|
Pozvani smo mladoj četrnaestogodišnjakinji na krizmu.
Prijatelji iz djetinjstva su nas iznenadili pozivom jer smo u zadnje vrijeme prorijedili druženja,
Valjda je došlo do zasićenja, život te odvede u drugom smjeru, dođu ti neki novi ljudi.
Sve manje forsiram išta. Sve manje radim protiv sebe, ne dovodim se više u situaciju da moram, a ne želim.
Jednostavno, poštena sam prema sebi i sebična ako nekome odgovara i taj izraz.
Nismo li svi zapravo sebični jer u svim porivima i pozivima mislimo ,prvenstveno, na sebe?
Naglašeno je da curka želi da dođemo pa kada je dijete u pitanju, poštujem želju, iako nisam baš bila na čisto sa sobom.
Dečkima se išlo pa je i to prevagnulo, a ja sam se uz taj razlog nahranila duševno da ću se i fizički nahraniti obilnije i svečanije.
Rijetko viđam svoje mušketire u košuljama pa me obuzeo osjećaj ponosa kako su lijepi i izrastaju u zgodne mladiće, ali i moj garo,
moj muž, vršnjak, mjesec dana stariji, a niti jedne sijede, za razliku od mene. Nema sumnje, ima dobru ženu. J
Digla sam se ranije ujutro jer mi se večer prije nisu peglale košulje i sve sam savjesno isplanirala jer ne volim kasniti,
ali moj garo je zapeo sa organizacijom i tu je počelo kašnjenje.
Spremni, svečano obučeni, posjeli se u autu kad se začulo:“ Krccccccc!!!!“
Izađem iz auta, spremna na pucanje šavova, a junior iza mene kroz prozor gleda u moju stražnjicu
i crnu pozadinu na rastvoru kariranih hlača kroz koje zjape crne gaćice.
On je ,isto tako spreman, dočekao razlog za glasan smijeh iz srca pa i mene to nasmije i potjera u sobu po nove hlače.
Karirani kompletić sakoa i hlača više nije isti, nemam vremena za nove kombinacije pa su dobre i crne hlače.
Ovaj put sjedam opreznije i sve je dobro, iako kasnimo.
Dogovor je u stanu kod njih prije odlaska u crkvu.
Rodbina i prijatelji već sjede, pijuckaju, u zraku se osjeti nervoza i nelagoda jer su domaćini ni na nebu ni na zemlji od želje za ugošćavanjem nas uzvanika i spremanjem.
Razbijem malo tu nelagodu svojim iskustvom o puknutim šavovima pa jedan smijeh izazove drugi i već je opuštenije.
Krizmanica i djeca su u sobi, došla je frizerka koja joj radi frizuru.
Došao joj je i dečko. Curica koju znamo od malih nogu kada se igrala s našima i skakutala po kući,
već je našminkana curka na tankim i visokim potpeticama pa se i našim dečkima čini da je ne poznaju.
Pubertetlije, ne znam da li je više gledaju kao prijateljicu s kojom su se nekada igrali.
Sretna što ću imati priliku vidjeti iznutra riječku katedralu, ali sreća je brzo splasnula kada se u nju naguralo sedamdesetak krizmanika puta četiri komada uže rodbine.
Ona šira je bila višak zbog koje mi je u crkvi bilo zagušljivo i nesnosno.
Uspjela sam vidjeti da je crkva bogata i zazidana kao pravo božje čudo pa opet potvrdila da duhovno ide uz materijalno, to nas i ovdje uče.
Duhovno bogatstvo stvara materijalno i nije grijeh.
Zanimljivo mi je što postoji i gornji kat koji je prazan, iako se mi ovdje naguravamo, a pola svjetine ni ne stane, već se zabavljaju vani.
Da nas je pustiti na balkone da se raspršimo i vidimo prvi red, bilo bi ljepše, ali tko te pita!
Izašli smo van gdje oko svjetine oblijeću dva muškarca poznata mi od prije po prodaji svetačkih sličica pred crkvama.
Jednom sam popušila foru, više neću.
Stanem i promatram jer me zanima da li su što promijenili u svom biznisu.
Mladi dečko u prolazu se zahvali na danoj sličici u ruku i ostane šokiran kada na rečenicu „Ovo je za vas“,nadodaju: „Deset kuna.“
Vidno i neugodno iznenađen odgovara protupitanjem:“A to se plaća!?“ i vraća sličicu, a mene više ništa ne iznenađuje, odrasla sam i, očito, sazrijela.
To mi na ručku potvrđuje baka od krizmanice koju nisam vidjela nekih dvadesetak godina.
Bivša susjeda i prijateljica mojih pokojnih roditelja, žena sedamdesetak godina o kojoj godinama slušam kako ide na dijalizu.
Drago mi je što da je sada vidim kako se dobro drži.
Pamti me kao djevojčicu, a sada sjedim pored nje-žena u četrdesetim godinama, muž i sinovi pored mene, to joj je veliki šok,
ali i očita potvrda kako godine idu, htjeli ne htjeli.
Muž je ostao kući, ima preko osamdeset i njemu je zdravlje narušeno.
Njihova djeca, moja sestra, brat...svi smo se međusobno družili i odrastali u našoj lijepo ulici.
Njihov sin, godinu dana stariji od mene, simpatija iz djetinjstva, moj Indijanac koji je lovio mladu kaubojku,
sve ono lijepe, vesele, dječje bezbrižne uspomene.
Oženio se među zadnjima, njegova lijepa ženica i krasan sin od dvije godine su potvrda da ipak dobiješ ono što zaslužuješ,
bez obzira na tužne i ružne životne epizode. Drago mi je da je sretan.
Izrešetali smo u priči sve naše prijatelje iz ulice djetinjstva,vratili se u neke vesele, pijane scene i zaključili da smo svi prestali pušiti,
manje se pije,a i bacamo se u sportove rekrativno ili profesionalno.
On je zadržao sport iz mladosti i danas trenira dečke poput mojih.
Žena komentira kako ne pije,a ja u šali pitam da li pričamo o istome čovjeku jer smo u dane mladosti i izlazaka znali dobro i pijano feštati s ekipom iz ulice.
Odrasli smo, zreli, nema sumnje.
Na kraju krajeva, danas smo uzori svojoj djeci.
Par slijedova hrane, par iz prošlosti, sadašnjosti, a budućnost će isto doći.
Pozdravljam susjedu i dok je grlim, svjesna sam da nisam sigurna hoću li je više vidjeti.
Drago mi je što je imala priliku izaći iz kolotečine kuće i svakodnevnih posjeta bolnici.
Zadovoljstvo, sreću i veselje je zaokružila malom kapi crnoga vina koje sam joj baš ja imala čast naliti u čašu jer ga godinama nije pila.
Nazdravili smo tome , ali i životu.
Ovakvi trenuci znače život. Da se netko osjetio zdrav na trenutak, a ti si dio toga.
Poput šavova, labavih ili čvrstih konaca, prednjica ili zadnjica, treba znati da svojom svjesnošću utječeš na pogled.
Na osjećaj koji ćeš si dopustiti da druga osoba ili stvar potakne u tebi, da ti potakneš nešto u drugome.
Moglo je....pucanje šavova učiniti od dana brigu. Učinilo je veselje!
|
