko s ceste bubnuo
u naš parkirani auto.
Srećom, udario je tek u stari dio betonskog zida
na koji se nadovezuje naša mlađa varijanta kamenog stupa
za terasu i ulazak u dvorište s gornje strane ulice.

Susjed, poznanik, ponekad vezan poslom uz uslugu koju obavlja.
Otac prijatelja mojih sinova.
Približim se i ne vjerujem da je u takvom stanju
vozio auto pa uz civiliziran razgovor pokušam objasniti da jedva stoji na nogama
i da zid nije problem, za razliku od razbijenog prednjeg dijela njegovog automobila.
Mumlja, penta, priča, izvinjava se,
ali samo kažem da treba parkirati auto sa strane
i ići kući odspavati,
a on ne odustaje od ideje prema kojoj je krenuo, a zove se boćarija.
Više nisam ni ljubazna ni civilizirana
dok čovjeka od pedeset godina razuvjeravam da ne smije voziti
u takvom stanju jer je umjesto zida moglo biti nečije dijete,
a mislima mi prolete njegov desetogodišnji i petnaestogodišnji sin
koji su ostali bez obitelji koju nikada nisu ni imali uz ovakvog oca pijanca.
Izvinjava se ,neprestano hvatajući dlanovima svoju glavu, kao, neugodno mu je i
kao, kako mu se to moglo dogoditi.
Da ne poznajem tu životnu situaciju, ta njegova alkoholizirana stanja
u kojima je rasturio cijelu obitelj,
povjerovala bih da se ovo „desilo“ i u praznu priču
kako je auto iz suprotne strane projurio da nije stigao reagirati.
Suprotna strana je uska taman za nekog spretnog bicikliska kaskadera,
za automobil nikako.
Jedino je njegova pijana glava
u stanju povjerovati u tu izmišljotinu.

Ne mogu iz glave izbiti sliku njegova dva sina i žene
koja ga je napustila pred koju godinu,
a njima je oduvijek skladna obitelj sve ono što nije,
tako pričaju ljudi.
Nije me to nije zanimalo, sve dok se djeca nisu počela družiti.
Njihov stariji je još stariji od našeg starijeg,
ali bio je jedan od mirnijih i pristojnijih dečki iz društva.
Jedan dan je žena pokupila sinove i otišla od pijanca.
Znam je iz viđenja, ali u malom mjestu
ne možeš ,ne znati neke osobne stvari.
Sreća joj se nasmiješila kad je očuh umro
i kad je naslijedila malu trošnu kućicu,
dovoljnu za mir i skladan život s djecom.

Djeci je jako bitan mir, podrška i ljubav,
ali ako je nemaju od oba roditelja, fer je da imaju bar od jednog
i tu podržavam svaku majku koja se odluči maknuti zbog sebe i djece,
ne ostati u nezdravoj obitelji punoj negative.
Alkohol, ta umjetna sreća od par sati koja prestaje
jutarnjim mamurlukom,
nikada neće biti i nije prirodna sreća.
Kad bi bar pijanci o tome razmišljali dok
„usrećuju“sebe, a uništavaju svoje obitelji.
Nisam tu da osuđujem niti prosuđujem,
samo eto razmišljam koliko bi svijet bio ljepše mjesto za nas,
našu djecu i njihovu djecu sutra
kad bi pijanac bio u stanju priznati
da ima problem i tražio pomoć.
Nažalost, većina ih otjera i ono malo ljudi koji su ih voljeli
jer kako podržavati,
kako voljeti nešto što radi protiv ljubavi?
Protiv one minimalne šanse.

Biti trijezan, prvo je suočavanje sa životom.
Uvjerena sam da nitko ne pije reda radi
i da ne bježimo bez veze u taj imaginaran svijet
jer očito nismo zadovoljni ovim trijeznim.
Bijeg je to i kukavičluk od suočavanja s problemima,
a u tom bijegu stvaramo još veće probleme svojim bližnjima,
no uvijek i prvo sebi.





11:31 | Komentari (18) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.