|
Sve se promijenilo na prvom školskom pregledu kod okuliste.
Pokazalo se da nisam savršena kao većina, da imam manu kratkovidnosti,
jedva zamjetnu, ali dovoljno da slova i životinje na platnu ne vidim oštro
i do onog reda do kojeg je netko odredio da je normalno za ovu životnu dob.
Ne sjećam se prvih okvira jer znam da ih nisam birala s veseljem,
bilo je to nešto što mi je nametnuto, već od malih nogu,
nešto što me obilježilo, izdvojilo od „normalne većine.“
Oduvijek su okviri i stakla bili skupi,
ali nisu bili modni dodatak kao danas,
bar ne meni, već nešto što moram, htjela ili ne htjela.
Nesigurno i plaho djevojče je svoje simpatije i ljubavi vidjela vrlo oštro,
ali bi svaki tupi uspjeh pripisivala, baš tom optičkom pomagalu,
zbog kojeg nije kao ostale lijepe curice.
Puno puta sam se osjećala kao ružno pače pa što sam bivala starija,
tu svoju manu sam pred sobom stavljala sa strane naglašavajući svoje vrline.
Silno sam se trudila nadjačati patnju zbog „cvikeraškog“ stila koji sam morala furati,
a i ponekad slušati pod svoj opis bezobraznih i podrugljivih, onih „savršenih.“
Jedne prilike, da stvar bude gora, negdje u petom razredu pod velikim odmorom
sa svojom ekipicom smo se muvali po školskom dvorištu i gledali odrasle osmaše
kako igraju košarku.
Naravno, tada smo za njih bili mulci
i u dobacivanju te jačanju njihovog ega nad nama mlađima,
u jednom trenutku je teška košarkaška lopta doletjela do nas.
Naravno, direkt meni na glavu i naočale koje su se iskrivile i napukle.
Imala sam sreće jer se staklo nije razbilo
na mom nosu od udarca, samo je napuklo.
S godinama je dioptrija sve više rasla,
stakla bivala sve deblja, toliko da sam jednom prilkom
kod optičara na nekon popravku usred ciće zime
stajala pred vratima sat i pol vremena, čekajući da popravi moje supatnike
jer nisam imala hrabrosti ići među ljude tako ogoljena.
Sjećam se da mi je rekao da prošetam gradom i vratim se,
ali ja nisam bila sigurna u svoje oči i vid pa sam tako prestrašena u toj maglovitoj slici
zida ispred radnje, propustila maglovite ljude
i priliku da nekoga sretnem, a ne prepoznam ga, ne vidim ga.
Ružan osjećaj.
Kasnije sam kroz život izliječila svoj kompleks
uvjeravajući se kako mi naočale super stoje
i kako je izazov naći dečka
koji će me prihvatiti s njima jer sam prihvatila samu sebe.
Izazov mi je bilo i ljubljenje s dečkima,
pogotovo onima sa većim nosom,
a baš takvi su mi se sviđali.
Posebno romantično u tim bliskim trenucima
je kad ti dečko skida naočale.
Malo manje romantična je glasila rečenica:„Skidaj naočale!“
od devet godina starijeg brata koji mi je uvijek glumio tatu
jer je to značilo čepu, iako se ne sjećam njegovih udaraca
ili sam ih samo dobro i duboko potisnula, morat ću prokopati.
Prije par godina sam probala leće.
Taj skupi sport me dodatno odžepario
kada sam shvatila da toliko cijenim svoje oči
da nemam hrabrosti lijepiti silikonsku tvar na njih
i uporno trepćem kad je trebam priljepiti.
To vrijeme, početaka mojih izazova sa samom sobom i pomicanja granica,
upornošću i inspiracijom jedne od prijateljica koja nosi leće dvadeset godina,
uspjela sam probiti led, prvi put našminkati oči,
imati ih otvorene, diviti se sjenilu, olovci i maskari.
Osjećaj je predivan jer sam to doživjela prvi put
i teško da će onaj tko nije,
razumjeti o čemu pišem i koliko je to veliko za mene.
Oduševljene lećama ne prestaje,
pogotovo u fizičkim aktivnostima gdje se skače,
a nema potrebe dizati naočale na nosu da ne padnu.
S godinama teška stakla zamjenjuju plastiku,
okviri su postali modni dodatak
pa sam tako za cijenu jednih u zadnjoj kupovini
izabrala dva različita okvira,
jedne sa foto senzibilnim staklima koje potamne na suncu.
Ne moram ni spominjati koliko je to zgodno, pogotovo u vožnji auta,
čak i noću jer mi smetaju i odbljesci svjetala,
a ova stakla to jako dobro ublažavaju.
Uglavnom, danas sam malo promijenila okvire, za foru.
Velike tamno ljubičaste zamijenila sam malim pozlaćenim,
jučer sam nosila leće, poslije podne sunčane naočale.
Imam tisuću mogućnosti i svjesna sam ih.
Do njih sam došla upravo iz svijesti o tome
kako su me naočale onemogućile u nečemu,
a zapravo me naučile mnogo čemu.
|
